Misaoni ekstrakti

Knjigu Zapisi iskosa akademika Mladena Machieda žanrovski je teško definirati. Na prvi pogled posrijedi je zbirka aforizama, maksima, dosjetki i meditativnih fragmenata. Pred nama je svojevrsni saldo autorove težnje da osobno iskustvo i razmišljanja o aktualnom trenutku i o svijetu u kojem živi izrazi zbijeno, lapidarno, i to ili kao općevažeću, „višu“ istinu, ili kao posve subjektivan dojam. Viđeno, doživljeno i proživljeno Machiedo kondenzira u iznijansirani izričaj, često i u aksiomatski svedenu formulu. Poticaj za pisanje u pravilu dolazi iz neposredne zbilje, dok se raspon iskaznih oblika u Zapisima iskosa kreće od jednorečeničnih konstrukcija, preko fragmenata, haikua, mikroeseja pa do kratke priče, kao što je primjerice efektna, posve zaokružena novela pod naslovom Zazidana.

Promatrajući ovaj naš vrli novi svijet, svijet obilježen medijskim manipulacijama, simulakrumima, konzumerizmom i tržišnim totalitarizmom, autor se nije želio zadržati samo na goloj deskripciji, nego je težio da svoje uvide artikulira u zbijenoj formi, predstavljajući ih kao svojevrsne ekstrakte vlastite spoznaje. Karakteristika je autorova izraza verbalna konciznost, čišćenje rečenice od svega suvišnoga, a rezultat su brižno formulirane misli, izrečene cizeliranim rečenicama koje se lako pamte.

Naslov knjige – Zapisi iskosa – sugerira izdvojenu, ironijski iskošenu, ponekad čak i apartnu autorsku poziciju. Machiedo svjesno bježi od uvriježenih mišljenja, od medijski posredovanih „istina“ i društvenog mainstreama. On ne progovara u ime bilo koje grupacije: ideološke, političke ili svjetonazorske. Zapise je napisao antidogmatski mislilac, „slobodni strijelac“ koji se ne da zavesti propagandom kojom nas bombardiraju s televizijskih ekrana, portala i novinskih stranica. Autor ne ide nikomu niz dlaku, nego izabire onu težu poziciju, poziciju suprotiva, odnosno plivanje protiv struje. Smeta ga mnogo toga u suvremenom svijetu i o tome govori posve otvoreno. Piše o suvremenim strategijama manipulacije pojedincima, o praznini suvremene politike, politizaciji svih područja života, o kulturi krize i krizi kulture. U tim globalnim procesima često se stavlja u ulogu patiensa – ugroženog i trpećeg pojedinca. Stoga središnje poglavlje knjige i nosi naslov Ajme meni.

Izd. Naklada Jurčić, Zagreb, 2015.

Mogao bi se sastaviti mali katalog Machiedovih „meta“ u koje puca izravno, bez okolišanja. Evo, za početak, nekoliko njegovih sentencija koje se tiču (sve)moći medija:

„Što etički niže, to medijski više“ 

ili:

„Bilo bi pravo čudo da uz bolesne medije nacija ostane zdrava“.

Suvremena zbilja puna je paradoksa; živimo u svijetu u kojem su – kako piše Machiedo –  „transcendenciju zamijenili lopta i mikrofon“. Sve su vrijednosti poremećene (humane, etičke, estetske), sve je izgubilo prvotni predznak, nema čvrste aksiološke točke, anything goes, rekao bi Feyerabend. Čak je i famozna „politička korektnost“ izmišljena samo kako bi u čovjeku uškopila kritičku misao i stalno aktivirala mehanizme autocenzure. Svjedoci smo, primjerice, stalne zamjene teza kad je posrijedi odnos između manjine i većine pa autor konstatira: „Manjina javno provocira većinu koja, potom očekivano mada neprimjereno, reagira. Tada manjina vrišti i tužaka na sve strane, jer da su joj navodno uskraćena manjinska prava.“

Da bi pokazao koliko smo u doba tehnologijskih dostignuća nazadovali u moralnom i duhovnom pogledu, Machiedo konstruira moguće situacije. Što bi se, pita se on, dogodilo da je Goran Kovačić naš suvremenik i da je napisao poemu Ovčara? Prošao bi po njegovu mišljenju ovako: „Da je – u nemogućoj kronologiji – Ivan Goran Kovačić napisao ‘Ovčaru’ (u stilu ‘Jame’), ona bi zadugo bila cenzurirana ne samo u zemlji napadača, nego – zasigurno – i u Europskoj Zajednici, a njen bi autor bio proglašen nacionalistom.“

U tradiciji francuskih moralista

Machiedove misli nabacane su naizgled bez sustava i vidljiva reda, no ipak s dubljom, unutarnjom koherencijom. Na okupu ih drži autorov moralni stav, etičke vrijednosti, aksiološki sustav odnjegovan na djelima visoke kulture i umjetnosti. Zapisi iskosa primjer su spontanog, asocijativnog i diskontinuiranog pisma koje pravi izraz nalazi u sentencioznoj formi, često začinjenoj ironijom i paradoksom. U izboru takve forme autoru su poticaj mogle bile Pascalove Misli ili La Rochefoucauldove Maksime. Machiedo se zapravo naslanja na dugu tradiciju francuske moralističke literature. Od moralista je preuzeo poetiku skraćivanja i sabijanja, ali i lucidnost i ironiju. Kao talijanistu po vokaciji sigurno su mu kao uzor poslužile i Leopardijeve Misli koje su primjer zgusnuta, aforističkog načina izražavanja. Sukcesivno poredani fragmenti u Zapisima iskosa tvore zaseban umjetnički svijet, a njihova moguća značenja i implikacije hrane se uvijek novim kontekstom za svakoga čitatelja. Ta okolnost povećava stupanj njihova semantičkog intenziteta, generalizacije i višeznačnosti.

