Kultura u doba neoliberalizma

Bilo bi zanimljivo napraviti ozbiljnu komparativnu analizu hrvatskih kulturnih politika od devedesetih naovamo pa pokušati identificirati na koje se kulturno nasljeđe pozivaju protivnici „fašističke kulture“ u Hrvatskoj. Kultura danas uopće ostaje snažno suočena s pritiskom liberalne ideologije „svekulturnog“. Naime, grozničavo rasplamsavanje modernog individualizma u kulturnoj sferi nameće estetske procese koji trpe akutnu krizu i duhovnu bijedu. Vrtlog „revolucionarnih“  inovacija orkestriran marketinškom medijskom mašinerijom: šokiranje, jeftine provokacije, kojekakvi performansi ili „hepeninzi“, danas su postali dio općeg vizualnog prostora. Službena umjetnost Zapada danas je trivijalna. Uzdizanje horora, blasfemije, estetskog pljuvanja i „šokantnog“ po svaku cijenu na pijedestal umjetnosti odlika je „društva zabave“. To je na neki način hereza lijepog: izložba fekalija, dobrovoljnog sakaćenja, blasfemičnih delirija, prikaz mutiranoga genetskog zeca s fluorescentnim bojama.

Pseudoavangarda skriva umjetničku prazninu: na slici režija Dantonove smrti Olivera Frljića
u Dubrovniku, glumci su pokriveni kokošjom krvlju

Teret europske tradicije

Takva pseudoavangardna umjetnost ima legitiman izgovor: tjeskoba umjetnika pred bogatstvom i težinom umjetničkih djela prošlosti. Kako nešto stvarati nakon takvih umjetničkih postignuća? Ne znajući kako nadmašiti tradiciju, skrenulo se u drugu krajnost – jeftinu negaciju same tradicije. Trans­gresija je uzvišena na razinu opće kulturne norme. Takav umjetnički hiperindividualizam odražava u biti umjetničku prazninu i kulturnu pustinju u kojoj živimo kao stvarni uzrok eksplozije masovnog društva zabave i potrošnje. U amorfnom postmodernom društvu, skučenom u proturječnostima i paroksizmima, što osciliraju između infantilizma i grotesknosti, zadovoljavanje nagona postalo je opća umjetnička norma. Mlađi naraštaji naslađuju se jeftinim hedonizmom neposrednog užitka, supkulturom trasha, gorea, cyberpunka, dok je  „elitna“,  konceptualna umjetnost privilegij lijeve kulturne nomenklature koja uživa u pseudointelektualnom žargonu. Baudrillardovo „meta-blebetanje“. Umjetničko djelo više nije medij transcendentnih ideja, ono mora biti progresivno, militantno i dinamično. Međutim, u suprotnosti s povijesnom avangardom iz 1920-ih, koja je u svom vremenu zaista bila antitradicionalna i antiburžujska, današnja kulturna pseudoavangarda krajnji je odraz potrošačkog društva, koje proturječno kritizira.

Umjetnička avangarda danas je u krizi jer je sam jezik dekonstrukcije u krizi. Ništa joj drugo ne preostaje negoli samu sebe dekonstruirati i negirati. Avangardna je umjetnost izdala ideale estetske askeze kako bi uspješnije zadovoljila logiku tržišta. „Društvu potrošnje odgovara umjetnost zadovoljavanja“, kaže Malraux. Uronjeni smo u umjetnički eklektizam, u duhu vremena kreativne tolerancije i sveopćeg relativizma. Nitko se više ne usuđuje reći da je nešto odvratno i prazno. Marx je bio u pravu kad je rekao da se povijest ponavlja, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Pa i suvremena umjetnost pomalo je poput farse, čast iznimkama. Danas je umjetnost izabrala prolaznost, a ne trajnost, kulturu zabave umjesto prijenosa estetskog znanja. U ime slobode izražavanja, događa se najgora nivelacija estetske produkcije, pri čemu se zaboravlja da je kultura prvotno bila obrana ideje lijepog kao izraza onog vječnog, vrhovnog i misaonog.

