Radakovićeva užarena jezična peć

Prije nego što krene u čitanje novog romana Borivoja Radakovića Što će biti s nama čitatelj će se vjerojatno prvo zaustaviti na preporukama otisnutima na koricama knjige. Milana Vuković Runjić u priloženoj pjesmi ocjenjuje da je „djelo vrijedno“ i čita ga kao „post-punk fantazmu“; Boris Perić vidi ga kao „roman u stihovima“; Alojz Majetić iznosi mišljenje da je „pred čitateljem orkestracija stilskih i životnih bogatstava prve vrste“. Dodamo li ovomu i formulaciju pripovjedača romana, koji negdje na samu kraju spominje „manjinsku utopiju“, dobili smo jasan signal da je tekst prilično slojevit i da će pojedine njegove razine čitatelji doživljavati različito: specifičnu upotrebu rime, tematsku provokativnost, elemente fantastike itd.

O čemu govori Radakovićev roman Što će biti s nama? Tko roman pripovijeda? Posrijedi je pripovjedač koji ne pripada svijetu romaneskne fikcije, nije lik, a sebe naziva Autorom i Domaćinom, „vašim piscem“: „Ja sam tu da s mjerom usmjeravam silu iluzija, da nešto skratim, nešto produžim, da se s vama družim da ne budete sami. I da uskladim vrijeme.“ Vlastitu neutralnu poziciju prekida tek povremeno – da bi postigao veću bliskost s čitateljem – obraćajući mu se izravno za savjet („Što da radimo? Da se ja upletem?“), dajući savjet njemu (npr. da ne čita dijelove teksta koji su mu dosadni) ili komentirajući neki aspekt strukture („O, ni ja ne volim kad priče zastaju i ne vode ravno prema kraju…“). Obraća se čitatelju i na završetku romana dvojeći o svom poslu: „I kako da se sve to razriješi, a da se vaš pisac ne ogriješi o logiku, sociologiju / antropologiju, psihologiju, kronologiju, povijest, mentalitet (…)?“

Izd. VBZ, Zagreb, 2015.

Radnja romana zbiva se u Zagrebu, u vrijeme koje nije izrijekom naznačeno – pa se jednom čini kako je riječ o budućnosti (bliskoj), a drugi put da smo u suvremenosti. Tako je u romanu kavana Corso ponovno otvorena nakon što je propadala gotovo pola stoljeća (zatvorena je početkom 90-ih prošlog stoljeća); glavna junakinja stanuje na 76. katu nebodera na Cvjetnom trgu Petra Preradovića ter bratstva i jedinstva (Varšavska ulica sad je Šerijatska, Ilica je PiccadIllica, a postoji i Ulica socijalističke revolucije kralja Zvonimira); nekadašnje zagrebačke uličice pretvorene su, tehnikom geoekstenzije, u avenije pa su sada duže, a centar grada je širi; opisuju se podzemni gradovi u Nigeriji i ispod Zagreba u kojima žive „čudni ljudi“, Nerođeni, koji prijete ljudskom rodu; tu je i hiper Cyber-čerga; među Zagrepčane stiže i vrlo kritički nastrojen Bela IV; Zagreb ima i podzemnu željeznicu, čiji počeci sežu – u početak 20. stoljeća! S druge strane, mnoga zbivanja i problemi s kojima se susreću protagonisti romana kao da su „preslikani“ iz naše svakodnevice, čak i iz nedavne prošlosti. Govori se tako o općoj otuđenosti – svemoći reklama, utjecaju medija, o konzumerizmu, o tome kako je uspostavljen potpun nadzor nad građanima jer ih kamere, fotoaparati, mobiteli snimaju na svim javnim mjestima („svi smo uvijek na nekom ekranu“), kako se ljudi predaju gledanju televizije živeći tako život iz druge ruke, priča se o terorizmu, spominju se izbjeglice.

S takvom se svakodnevicom susreće glavna junakinja Lili, mlada i lijepa kći bogatog „vrlog Hrvata“, švercera i ratnog profitera koji je sa silnim novcem odmah nakon završetka rata zbrisao u inozemstvo. Dosadio joj je dotadašnji način života – dosta joj je bilo sveimaštine, različitih studija, zabava i seksualnih avantura, putovanja po metropolama i skijalištima – poželjela je nešto promijeniti i biti obična. No radikalan obrat nakon takva života bilo je teško očekivati. U svijetu običnog puka tražila je „svakog dana živjet bez plana i s mnogo žara i mnogo strasti od smrti krasti još jedan dan“. Sanjala je o tome da očevim novcem jednom „kupi čitav svijet“ i da ga onda daruje svima. Upoznala se s Točnim Tončijem, profesorom postmodernizma, čovjekom koji „zna sve odgovore u struci“, ali je u životu šeprtlja, pogotovo u odnosu sa ženama. Družeći se s Tončijem Lili susreće u gradu različite vrste ljudi: e-Rome (među kojima i ljubavnika koji je snažno privlači), skinheade, japanske turiste, vesele tinejdžere, zatim pankere, lezbijke, anarhiste. Uglavnom, manjince kojima se život u Zagrebu potpuno promijenio nakon što je nepoznati pilot kanadera ispustio vodenu bombu na jednu od četiriju džamija pri čemu je poginulo i ranjeno mnogo ljudi. Započeli su nemiri, tučnjave, paljevine, nastupile su podjele na vjere, nacije, rase, spolove, klase. Manjine su se našle u egzistencijalnoj zebnji: kako preživjeti među većinskim narodom. Lili osjeća poslanje i zajedno s Tončijem želi ih ujediniti i homogenizirati ne samo radi spasa Zagreba nego i svijeta – jer problem više nije lokalni, nego globalni. Ali čini se kao da se sve „pretvara u ostrašćen kaos kao strašni usud postojanja“. Pa se u završnom, kratkom poglavlju više ne javljaju likovi, nego pripovjedač (Domaćin, Autor, vaš pisac) izražavajući sumnju da „živjet znači krasti svoj komad vremena“ i postavljajući pitanje „što će biti s nama?“.

Radakovićev roman Što će biti s nama Perić je nazvao „smionim književnim eksperimentom“ zbog njegove jezične i stilske realizacije, a na isti zaključak upućuju i Vuković Runjić i Majetić. Doista, iz autorove užarene jezične peći pojavilo se, po svojoj oblikotvornoj razini, inovativno, zanimljivo i umjetnički uvjerljivo štivo. Mislim tu prije svega na brojne Radakovićeve inačice rime u njegovu narativnom tekstu, koja postiže snažne efekte očuđavanja: „ne zato što joj se pokvarrio ferrario (a nije!) ili što je svoj dobri stari jaguario dala vozaču (a jest!)“; „Dobro, bio sam grub (…) što nije glavu izgub, tko zna što je moglo da se zbud“. No Radakovićeva je jezična razigranost znatno šira: roman obiluje raznim tipovima citata hrvatskih i europskih pjesnika („Oni dolje, na moru, bogati, prče – na groti, na boru, na čvoru crne smrče“), stihova šlagera, pučke poezije; u igri su i različiti lokalni idiomi, hrvatski dijalekti, srpski, bosanski, pa engleski, francuski, njemački i brojni drugi jezici. Svakog je truda vrijedno zaviriti u Radakovićevu majstorsku jezičnu radionicu!