Na žrtveniku „domoljublja“

Predstava je uspješna ako publika dobije više od očekivanoga, može se reći za svaku predstavu koja pogodi temu, probleme i osjećaje publike. Koja zapravo rastvori vrijeme i prostor koji se tiče publike. Takva je predstava Slučajno prijateljstvo vinkovačkoga Gradskog kazališta Joza Ivakić, praizvedena 29. siječnja na pozornici tog kazališta, nastala na dramskom predlošku književnice Nevenke Nekić, koju je dramaturški obradila i režirala mlada redateljica Frana Marija Vranković.

Riječ je o dramski ne osobito moćnoj tragikomediji utemeljenoj na prepoznatljivu sadržaju proisteklu iz Domovinskog rata; na jednoj strani je žrtvovanje velike većine branitelja za obranu Hrvatske, a na drugoj „domoljubna“ pljačka Hrvatske, trans­formacija „ratnika domoljublja“ u bogate, bahate, bes­krupulozne, uspješne i ugledne građane.

Branitelji Eugen i Štef, koji su u obranu domovine na vinkovačko ratište otišli iz časnih pobuda jer su to osjećali svojom ljudskom obvezom, ali i stoga jer su ih svojim primjerom na to „natjerala“ djeca – Štefa još nerođeno dijete, a Eugena tri poginula, malodobna dječaka iz gimnazije u kojoj je predavao filozofiju i njemački jezik – okvir su predstave tragikomična sadržaja.

Slučajno prijateljstvo tragikomedija je o žrtvi branitelja s jedne i „domoljubnoj“ pljački s druge strane  / Snimio Gordan Panić

Dvojica dragovoljaca vrijeme koje nisu u rovu krate kartanjem, igranjem šaha i razgovorima o životu; Štef govori o svojem vodoinstalaterskom pogledu na život, o trudnoj ženi Katici i ne razumije Eugenovo filozofsko promišljanje života. Znatiželjom i prostodušnošću osvaja Eugena, koji sve doživljava na svoj skeptični, filozofski način, ali i dobrohotno.

Kada Štef dobije brzojav da je Katica rodila sina Juru i egzistencijalno dramatičnu vijest da je poduzeće u kojem je radio privatizirano, Eugen mu, kao dar za rođenje sina, daje sto njemačkih maraka kako bi mogao otputovati kući i skrbiti se o obitelji.

Od ratne 1993. nisu se vidjeli, sve dok jednoga dana 2010. Eugen slučajno nije zalutao u kafić koji je dan prije Štef „zaradio“ u privatizaciji. Tada sazna da je Štef postao poslovni čovjek i što sve mora raditi kako bi opstao, upozna se s Katicom, koja više nije skromna i siromašna žena isto takva muža, nego gospođa koja misli o šopingu i modi. S njom je u društvu i neudana prijateljica Barbara. Nasuprot njihovu rastrošnu životu Eugen jedva sastavlja kraj s krajem, daje instrukcije učenicima i drži moralnih načela. Rastane se sa Štefom odbijajući otići na večeru na kojoj mu je Katica planirala režirati brak s Barbarom.

U sljedećih pet godina, koliko se nisu vidjeli, Eugen doktorira filozofiju, radi na sveučilištu Harvard, oženi se, dobije kćer i kao gostujući američki profesor dođe na simpozij u Opatiji, gdje se ponovno sretnu. Od susreta u kafiću do simpozija i u Štefovu se životu dosta toga promijenilo; rastao se s Katicom, koja je postala ugledna novinarka, Barbara je nova supruga i predavačica na simpoziju, kao i on, a konobar iz kafića vlasnik je hotela i Katičin ljubavnik. Sin Jura poginuo je, a mlađi je na odvikavanju od droge u Švicarskoj. Predstava završi Štefovim gušenjem hranom i Eugenovim posmrtnim govorom. 

Unutar priče o trima susretima dvojice ratnika u 22 godine njihova života, unutar njihova različita shvaćanja morala, znanja i obrazovanja, hedonizma i sreće, autorica pokušava uspostaviti dramske poticaje – unutar njihovih sudbina pokušava pronaći agon i snagu dramske radnje. Međutim, u sučeljavanju vremena rata i poraća u životima tih ljudi, u prostorima njihove percepcije stvarnosti, od dramatičarkinih dramskih prostora snažnije je i dramski najuvjerljivije sjećanje na dramatičnost rata.

Sudbine tih malih ljudi – koji su žrtve ne samo svoje površnosti nego i virtualne stvarnosti svojih života – ma koliko bile dramski potencijal ne uspijevaju situirati dramske poticaje i svoje sudbine prezentirati kao sveukupnu suvremenu sudbinu hrvatskoga društvenog i egzistencijalnog bića. Unutar njihova poimanja života ne nalazi se sve ono što je rat za sobom ostavio kao uzroke i posljedice, koje se itekako osjećaju.

No, iako se ne radi o odveć moćnu dramskom sadržaju, autorica je ponudila točnu anamnezu i dijagnozu ljudi čije se domoljublje pretvorilo u nemoralni stil života i shvaćanja morala koji je Hrvatsku pretvorio u moralnu kaljužu iz koje se, unatoč željama i naporima, hrvatsko društvo još ne uspijeva izvući. Duhovni oporavak Nekićkinih „uspješnika“ prometnuo se u žrtvovanje njihovih nekadašnjih svetinja – u ovom slučaju braka i djece – samo da bi se postalo, bilo i opstalo na vrhu tajkunske konzumerističke piramide.

Osjetivši točno snagu poruke, kao i nedovoljnu dramsku moć napisana komada, redateljica Vranković dramatizaciju i režiju strukturirala je fragmentarno – sažela je dramsko vrijeme u dramski uvjerljivu situaciju – u prizor kada Eugen drži evocirajući nekrolog mrtvom ratnom prijatelju. Govor je redateljici poveznica unutar čije je razlomljene cjeline umetnula prizore kojima predočava radnju tragikomedije, kojima gradi i naglašava komične detalje i tragični kraj.

U tome su je dobro slijedili glumci Vinko Kraljević (Eugen) i Vladimir Andrić (Štef), koji su u igri ustrajavali na kontrastima svojih likova, Kraljević na intelektualnoj zapitanosti, a Andrić na komičnim detaljima. U predočavanju životne površnosti uvjerljivi su bili Martina Biljan (Katica), Martina Stjepanović (Barbara) i Ivan Pokupić (konobar Ivan).