Moć kazališnog plakata

Za razliku od likovnih umjetničkih djela u užem smislu riječi kao što je, primjerice, slika kao interpretacija doživljaja umjetnika što primarno nastaje kao oblik iskazivanja doživljaja, plakat je medij kojem je osnovna namjena komuniciranje sa širim masama u cilju informiranja publike o konkretnom događaju. Uloga plakata veoma je važna i dio je javnoga života posljednjih nekoliko stoljeća. U dizajniranju plakata okušali su se mnogi priznati umjetnici, bilo da su plakatima pozivali publiku na vlastite izložbe, u kazalište ili pak slali određenu poruku. Upravo je poruka važan čimbenik plakata, o kojem ovisi uspjeh mnogih događanja. Na plakatu riječ je tek puka informacija, a likovni sadržaj fascinacija.

Ako tu tezu primijenimo na radove poznate slikarice i dizajnerice plakata u Hrvatskoj kojoj je predmet zanimanja i intenzivnog djelovanja bio plakat, osobito posljednjih desetljeća, vidjet ćemo na predstavljenoj izložbi u Kabinetu grafike u Zagrebu što znači moć plakatnog izražavanja.

Riječ je o djelu Nade Falout, slikarice koja je ne tako davno završila svoj životni put tijekom kojega se okušala u mnogim slikarskim i dizajnerskim eksperimentima nakon što je izašla iz škole Marina Tartaglie. Dizajniranje joj određuje stil izražavanja već u sedamdesetim godinama, da bi stvarni poticaj za taj oblik likovnog oblikovanja dobila angažmanom u kazalištu Gavella 1978. Od tada, pa do kraja života slovi kao jedna od najdarovitijih autorica plakatne umjetnosti.

Gotovo njen cjelokupni opus na tom području vidljiv je iz nedavno postavljene izložbe u Kabinetu grafike, kojem je Nada Falout darovala svoju zbirku, na uvid javnosti i u svrhu dalje analize njezina djela.

Različitim formatima rađenim u tehnici sitotiska, Nada Falout nedvojbeno pokazuje bogatstvo i raznolikost autorskih mogućnosti što nam ih medij plakata može ponuditi. Iako je radila isključivo kazališne plakate (tek u poznijim godinama plakate za Floreart), a ne one političke ili neke druge, poruka Nade Falout nikada ne izostaje. Prepoznavši moć vizualnih poruka, ona svojim velikim slikarskim podlogama odašilje snažniju poruku nego što su to mnogi činili riječima. Temelj je njezina uspjeha u sjajnoj kombinaciji likovnih elemenata te studiranju konkretne materije konkretnih kazališnih djela, za koja uvijek nudi lucidne i autorski osviještene vizualne interpretacije, bez obzira radi li se o drami, operi ili baletu.

Originalan pristup

Boja, raster, gama, kompozicija, format, stilizacija, ornament… apsolutno poštivanje znaka kao simbola, njezina je umjetnička nota kojom je usvojila sadržaj, fuzionirala vlastitu interpretaciju koja je prelazila daleko izvan svih kazališnih rampi, što naposljetku i jest cilj dobroga oglasnog proizvoda.

Od skupnih događaja do pojedinačnih dramskih, opernih ili baletnih izvedbi koje će nakon Gavelle raditi za HNK, gotovo je nemoguće izdvojiti najbolje zbog uvijek originalna pristupa. Iako u svemu postoji poveznica koja daje svojevrsni originalni rukopis, Nada Falout sljubljivala je elemente sa svrhom što učinkovitijeg doživljaja, stvarajući neodoljiv mamac za publiku koja je plakat zapažala izdaleka i pamtila još dugo po svršetku predstave. Plakat za balet u HNK-u u Zagrebu, 1984, Labuđe jezero P. I. Čajkovskog, jedan je od takvih primjera koji jednostavnom grafičkom formom valovitih trobojnih traka stilizira površinu jezera na kojoj se događaju uzbudljivi sadržaji na prozračnoj pozadini. Golemi format trodijelnoga plakata samo je dodatni akcent vještoj zamisli autorice, koja još k tomu crnim i bijelim slovima simbolizira labudove. Nasuprot jednostavnosti opartističkog apstraktnog crteža tog plakata, ili još nekih drugih u kojima je ulomak figurativnog preuzeo dominaciju nad podlogom, jake boje svojstvene plakatnom izražavanju radi snažnijeg odjeka i uočljivosti također su elementi kojima je Nada vješto manipulirala. Najčešće su to bile crvena, narančasta, ljubičasta, intenzivna plava i zlatna. Ciljano ih rabeći na onim mjestima gdje je geometrija romba, pravokutnika, koncentrične kružnice ili drugoga geometrijski pravilna ili nepravilna lika trebala postati gramatikom jezika svojevrsnog djela dotaknula se pionira avangarde svjetske umjetnosti (većim dijelom odnosi se na skupne plakate pretplate, ali i na pojedinačne kao što su Kupido, HNK,1984, Talisman, Gavella, 1990, iz ciklusa Igra oko smrti, 1984) . Poštivanjem književnoga predloška na plakatu za Eru s onog svijeta uronila je u svijet domaćeg ornamenta, tradicije na kojoj počiva temelj opjevanoga Gotovčeva libreta.