U jednom fragmentu svojih Misli Pascal je napisao: „Zapisivat ću ovdje svoje misli bez reda, ali ne možda i u zbrci bez nauma: to je istinski red i on će moj predmet uvijek obilježavati upravo neredom.“ Pascalova napomena može poslužiti kao polazna točka kako u definiranju Machiedove misaonosti tako i u određivanju kompozicije njegove knjige. Naime, Machiedo je svoju knjigu zamislio kao otvorenu rubriku, kao djelo u kojem bi se sentencije i misaoni fragmenti mogli, prema potrebi, slobodno dodavati ili oduzimati, a da se pritom nimalo ne naruši njihova poetska čistoća. Zapisi iskosa nemaju ni pravoga početka ni kraja: oni su otvoreni za nove poticaje i naknadna dopisivanja. Tako se mogu i čitati: čitatelj ne mora nužno krenuti od prve stranice, nego se knjiga može otvoriti na bilo kojem mjestu, stranice se mogu slobodno preskakati, a onda opet vraćati na neke misli i konstatacije.

Paradoksi i silogizmi

Za Machiedov stil karakteristično je izražavanje u obliku paradoksa. Paradoks združuje u sebi iznenađenje i čuđenje, dubinski uvid i nejasnoću, nudeći uvijek nov poticaj za razmišljanje. Tendencija prema paradoksu osjeća se već na razini jednorečeničnih iskaza. Čitamo npr. kod Machieda: „Svetac će reći: Zar nisam zaslužio više patnje?“

Vrlo su česti sintaktički paralelizmi i antiteze: „Cijeli se život trudimo da dođemo na zelenu granu. A ona se dotle osuši.“

Ili: „Jedni Hrvatsku mrze, a drugi je tako silno vole da joj škode!“

No paradoksalno mišljenje može se realizirati i u obliku fragmenata u kojima se misao razvija u više „koraka“ i završava paradoksalnim zaključkom. Evo takva fragmenta pod naslovom Razgovor s kolegom piscem:

– Što ima novo u Italiji?

– Ništa.

– Kako ništa?

– Pa tamo su svi mrtvi.

Već je Aristotel, raspravljajući o govorničkom stilu, upozorio da način izlaganja u antitezama nalikuje silogizmu. Evo primjera Machiedova paradoksalnog iskaza realizirana baš u obliku logičkog silogizma. Fragment se i zove Silogizam:

Premise:

1. Antifašizam je pozitivan.

2. Hirošima je proizašla iz antifašizma.

Zaključak:

3. Hirošima je pozitivna?

Kritika virtualnih svjetova
i političke korektnosti

Machiedo ne krije ni svoja euroskeptična razmišljanja. Za ljude od duha, poput njega, Europa ide u pogrešnom smjeru i gubi svoju intelektualnu i kulturnu supstanciju. Evo kako po autorovu mišljenju izgleda europerspektiva: „Umjesto filozofa, vojnika i seljaka (cit. Platon): bankari, činovnici, trgovci.“

Vrlo su česte i ironijske opaske koje se tiču svijeta literature i poremećenih estetskih mjerila u „umjetnosti riječi“. Njima je posvećeno čitavo poglavlje pod naslovom Litterae. Machiedo ne štedi svoj ceh pa piše: „Neuračunljivih ima u svim profesijama, ali srećom nisu svi književnici.“

Ili: „Male se knjige primjećuju, a velike (na žalost) kao da opterećuju.“

Svi koji poznaju Machieda znaju da on nije – najblaže rečeno – ljubitelj kompjutorske tehnologije i virtualnih svjetova interneta. U Zapisima iskosa podrugljivo piše o teroru slike i buke te o „hedonistima virtualnog“: o mladima koji bulje u svoje mobitele, na ušima imaju slušalice i uopće ne gledaju svijet oko sebe. U tim pojavama vidi simptome potpunog otuđenja pa bilježi: „Unatoč prividu, (kompjutorska) virtualnost i (zbiljska) društvenost obrnuto su proporcionalne.“

Evo još jednog antikompjutorskog zapisa: „Nakon kompjuterske apokalipse Zapad više neće znati proizvesti ni šibice.“

Machiedova misaonost pronašla je u sentenciji i u meditativnom fragmentu, u izbrušenoj krhotini, idealan oblik. Vanjska forma i sadržaj čine u ovoj knjizi prividno „rasutog tereta“ organsko jedinstvo. Štoviše, fragment se, kao „nedovršena dovršenost“ ili „dovršena nedovršenost“, i pojavljuje kao poetološki ekvivalent razmrvljena svijeta. U fragmentu kao obliku bez oblika želi se sačuvati trenutak spoznaje koja se upravo rađa, proplamsaj intuicije. Zato u analizi Machiedove knjige ne treba ići od sentencije do sentencije nego se treba zadržati upravo na tematskim nukleusima i na mreži odnosa koju misaoni subjekt uspostavlja prema zbilji i drugome, ali i prema samome sebi, svojim nedoumicama, sumnjama i slabostima. Ova neobična knjiga, kompendij životnog iskustva i intelektualne znatiželje, obogaćuje čovjeka i znatan je dobitak za hrvatsku književnost.