Posljednji ljudi

Nova predstava Teatra Exit binarno je premijerno organizirana 23. siječnja u dvjema mladim glumačkim postavama i dvije predstave temeljene na nagrađenu tekstu Disco svinje irskog autora Ende Walsha iz 1997, koji problematizira stavove, ponašanja i odgoj mladih ljudi danas stavljajući ih u naizgled eksperimentalne situacije, a zapravo pred iskustveno im poznate različite životne izazove. U sličnoj se redateljskoj koncepciji Matka Raguža, s prepoznatljivim egzitovskim kazališnim rukopisom parovi mladih glumaca i glumica različito snalaze.

Disko svinje progovaraju o „svinjskom“ odnosu zajednice prema mladima  / Snimila Nina Strižić

U prvoj izvedbi, s početkom u 19 sati, nastupili su studentica treće godine glume na ADU u Zagrebu Elizabeta Bronić i mladi glumac Karlo Mrkša, a u drugoj, koja je trebala početi u 20 sati i 30 minuta, ali je započela gotovo pola sata kasnije, nastupili su studentica druge godine glume na ADU-u Ivana Gulin i mladi glumac Matija Čigir.

Tjelesno zahtjevna predstava, u kojoj se u jednom satu izmjenjuju različiti životni prostori i vremena, sukobi s roditeljima, znancima, okolinom, crni rubovi različitih egzistencijalno teških situacija i koja prati djevojku i mladića Sašu i Darka, a „svinje“ iz disco-ritma postaju metafora svinjskoga odnosa zajednice prema mladima o kojima se ne brinu ni obitelji ni društvo i ostaju prepušteni sami sebi, sažimlje život i zgušnjava ga kako bi problemi postali vidljivijima i jasnijima, a samim se time i gorčina samoće, besmislenosti i apsurdnosti, kao i agresije, pojačava.

Sondiranje života sedamnaestogodišnjaka ne donosi, čak i ne spominje, školske probleme, što je u sličnim tekstovima o mladima nerijetko u središtu radnje, nego usmjeruje priču drugim stazama. Na marginama društva, zamjerajući roditeljima inertnost, nebrigu i poroke, imajući samo jedno drugo, životare udovoljavajući primarnim životnim nagonima i adrenalinski se puneći krađom, tučnjavom i razbijanjem postojećega sustava, doslovno i simbolično. U predstavi postoje proplamsaji ljubavi koja se nužno počinje događati između protagonista, kao i gotovo animalne potrebe jednoga za drugim. Sve završava ubojstvom ometača koji se naoko pokušao interpolirati u njihov zatvoreni krug i time, prema muškoj interpretaciji, ugrozio jedan od polova egzistencije. Opstanak njihova životnoga mikrosvijeta utjecajem bi se nekoga trećega učinio nemogućim jer su oni jedno, muško i žensko načelo, iako još u vrtiću nazvani Svinja i Praščica, koja su ih imena obilježila i odredila, oni su Adam i Eva suvremenoga života, od kojih bi možda mogao nastati novi čovjek. Ali sve nestaje i život staje.

Čini se da se vrijeme, kazališno i životno, od godine pisanja teksta do danas umnogome promijenilo, tako da je ideja o disku kao vrhuncu slobode i plesačkoga konzumerizma, što čini konačni cilj dramskih osoba u tekstu, učenicima zagrebačkih škola koji su uglavnom popunili gledalište i mirno promatrali slijed predstave, možda nejasna kao motivacija. Didaktičnim se čini kazališno predočiti mladim gledateljima tekst koja donekle zrcali i njihovu stvarnost i time ih uvjeriti kako kazalište nije samo za nemlade zaljubljenike i kako može biti aktualno.

Glazba je u predstavi njezin organski dio, mladi je glumci osjećaju i dobro konkretiziraju, dinamično se kreću, usto individualno, usuglašeno s govorom i pripovijedanjem, koreografski su, tjelesno, kondicijski, maksimalno spremni, a pokazuju i dobro pjevačko umijeće. Kostimi Marite Ćopo polaze od osobnosti svakoga izvođača, scenografija je redatelja Matka Raguža rudimentirana, rekviziti se na sceni oživljuju kretnjama, gestama i zvukovima glumaca, kao i zvukovima u offu, čime se, kao i svjetlosnim efektima (oblikovatelj rasvjete Marino Frankola), dobiva svojevrsna filmska vizura, mračna, tamna atmosfera, odraz društva.

Na objema su premijerama glumci i glumice, redatelj i svi stvaraoci predstave dobili izniman pljesak. Možda su blizanačke predstave pogodile i ukus i senzibilitet mlade publike. U svakom slučaju, Matko Raguž želio je predstaviti publici četiri mlada motivirana glumca i uputiti svijetu i svim mladima njihov „vrisak na društvo koje je zaboravilo“. U pedantnom radu s mladima Matko Raguž želio je i kao redatelj predstave i kao voditelj Exita uputiti „poziv na razmišljanje roditeljima, odgojiteljima, profesorima, političarima…“ da oslobode disco-svinje iz mraka klubova uz metaforični ritam disco-glazbe. S obzirom na mrak i tamu, opijanje i nasilje, ubojstva i smrti koje pokazuje ova predstava, sugeriram razgovore s učenicima nakon njezinih izvedbi u svjetlu kazališta.