Kvarnerska jazz-gitara

U ovoj je rubrici već bila spomenuta činjenica da su Rijeka i Kvarner nakon metropole najrelevantniji kad je riječ o hrvatskom jazzu. Dokumentirano je to bilo brojnim imenima kvalitetnih glazbenika, festivalima Jazz Time u Rijeci, u Opatiji, Blues festivalu u Kastvu te nizom drugih jazz-manifestacija koje se, kako vidimo, u zadnje vrijeme šire i izvan područja grada Rijeke. Tu vrijedi ponovno spomenuti i Lovran, nekad važno središte okupljanja mladih džezista, te kao prvo boravište bračnoga jazz-para Kaplowitz nakon njihova preseljenja u Hrvatsku. U ovome trenutku, kad se pogleda slika interpreta jazza iz tog područja, nameće se zaključak da u Rijeci, odnosno na Kvarneru, danas dominira nekoliko zapaženih gitarista. U ovom ih je času čak pet koji svaki na svoj način zaslužuju da ih se spomene.

Darko Jurković Charlie

Budući da se u svojim pristupima i odnosima prema fenomenu jazza ta petorica dosta razlikuju, u ovom će tekstu biti poredani prema stilskim razlikama te naravno i po dosadašnjim postignućima na polju te glazbe, što je dakako uvjetovano dužinom i načinom njihova djelovanja.

U tom slijedu valja na prvome mjestu spomenuti afirmiranoga Riječanina Darka Jurkovića Charlieja, jednog od rijetkih europskih profiliranih džezista koji su taj instrument svladali takozvanom taping-tehnikom, koju je u SAD-u inovirao samouki gitarist Stanley Jordan. Jurković pripada među naše najkvalitetnije džeziste, i jedan je od naših rijetkih studenata koji je u Grazu stekao naslov magistra jazza. Uz dugotrajnu i uspješnu karijeru, koja uključuje brojne solističke nastupe, te realizaciju niza zapaženih diskografskih izdanja, Jurković je i član međunarodnoga trija koji često poduzima europske turneje. Posljednjih je godina poznat i kao interpret koji istodobno svira dvije gitare, što mu omogućuje ranije spomenuta tehnika instrumenta.

Nakon Jurkovića ovdje valja spomenuti Elvisa Stanića iz Lovrana, fuzijskog i jazz-gitarista, također glazbenika poduže karijere koja ne uključuje samo glazbene domete već i organizacijske sposobnosti. I o njemu je u jednom intervjuu već bilo riječi u ovoj kolumni. Stanića ćemo kao gitarista čuti u zadnje vrijeme nerijetko i kao harmonikaša na instrumentu s kojim je i počeo bogatu domaću i inozemnu karijeru. Kao gitarist Stanić je poznat također iz niza zapaženih nastupa u zemlji, a nerijetko i u inozemstvu, te kao suradnik brojnih domaćih i stranih muzičara. On je i organizator tradicionalnog ljetnog Liburnia jazz festivala u Opatiji, gdje priređuje i neformalne susrete-radionice s raznim domaćim i stranim glazbenicima u stvaranju neponovljive improvizirane glazbe koja u izvođenju različitih glazbenika nastaje na licu mjesta.

Na trećem je mjestu ovog teksta izvrsni i inventivni gitarist Spartaco Črnjarić iz Jusića pokraj Rijeke. Matematičar je i fizičar s dugim stažem u riječkom brodogradilištu, a sada je u mirovini. Kao samozatajni glazbenik dugi je niz godina svirao postavši izvrsnim gitaristom s izrazitim smislom za jazz-improvizaciju. Nastupa često na ljetnim terasama opatijskih hotela svirajući kvalitetnu komercijalnu glazbu, a kad se za to ukaže prilika, predstavlja se kao vrlo nadahnuti i tehnički izrađeni jazz-glazbenik. Nije čudno što je u mladosti među prvim uzorima mnogo slušao izvrsnoga talijanskog jazz-gitarista Franca Cerrija. Njegove su inventivne improvizacije logične i profilirane, a harmonijske progresije džezistički vrlo inventivne i zanimljive.

U ovom neformalnom nizu valja spomenuti i mladoga gitarista, rođenoga Riječanina Bruna Mičetića. On dolazi iz afere hard-rocka. Jazzu se posvećuje kao jednom glazbenom fenomenu koji ga nakon sugestija starijega kolege Stanića entuzijastički potpuno zaokuplja i navodi da mu se potpuno posveti. Možda nekarakteristično za današnje mlade džeziste, Mičetić se prema vlastitim riječima posvećuje stilskim odrednicama mainstream-jazza i be-bopa. Nakon studija ekonomije u Rijeci upisuje Jazz konzervatorij u Klagenfurtu, na kojem će 2006. i diplomirati. Već se može pohvaliti nastupima na opatijskom Liburnia jazz festivalu, na Last Minute Open Jazz Festivalu te na festivalima u Novom Vinodolskom i Novom Sadu. Mičetić je ostvario i svoj prvi CD. Phantom’s Whisper, snimivši niz jazz-standarda uz pomoć orguljaša Joea Kaplowitza i ljubljanskoga bubnjara hrvatskoga podrijetla Ratka Divjaka, a redovito surađuje s izvrsnim slovenskim jazz-gitaristom Primožem Grašičem.

Na kraju niza istaknutih gitarista s Kvarnera valja spomenuti Riječanina Damira Halilovića Hala, vrlo dobra instrumentalista koji među spomenutim imenima možda nije ponajprije džezist, već ga je možda bolje okarakterizirati kao vrsna gitarista. No taj stilski „manjak“ Halilović, inače autor triju CD-ova, kompenzira organizacijom tradicionalnog Blues festivala, koji se krajem svakog ljeta održava u Kastvu ponad Rijeke. Halilović tu manifestaciju svake godine priređuje potaknut sjećanjem na američkog blues-gitarista i pjevača Philadelphije Jerryja Ricksa, koji je zadnje godine života proveo u tom istarskom gradiću, našavši u njem i svoje posljednje počivalište. Programi bluesa na „kastavskim ljetima“ nisu stilski uvijek primjereni shvaćanjima pokojnog američkog gitarista, koji je inače bio izraziti predstavnik autentičnog „delta bluesa“, no u njima se primjerice prošloga ljeta našlo i ime američke pjevačice Sydney Ellis, koja je nekad i s Ricksom pjevala na varaždinskim festivalima jazza, i koja je zasigurno programski i stilski dijelom svog nastupa opravdala Ricksova shvaćanja bluesa.