Odlazak majstora farse i satire

Kada je prije nepunih pet godina odlučio otići u „mirovinu“, tada osamdesetogodišnji Ettore Scola tu je odluku objasnio gubitkom želje za snimanjem filmova te duhovito popratio riječima da ne želi biti poput starih dama koje vjeruju da se nošenjem visokih potpetica i intenzivne šminke mogu ugodno družiti i ravnopravno nositi s mladima. Prema vlastitim riječima shvativši da mu rad na filmu više ne pričinja zadovoljstvo, kao i da se ne uspijeva nositi s novim pravilima produkcije i distribucije koja se moraju dosljedno poštovati, baš kao što se moraju pozorno osluškivati i diktati tržišta, što mu je pak ugrožavalo autorsku, a time i osobnu slobodu, Scola se odlučio doslovce „odreći sedme umjetnosti“. S tim riječima teško je ne složiti se, baš kao i s njegovim zaključkom da nije imao za čim žaliti, jer je realizirao sve što je želio i mogao, uvijek zadržavajući slobodu koja mu je bila najvažnija. Iz današnje perspektive može se reći da je Scola bio posljednji od velikih majstora iz zlatnoga razdoblja talijanskog filma, posljednji od talijanskih filmaša zaslužnih za međunarodnu afirmaciju kinematografije svoje zemlje, autor zbog čijih su se ostvarenja potkraj 80-ih pred tadašnjom zagrebačkom Kinotekom stvarali dugi redovi, da bi se nakon projekcija vodili još duži i studiozniji razgovori.

Potpisani kritičar dobro pamti to razdoblje jer je i sam tada svakodnevno „visio“ u Kinoteci, a još bolje pamti iznenađenje i oduševljenje Scolinim najvažnijim i eponimnim djelima, sjajnom satiričnom egzistencijalnom crnohumornom dramom Ružni, prljavi, zli iz 1976, u Cannesu nagrađenom za najbolju režiju i posvećenom velikom Vittoriju De Sici, te godinu poslije realiziranom politiziranom egzistencijalnom melodramom Jedan izuzetan dan, za glavnu ulogu u kojoj je fantastični Marcello Mastroianni osvojio oskarovsku nominaciju. Antologijski Ružni, prljavi, zli, koji i danas u dobroj mjeri uživaju kultni status, storija su o svakodnevici brojne obitelji grubog, arogantnog i besprizornog Giazinta Mazatelle, o četiri generacije, desetoro djece, bližoj i daljoj rodbini te njegovoj staroj i prilično dementnoj majci, koji žive u trošnim barakama u siromašnom predgrađu Rima. Giazinta maestralno tumači Saturnino Nino Manfredi, uz Marcella Mastroiannija i Vittorija Gassmana najčešći Scolin glumački suradnik, a film je iznimno uspio predstavnik socijalno kritičnog neorealizma. Posrijedi je naglašeno groteskna i s osloncem na karikaturalnost realizirana priča u kojoj su kao sporedni i epizodni glumci angažirani mahom naturščici, stvarni stanovnici siromašnoga rimskog predgrađa, pri čemu Scola i vizualno i verbalno iznimno učinkovito forsira grotesku i karikaturalnost, zbog čega su svi likovi obilježeni tjelesnim manama i karakternim nedostacima te progonjeni vlastitim bijednim egzistencijama i neostvarenim snovima. Takav autorski pristup, koji radikalno suprotno poetici neorealizma siromahe, društvene marginalce te ljude bijednih egzistencija i turobne svakodnevice prikazuje ne kao plemenite antijunake s velikim srcem i dušom, nego kao pohlepne egoiste, ništarije i doslovno „ružne, prljave i zle“ kreature, dakle naglašeno realistički i bez sentimentalnosti, kritika je nazvala estetikom odvratnosti i ružnoće.

U Jednom izuzetnom danu Scola inteligentnog, senzibilnog i cinizmu sklonog, ali i zbog istospolne seksualne orijentacije u fašističkoj Italiji 1938. ozbiljno pa i životno ugrožena radijskog spikera Gabrielea u tumačenju Marcella Mastroiannija, iznimno suptilno te s osjećajem za mjeru, dojmljivo kreiranje socijalno-klasnog, a u pozadini i ideologijskog ambijenta te nadilaženje teatralnosti predloška, spaja s prezaposlenom i vidno iscrpljenom suprugom i majkom šestero djece Antoinettom, koju fantastično interpretira Sophia Loren, neobrazovanom, ali plemenitom ženom koja je očito odavno odustala od same sebe i života te se pomirila sa sudbinom. I slučajan neizbježno tek jednodnevni susret dvoje takvih ljudi na dan Hitlerova posjeta Rimu Scola uspijeva obogatiti humorom, empatijom i širokom paletom emocija te ga pretvoriti u slojevitu karakternu studiju i odu ljudskoj dobroti i plemenitosti.