Radio na sceni

Doslovno otkad znam za sebe radio mi je bio jako važan. Dok sam živjela u Kloštru Podravskom bio mi je mjesto zabave i informiranja, bio je doista moj prozor u svijet. Odmalena sam slušala glazbu za djecu i pratila radioigru za djecu, mama i ja smo ručajući u podne slušale radijsku komediju Panoptikum, a svaki smo dan obavezno slušale vijesti u 15 h. Rastući, proširivala sam raspon emisija, sve do slušanja eseja na III. programu.

Sven Medvešek, Jelena Miholjević, Ivana Rushaidat i Dino Brazzoduro  / Snimio Sunčan Stone

Hrvatski radio osnovan je 1926. kao jedna od prvih radiostanica u ovom dijelu Europe i bio je važan ne samo u životima slušatelja nego i kao čuvar hrvatske drame. Od sama početka izvrsnim radiodramskim programom poticao je i razvijao dramsko pismo u različitim žanrovima i poetikama. Za radio se prilagođavala proza ili kazališne drame, ali se i stvarala posebna vrsta radiodrame, specifičnoga žanra satkana od zvuka koji stvara slike u mašti. U Antologiju ratne drame (Zagreb, 2011) uvrštena je upravo jedna takva: Blueblanche, tango i rat Katje Šimunić, a Nikola Vončina uredio je nekoliko antologija hrvatske radiodrame.

Radijska produkcija od gotovo pedesetak novih drama godišnje bila je uvijek važna za život hrvatske drame, dok je u osamdesetima doslovno sačuvala hrvatsko dramsko pismo. Nakon političkih drama Bakmaza, Škrabea–Mujičića–Senkera, Kušana, Bakmaza, Jelačića Bužimskog i negativne reakcije politike koja se u tim dramama prepoznala, uprave kazališta shvatile su da je domaći dramski tekst opasan i zatvorile mu vrata. Kad su ih poslije otvorile, dramski su pisci bili preživjeli zahvaljujući radiju koji je igrao i nove pisce i one koji su bili na ledu.

Nažalost, u trend ukidanja društvenog i državnog vlasništva uklopilo se i uništavanje Hrvatske radiotelevizije pa i radijskoga dramskog programa. Već se nekoliko godina govori o njegovu ukidanju, što izaziva reakcije javnosti. Ove godine doista je ukinut Prix Marulić, međunarodni festival radiodrame koji je HRT organizirao na Hvaru. Prošle je godine iz devetnaest zemalja došlo 45 programa, vrh međunarodnoga radijskog programa (dokumentarci, radiodrame i kratke forme), a u tom vrhu naš je radiodramski program uvijek bio itekako prepoznat nagradama i ugledom u svijetu. Umjesto proslave ovogodišnjega jubilarnog dvadesetoga festivala došla je odluka uprave o ukidanju!

Nedavno je umro Nikola Vončina, dugogodišnji djelatnik HRT-a (redatelj, dramaturg, rukovoditelj) i najpredaniji povjesničar radija kao medija. Kako znakovit odlazak važnoga, kulturnog i krasnog čovjeka s naše scene! Ne čudi da ga HRT nije obilježio. Sve mi se čini da radiodramski program danas postoji samo zato jer na njemu rade vrijedni, pametni, daroviti ljudi zaljubljeni u taj medij. Ljudi koji ne žele odustati, nego čuvaju plamen radiodrame.

Drama za slušanje i gledanje

Kakav je taj plamen, zorno nam je pokazala Pavlica Bajsić Brazzoduro, najnovijim autorskim projektom Hoerspiel, mala igra za slušanje (i gledanje) u produkciji Multimedijalne kolibe. Svestrano talentirana autorica stvarala je na filmu, u kazalištu, a posebno je zaljubljena u radio, na kojem je kao autorica i redateljica ostvarila dvadesetak zapaženih projekta, od eksperimentalnih igara do dokumentarnih drama. Zapaženih na međunarodnim festivalima, ali ne dovoljno da je HRT zaposli.

Okupivši ekipu zaljubljenika, ona u Hoerspielu miješa dokumentarno i igrano stvarajući radioprogram u kuli Lotrščak pred očima publike. U prvom dijelu (na prvom katu) slušamo starinski radio i njegov program (za koji otkrijemo da je uživo izvođen), u drugom dijelu uz buku brodoloma prelazimo na gornji kat i gledamo snimanje raznih radioemisija (radiodrama, pjesama, skečeva, vijesti...), u trećem ulazimo u studio, a u četvrtom sudjelujemo u eksperimentu – vraćanju radiovalova svih emisija.

Pavlica Bajsić Brazzoduro dirigira, odnosno režira dramu pred nama iz ideje da su uspjeli „upecati“ dijelove nekog davnog dramskog programa iz etera. Publika sve vrijeme gleda kako se stvaraju zvukovi, a upravo to miješanje slike kako se stvara zvuk, sama zvuka i na kraju slike u našoj glavi koju izaziva zvuk vrlo je zanimljivo jer razotkrivanje iluzije nije ubilo iluziju, nego stvorilo novu vrijednost. Iako vidiš kako nastaje zvuk kiše puckanjem prstiju ili gromovi lupanjem nogu, svejedno ti se u glavi rađa slika kiše i gromova, a sam taj proces nastajanja rađa u tebi neki novi doživljaj i užitak. Očito je Pavlica Bajsić Brazzoduro pokrenula novi kazališni žanr, igru za gledanje i slušanje. Bez zagrade.

