Od nelagode tijela do požara osjetila

I više od pola stoljeća nakon Meštrovićeve smrti njegov umjetnički opus i dalje je nepresušno vrelo istraživanja, novih čitanja i interpretacija. Upravo otvorena izložba, naslovljena Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića, posvećena je uvijek intrigantnoj temi tjelesnosti i erotike. Izložbeni projekt Muzeja Ivana Meštrovića, postavljen u Gliptoteci HAZU, autorski je projekt troje stručnjaka, viših kustosica Zorane Jurić Šabić iz splitske Galerije Meštrović i Barbare Vujanović iz zagrebačkog Atelijera Meštrović, te Dalibora Prančevića sa splitskoga Filozofskog fakulteta. Sa šezdeset i devet radova, skulptura, studija, crteža i skica razotkrivaju nam svu mnogostrukost i slojevitost tjelesnosti i erotike u Meštrovićevu opusu od eksplicitnih do pritajenih, donoseći nov pogled na jednu od dominantnih tema u njegovoj umjetnosti, temu ljudskoga tijela. Svatko od troje autora obrađuje jedan aspekt tjelesnosti s formalne i sadržajne razine s primjerima koji se u nekim segmentima preklapaju, a sve tri teme objedinjenje su u jedinstven izložbeni postav.

Zdenac života,  1905.  / Snimio Zoran Alajbeg

Ranu fazu Meštrovićeva stvaralaštva, u kojoj je presudan utjecaj sredina u kojima se umjetnički formirao – Beča pod utjecajem Gustava Klimta i Sigmunda Freuda i Pariza Augustea Rodina – obradio je Prančević. Već na samu početku afirmacije odmakom od klasičnog i akademskog izazivat će kontroverze, cenzure i sablazan javnosti i kritike. Djela su to koja su „pomicala granicu tolerancije prema nekonvencionalnim prikazima i reprezentacijama tijela i tjelesnosti“ (Prančević). Između ostalog Meštrović problematizira starost i fizičko propadanje tijela, a paradigmatski je primjer skulptura Starica (1908) – naturalistički prikaz kojim u duhu fin de sièclea uvodi estetiku ružnog u opus. Kao dio svojevrsna diptiha Prančević ističe skulpturu Nevinost (1907), identično impostiranu žensku figuru mladoga putenog tijela u kontrastu s atrofiranim tijelom starice. Ogoljela astenična i vremešna tijela nalazimo i na crtežu Četiri filozofa (1906), no bečko razdoblje obilježila su i djela naglašene erotične tjelesnosti – Žrtva nevinosti (1903/04) i Strast (1904), kao i Zdenac života (1905), široj javnosti najpoznatije djelo, antropomorfni friz isprepletenih tijela ljubavnika u erotskom dodiru i zanosu kojim je privukao pozornost na izložbi Secesije 1906. u Beču. U to razdoblje Meštrovićeva stvaralaštva pripada i skulptura Miloš Obilić (1908) – potentno muško tijelo u torziji, herojskoga stava – te Dvije udovice (1909), koju Prančević svrstava u nekonvencionalnu erotiku, jer iako dio Vidovdanskih fragmenata, oslobođena narativne i ideološke potke, postaje prikaz dvije žene u erotskom odnosu koji se može iščitati kao „lezbijska privrženost“.

Barbara Vujanović obradila je klasični element u Meštrovićevu opusu. Skulpture koje većinom pripadaju tzv. zagrebačkom međuratnom razdoblju dvadesetih godina i poslije, apostrofira kao vrijeme u kojem Meštrović ponajviše preuzima klasičnu formu, kompozicijske modele, ali i mitološke teme. Nakon naturalističkih skulptura ranoga razdoblja erotičnost postaje pritajena, obavijena sramom, a kao ikonološko izvorište identificira figuru Venera pudica, žensku stojeću ili ležeću figuru koja rukama pokušava sakriti svoja spolna obilježja. Varijaciju kanona žene koja se stidi, ali i izaziva, nalazimo u nekoliko izloženih ženskih aktova: Skica za žensku figuru (1918), Žena s prekriženim rukama (1928–1929), a toj skupini pripada i senzualna skulptura iz ranoga razdoblja Eva (1907) pognute glave s rukom oslonjenom na trbuh. U taj segment ulazi i dio Vidovdanskih fragmenata, koji su stanovit povratak klasičnom, no još s odmakom od klasičnoga kanona.

Erotsko u mitološkom radovi su koji obuhvaćaju razdoblje od 1913. do 1928, a Zorana Jurić Šabić iščitava ih kroz Meštrovićevu biografiju i autobiografski roman, ukazujući na Meštrovićevo patrijarhalno poimanje žene, kroz submisivnost i naglasak na njezinoj tjelesnosti, a ne intelektu. Erotski element najjače je utkan u mitološke teme, na izložbi zastupljene skicama/crtežima koji prikazuju razne varijacije i moguće položaje za reljef Amor i Psiha nastao 1918. i donosi eksplicitan prizor sjedinjenja muškog i ženskog tijela. Starogrčki mit o Ledi i labudu razrađivao je u nekoliko varijacija crteža u smeđem i crvenom pastelu, prikazavši senzualni poljubac Lede i labuda, varijaciju originalnog mita koji implicira nasilan ljubavni čin, dok se ovdje Leda prepušta osjetilnom užitku.

Tripartitnost kataloških tekstova objedinio je Filip Beusan, autor likovnog postava i prostorne koncepcije. Skulpture se nižu kronološki od prapočela Adama i Eve, Zdenca života do crescenda s djelima eksplicitnijeg erotskog naboja. Osobitost je izložbe pomno razrađen dizajn rasvjete, koju uz Beusana supotpisuju Tomislav Maglečić i Renato Mihaljenović. U dinamičnoj izmjeni osvjetljenja nastaje kazališni efekt, pojedine skulpture akcentuirane su kao reflektorom na sceni, pozivajući na intimniji i fokusiraniji pogled iz tame prema svjetlu. Svjetlost koja se mijenja i pomiče razotkriva mnogostrukost očišta koja se otvaraju interakcijom svjetlosti i epiderme skulpture, prisiljavajući promatrača da se usredotoči na detalj. Već sama činjenica što je jedna kiparska izložba postavljena tematski, izvan uobičajenih i konvencionalnih monografskih predstavljanja, hvale je vrijedan pristup koji našu muzejsko-galerijsku praksu na relevantan način približava trendovima europskih i svjetskih muzeja i galerija.