Preživjeti u divljini

S daleko najviše nominacija za ovogodišnju nagradu Oscar, čak dvanaest, ostvarenje Povratnik znamenitoga redatelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua djelotvorno nastavlja stvaralaštvo toga filmskoga autora započeto u Meksiku dugometražnim prvijencem Pasja ljubav 2000. Petnaestak godina od toga filma, Iñárrituov opus bilježi i vrhunska djela poput 21 gram (2003), Babel (2006) ili pak Oscarom ovjenčan Birdman (2014). U Povratniku je primjetno da je okosnica tematskih preokupacija i nadalje razvidna, no uočavamo i jasan žanrovski odmak, jer posrijedi je svojevrstan vestern, lišen niza temeljnih ikonografskih odrednica žanra, ali prožet snažnom egzistencijalnom dramom o preživljavanju u uvjetima surovoga prirodnoga okružja i izravnih sukoba bjelačkih doseljenika i sjevernoameričkih Indijanaca. Iñárritu i koscenarist Mark L. Smith u scenarističkome su predlošku dijelom posegnuli za adaptacijom književnoga izvornika Michaela Punkea iz 2002, dakle u dvostrukoj prizmi odnosa s faktografskim podacima o zamalo pogibeljnim iskustvima američkoga graničara i trgovca krznima Hugha Glassa što su se zbili u sjevernim područjima SAD-a tijekom zime 1823. Naime, nakon napada Indijanaca plemena Arikara, Glass se s preživjelima pokušao vratiti u trapersku postaju. No nasrtaj ženke grizlija na Glassa prouzročio je i teško ranjavanje pa je ostavljen na skrb trojice dobrovoljaca, a nakon sinova umorstva i sasvim napušten, odnosno prepušten umiranju. Njegov je opstanak potaknut ne samo iskonskim preživljavanjem već i željom za osvetom, a dugo putovanje divljinom doista doseže razmjere junaštva u osobnome i mitskom smislu.

Povratnik s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi izgledni je kandidat za nagradu Oscar

U više od dva i pol sata trajanja filma prijeloman je dakako odnos pojedinca i prirode, koja postaje nesmiljena divljina. Zanimljivo je pritom da na takvoj tematskoj okosnici Iñárritu odnos doseljenika i Indijanaca razmatra tek dijelom revizionistički. Odnosno jasno je da doseljenici ne razumiju domoroce i njihove vrijednosti pa ne prežu ni od prekomjernoga nasilja, ali je podjednako uočljivo da ni Indijanci većinom nisu ništa manje nasilni, iako su im motivi drukčije vrste. Prisjetimo li se pritom da je temeljna opreka vesterna divljine i civilizacije i ovaj film civilizaciju razmatra s negativnoga stanovišta jer je usprkos moralnom djelovanju nekih pojedinaca kao što je kapetan Henry obilježava predznak iskorištavanja prirodnih resursa koji joj ne pripadaju, zbog čega se ne zazire ni od uništavanja prvobitnih stanovnika područja. Nema dvojbe da je naturalizam iskaza nužan u Povratniku upravo zbog činjenice da bi razina dojmljivosti i evokativnosti u gledateljevoj percepciji bila znatno niža da je posrijedi tek izravni realizam. Ipak u jasnoj prevlasti naturalizma, bez ikakvih poteškoća uočavamo i kontrapunkte oniričnosti, ritmički postavljene u građi filma. Posrijedi su kontrapunkti vizualizirani u turbulentnoj psihi središnjega lika, određeni stradanjem žene Indijanke i sina, a zanimljivo je da postaju i narativni okvir filma, njegov početak i završetak. Razmatrajući kontekst filma ne mora nam se začudnim činiti ni opreka nasilnoga djelovanja pojedinaca ili čitavih zajednica i duhovnoga, odnosno Boga. No ta opreka nije tek arhetipska u strukturalnom variranju krajnosti, već se dapače odražava i u habitusu lika Johna Fitzgeralda, koji zbog djelovanja postaje antagonistom. Tumačenje je Boga pritom raznoliko i sagledava se i kroz dvojaku prizmu doseljenika i Indijanaca, ali se usuglašava upravo tumačenjem sporednoga lika Indijanca plemena Pawnee s kojim se protagonist nakratko susreće tijekom puta, tumačenja koje Glass naposljetku i sam preuzima u posljednjem sukobu s antagonistom. Povratnik naglašeno postavlja pitanje za što je sve pojedinac spreman kada se suočava s egzistencijalnom pogibelji, naznačuje suprotnosti pristupa i postupaka, ali ga i ne razrješava upravo zbog esencijalnoga sukoba protagonista i antagonista. Kako su autori brižljivo gradili cjelinu filma do visokoga intenziteta u gledateljevoj percepciji, nažalost upravo se završni sukob čini zalihosnim i predugim, a njegovo variranje u odnosu s poglavicom Arikara koji tijekom filma traga za otetom kćeri postaje nužan, ali ne i posve elaboriran narativni odvojak.

U skladnoj suradnji sa snimateljem Emmanuelom Lubezkim, Iñárritu se odvažio na vrsne redateljske postupke. Pozorno oblikovanje scena i sekvenci, precizan izbor planova u iznimnim sučeljavanjima totala i krupnog plana, često dinamična kamera s kadrovima duljega trajanja pogotovu u prvotnome sukobu Arikara i trapera nenametljive su označnice Iñárrituova redateljskoga rukopisa, oslikana izvanrednom filmskom fotografijom Lubezkoga, primjenom prirodnoga svjetla i variranjem kolorita uz dojmljivo predočavanje prirodnoga zaleđa koje je presudan dio dramaturgije. Odnos kamere i montaže Stephena Mirrionea bitan je u gledateljevoj percepciji filmske građe, a podcrtava ga i glazba Ryuichija Sakamota i Alva Nota, kao i vrhunska primjena računalne grafike poglavito u sceni nasrtaja medvjedice na protagonista. Razvidan je i intenzitet glume Leonarda DiCaprija u ulozi središnjega lika, izravnost kojom je glumac pristupio tumačenju te učinak visoke kvalitete što objedinjuje i naglašava sve sastavnice filmske građe. Izvrstan je i Tom Hardy u ulozi antagonista, a nenametljiva je i karakterna ambivalentnost Domhnalla Gleesona kao kapetana Hardyja.

Naposljetku, ne treba zaboraviti da je američka kinematografija već posegnula za egzistencijalnim iskustvom Hugha Glassa, i to u filmu Richarda C. Sarafiana Sam u divljini (1971), nastalome dakle u razdoblju revizionističkoga vesterna, ali ne ni toliko kvalitetnoga ni važnoga kao što je Povratnik. Ipak, čini mi se da usprkos nizu prestižnih nominacija i kritičarskih hvalospjeva, Povratnik nije vrhunsko ostvarenje zacijelo zbog nekoliko scenarističkih nesređenosti i svojevrsne linije manjega otpora u završnici. Unatoč tome posrijedi je djelo iznimnoga statusa u suvremenom filmu pa tako i opusu Alejandra Gonzaleza Iñárritua.