Raznolikost crteža

Dakle, bilo da se koristi matematičkim simbolom koji u potpunosti ili djelomično korespondira s op-artom, bilo da se temelji na zgusnutim zagasitim tonovima podloge po kojoj pužu antropomorfni ili životinjski oblici ili joj podloge tvori vriska krvavo crvene, Nada Falout disperzivno se koristi cjelokupnim vlastitim znanjem i tuđim iskustvom tehnike sitotiska. Neupitno je i majstorstvo crteža, nužno za plakat kao sredstvo likovnoga komuniciranja, gdje je linija često primarna i prednjači pred pozadinom. Zapravo, nekako sam uvjerenja kako je ta crta kod Nade podsvjesno ono što je iznjedrila njezina primarna naobrazba prije negoli se dotaknula dizajna. Njen crtež izrazito je raznorodan, pa se na nekim mjestima više osjeti kiparski negoli slikarski crtež, osobito kada dočarava masivna plošna tijela antičkih likova. S druge strane, zamjetno je i poštivanje svojevrsnoga povijesnog tkanja crteža; na plakatu Salome, HNK,1987. zamijetit ćemo, primjerice, utjecaje secesije. Nada Falout neprestano radi svoj niz i obratimo li pozornost na godine kad nastaju spomenuti plakati ili oni koji su predstavljeni na izložbi, fascinantno je kako ne postoji ni jedan istovjetni predložak. Nekoliko desetaka većih ili manjih formata, A, B ili C, jednostrukih, trostrukih, manje ili veće vidljivosti spoja, koji su dostupni posjetiteljima do sredine veljače ove godine, nešto je što svakako treba vidjeti: prije svega, izložbe plakata mnogo su rjeđe od dominantne suvremene, moderne ili stilske umjetnosti u galerijama, a s druge strane, riječ je o umjetnici koja svojim opusom u dva razdoblja (1978–1984. za Gavellu, 1984–1988. za HNK u Zagrebu) toliko intenzivno i kvalitetno radi da bi bilo šteta šteta ne vidjeti što se sve može u razmjerno kratku razdoblju stvoriti. Istodobno, plakati Nade Falout predstavljaju i svjedočanstvo onodobne velike kazališne produkcije.

Dakako, postoje i danas veliki domaći i strani umjetnici koji se ozbiljno bave osmišljavanjem plakata. Spomenimo jednog koji je osvojio publiku izvan hrvatskih granica. Riječ je, dakako, o Borisu Bućanu, ali njemu plakat nije jedino polje na kojemu stvara i djeluje, za razliku od žene koja je skromno počela upoznavati sponu između dizajna, marketinga i tržišta u popularnoj Nami, prihvatila to kao svoje zvanje i zahvaljujući znanjima stečenim na ALU-u u Zagrebu i još nekim likovnim radionicama ostvarila vlastitu potpunost u umjetnosti izloga različitih kazališta.

Nada Falout pokazala je čemu služi plakat, što on zapravo jest, na koji način pristupiti publici i kako zadovoljiti tržište, realizirati utilitarnu svrhu osmišljenog papira s najavom drame, predstave ili nekog drugog umjetničkog djela koje ima uprizorenje na pozornicama i cilj je produkcije da ga što više ljudi vidi. Taj plakat ulaznica je za širenje i popularizaciju kazališne kulture, ali i kulture općenito. Ali najvažnije u cijeloj priči Nade Falout jest da nam je ostavštinom pokazala i onu drugu dimenziju plakata: kad sve mine, sam plakat postaje i ostaje trajno umjetničko što rječito progovara o vremenu u kojem je nastalo.