Predstava je informativna i pametna, priča o povijesti radija: naučila sam da prva drama koja je izazvala paniku u slušateljstvu nije Wellsov Rat svjetova iz 1938. nego francuska drama o brodolomu Maremoto Gabrijela Germineta iz 1924. No ona je istovremeno silno topla, malo zbog nostalgije za važnost radija u našim životima i našem društvu (odatle i ona moja nostalgična sjećanja na početku), a malo zbog izbora isječaka koje su nam pokazivali. Radiodrama Stara ura Rudolfa Habeduša Katedralisa o dvoje starih ljudi čija ljubav živi, a udarci stare ure dozivaju sjećanje na njezin početak u mladim danima, vraća nam poetiku koja vjeruje u vrijednosti, primjerice u sretnu i dugotrajnu ljubav.

Izražajnost zvuka

Predstava je dinamična (snimanje oluje u drami Maremoto), ali i duhovita na svim razinama od kabaretskog (pjesma o Kubi ili skeč o vađenju zuba gospodični) do provokativnoga komentara (kad profesor u svom govoru riječ Bog želi presnimiti sintagmom ono više biće koje neki od nas štuju i to mu teško polazi za rukom). Usto, često je duhovito gledanje kako zvuk nastaje i na koje se načine glumci dovijaju da ih troje govori na jedan mikrofon kao da je riječ o šest osoba!

Koliko god je predstava vrlo realna (sve vrijeme znaš gdje se nalaziš), ona je i „pomaknuta“ jer te od prvoga dijela stari radioprijemnik koji gledaš „uvuče“ u zvučnu priču! Predstava je i poetična, jer izmjenjuje tišinu i zvuk i pušta nas da uronimo i u jedno i u drugo. Uz to, odabranim citatima govori o nama i radiju o tišini i zvuku (talasanje tišine, dječak koji više voli radio jer su na njemu slike bolje…).

Ona je upravo tako bogata i slojevita kao i sam radio i ide na moj popis deset predstava s kojih sam izašla sretna. Naime, uza sve dosad nabrojano, predstava je izrazito kazališna, uz odličnu glumačko-tonsku podjelu na čelu sa Svenom Medvešekom. On je donio brojne transformacije uz toliko topline i energije u svemu što je igrao kakve već dugo nisam vidjela kod njega na kazališnim daskama. Vrhunac su bile neprestane transformacije starca i mladića u Staroj uri, koje je izvodio pred nama stojeći za mikrofonom! Njegov glumački partner bila je Jelena Miholjević, ali predstavu su stvarali (glumom, glazbom, zvukom, čitanjem kao spikeri) i Dino Brazzoduro i Ivana Rushaidat, Ljubica Letinić i Ante Perković, Nina Bajsić i Matija Antolić, ali i tonci (Ivor Plužarić i Ivan Zelić).

Dobre i loše vijesti

Dobra je vijest da predstava traje već dvije godine i da je stekla dobar glas ponajviše zahvaljujući usmenoj predaji oduševljenih gledatelja/slušatelja. Igra u Kuli Lotrščak jer je nemoguće igrati na pravoj povijesnoj lokaciji nastanka Radio Zagreba. Kula je odličan prostor za ovu igru uvlačenja u svijet mašte, zvuka i povijesti jer i sama nosi nešto od toga, a i njezina kula odlično „glumi“ toranj/odašiljač koji hvata radioemisije. Loša je vijest da se uvijek ispočetka bore za pravo igranja u tom prostoru, da opstaju zahvaljujući velikom entuzijazmu cijelog ansambla jer nemaju komercijalnu osnovu i da nisu otišli ni na jedan hrvatski festival iako su bili prijavljeni.

Loša je vijest i da je sama Pavlica Bajsić Brazzoduro otišla živjeti u Berlin, koji joj je otvorio vrata šire od Hrvatskoga radija na kojem je dugi niz godina surađivala. Dobra je vijest da mala igra za slušanje i gledanje, pod novim naslovom Eter iznad Berlina od veljače igra i na njemačkom u berlinskom kazalištu Ballhaus Ost u interpretaciji glumaca Suse Wächter i Andreasa Nickla uz pratnju glazbenika iz zagrebačkog originala. U toj berlinskoj verziji, koju je podupro tamošnji Senat za kulturu, spajaju se radijske povijesti Berlina i Zagreba, ponajviše u djelima Zvonimira Bajsića, autoričina oca, koja su često bila adaptirana na njemačkim i svjetskim radiostanicama.

Nadam se dobroj vijesti da Pavlica Bajsić Brazzoduro neće od Zagreba potpuno odustati i da će predstava i dalje opstati u Kuli Lotrščak. I jedva čekam novu predstavu iz ove serije drama za gledanje i slušanje.