Svatko može biti umjetnik

Današnja umjetnost postaje dio pomodnog privjeska raznolikih „životnih stilova“ (lifestyle), onih koji su trenutno u modi. Posebni ukusi za različite tipove umjetnosti označavaju, kako to iznosi Max Weber, stilove življenja pojedinih statusnih skupina unutar suvremene potrošačke kulture. Lijepo se, kao i odjeća i hrana, piće ili auto, svodi na trivijalni dojam koji se može promatrati kao indikator individualnosti i osjećaja za stil vlasnika/potrošača. Tri rečenice iz djela Stuarta i Elizabeth Ewen Kanali žudnje koje autori smatraju simptomatičnima za suvremene tendencije u kulturi: „Danas ne postoji moda: postoje samo mode“, „Nema pravila, postoji samo izbor“ i „Svatko može biti bilo tko“.  Transpozicija na područje lijepog je laka: danas ne postoji umjetnost, nema opće ideje o lijepom i postoji samo izbor. „Svatko može biti umjetnik.“

Za francuskog sociologa Pierrea Bourdieua ukus u kulturnim dobrima funkcionira kao oznaka za klasu. U djelu Distinkcija on pokušava prikazati društvena polja pojedinih ukusa u legitimiziranim „visokim“ kulturnim praksama (posjeti muzejima, odlaženje na koncerte, čitanje), baš kao i ukusa u pitanju životnih stilova i potrošačkih preferencija. Stoga su i „visoka“ kultura i kultura u antropološkom smislu upisane u isti društveni prostor. Umjetnost  se pretvara u konvertibilni kulturni kapital. Naime, umjetnički kritičari i kasta organskih intelektualaca (frakcija dominantne klase), prema tome, postaju monopolistički širitelji simbolične produkcije, diktirajući što je lijepo, kako bi dobili što bolji tečaj pretvaranja u kulturni kapital. Oni će zbog toga uvijek težiti povećavanju autonomije kulture i stavljati naglasak na ekskluzivnost kulturnog.

Zamke potpune
demokratizacije kulture

Međutim, umjetnička percepcija varira u odnosu na kulturološku i sociološku dimenziju. Australski Aboridžini zasigurno nisu jednako fascinirani Da Vincijevom Mona Lisom kao zapadnjaci. „Percepcija je kulturološki uvjetovana i nikada nije neutralna“ (Gaston Bachelard). Možda je krajnji cilj lijepog jednostavno omogućiti vidljivost nečega što je nevidljivo, a nadrealno bi bila samo preciznija realnost. No kako uprizoriti nešto nevidljivo kada je danas nestala dimenzija nevidljivosti i tajnovitosti? Današnje je lijepo, kao sublimacija relativnih i subjektivnih dojmova, lišeno ideje „uprizorenja“ i odraza „vizije svijeta“. Lijepo i kulturno ne može biti ono što proklamira svaki samozvani umjetnik.

Ne bi trebalo upasti u zamku potpune demokratizacije umjetnosti i kulture, koja vodi do carstva samovoljne proizvodnje ništavila i besmisla. Ključno je preispitati „strukturu kulturnoga“ kako bi se vrednovao kapacitet trajnosti i koherentnosti. Veličanstvenost umjetničkog djela, bez obzira na oblik, nalazi se u njegovoj koherentnosti. Stravinski je govorio kako je glazba uspostava posebnog suptilnog poretka stvari, pa je tako i lijepo jedan suptilni koherentni poredak. Francuski filozof Deleuze govorio je Guattariju kako se „možemo diviti crtežima djece, ali rijetko takvi crteži ‘ostaju na nogama’, oni sliče na Kleea ili Miroa samo ako ih ne gledamo previše dugo“. U drugoj polovici 20. stoljeća umjetnost i lijepo postigli su toliki stupanj autonomije, toliko su se individualizirali, da su postali predmet potvrđivanja individualnog mišljenja.

Nitko ne želi dovoditi u pitanje „jednoumlje“ ukusa i preispitivati samu svrsishodnost i ulogu kulture u društvu. De gustibus non est disputandum. Fetišizacija ukusa i dekontekstualizacija kulturnog predmeta dovršavaju proces de-substancijalizacije kulturnog. Svatko brani svoj ukus, svoje „pravo na kulturu“ i shvaća ga na svoj način, bez nužnosti vanjske hermeneutičke provjere. Kako je svaki čovjek zaokupljen svakidašnjom kaotičnom i problematičnom računicom, tako i kultura kao roba postaje individualni placebo za rješavanje pitanja umjetnosti onako kako je svakome pojedinačno dostupno. I pomodarski mainstream i „službeno lijepo“ postaju, kako kaže Umberto Eco, zaseban komunikacijski sustav, ali kad je odvojen od metajezika, on služi samo kao prepoznatljiv suhoparni jezik – kôd.