Jučer, danas, sutra – formalizam

Otkad je jedan od najpoznatijih američkih komparatista književnosti i njihov osnivač, germanist i sljedbenik njemačkog idealizma formiran uz lingviste Praškoga kruga, a od 1939. trajno vezan uz Sjedinjene Države, objavio Concepts of Criticism prošle su pedeset dvije godine. Godine 1963. René Wellek ovako je ocijenio stanje u znanosti o književnosti: „Nikako se ne može ustvrditi da su posljednje godine po nečemu iznimne, pa čak ni da je kriza književne znanosti bilo gdje dosegnula točku razrješenja ili barem dovela do privremena izravnanja spora.“ Tomu je uvelike bilo tako zato što „naša struka“, objašnjava dalje, „nije bila kadra utvrditi jasan predmet proučavanja i svoju specifičnu metodologiju“ te je stoga smatrao nužnim iznova promisliti i predmet i metodologiju. Više od pola stoljeća nakon teksta Kriza komparativne književnosti (prvi put iznesena u obliku izlaganja na kongresu 1956), situacija je u bitnom drukčija. Istina, i dalje cirkulira izraz kriza – u obliku „krize filologije“, „krize humanističkih znanosti“, „krize sveučilišta“, „krize u teoriji književnosti“. Sva je ta međusobno povezana pitanja obuhvatio, primjerice, Marko Juvan 2011. u knjizi Literary Studies in Reconstruction, a unutarnja kriza disciplina motiv je za organizaciju znanstvenih i stručnih simpozija. Pa ipak. Nestalo je onoga sporenja o kojem Wellek piše kao plodnom, iako ponekad ostrašćenom, dijalogu suprotstavljenih pristupa proučavanju književnosti. U tome smislu, ne bez značaja i nažalost rijetkih pojedinaca, prekinuta je uska i potencijalno plodna veza između krize i kritike. Nije zgorega podsjetiti na njihovu zajedničku etimologiju (grč. krinéin – razlučiti, odlučiti) koje je bio svjestan i Paul de Man kad je u knjizi Blindness and Insight 1971. kritiku Nove kritike pretvorio u priliku za dekonstrukciju.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Mrtva utrka suvremenih teorija

Prijevod Slavena Jurića pet izabranih Wellekovih eseja popraćen je priređivačkim pogovorom Milivoja Solara iz kojega je, nažalost, izostavljeno obrazloženje zašto su odabrani baš oni jer se izvornik sastoji čak od njih trinaest. Sudeći po zahvaćenim temama poput odnosa književne teorije prema književnoj kritici i povijesti, evolucije književnosti, preispisa pojmova poput forme i strukture u prošlom stoljeću te pokušaja definiranja predmeta, kao i prikladna metodološkog okvira komparativne književnosti, čini se da je izboru kumovao priređivačev zamor zbog mrtve utrke unutar „suvremene književne teorije“, s natjecateljima „poput strukturalizma, dekonstrukcije i novog historizma“. Kad je riječ o teorijskim školama, prije je riječ o mirnoj kohabitaciji, „ustajaloj žabokrečini“, kako je Wellek nazvao stanje komparativne književnosti 1950-ih, a ne nužno natjecateljskoj smjeni. Stoga dio odgovora na pitanje zašto baš Wellekov prijevod danas valja potražiti i u „krajnje površnoj“ (Solar) ocjeni njegova mjesta i uloge u sudbini književnoznanstvenih disciplina, a sva je prilika da bi nam upravo njegov uvid u razne kako književne, tako i znanstvenoknjiževne tradicije, mogao pomoći da komparativnim okom iznova razmotrimo krivudave putove kojima su se kretali termini i pojmovi bez kojih se – kako tada, a tako i danas – ne može voditi iole stručniji razgovor o književnosti.

Povratak povijesti književnosti

Wellek je uživao golem ugled u SAD-u kao erudit i posredovatelj između američke i pojedinih nacionalnih tradicija staroga kontinenta (engleske, njemačke, španjolske, francuske, talijanske i ruske). Teorijom književnosti (1949) koju je napisao u suautorstvu s Austinom Warrenom ponudio je cjelovit i sustavan pregled temeljnih pojmova i termina. U jednom poglavlju „žestoko raspravlja“ u korist povratka književne povijesti, čime novokritičku nepovjerljivost prema njoj ublažava zalažući se „za novu, manje izvanjsku književnu povijest“. Kako tumači Wellek, novokritički gnjev zapravo je izazivalo prečesto „izvanjsko obavještavanje o piščevoj biografiji, društvenim okolnostima, povijesnoj pozadini djelā itd.“, a da se pritom zanemarivala naizgled jednostavna i samorazumljiva činjenica da je riječ o književnom djelu. Književno se djelo pak mora „razumjeti, protumačiti i vrednovati“, a ne opisivati, pa bi se utoliko trebalo podrazumijevati da proučavatelj književnosti neizbježno „mora biti kritičar da bi bio povjesničar“. Esej Književna teorija, kritika i povijest zagovara odjelitost grana proučavanja iz naslova, ali istodobno nužnost upućenosti jedne na drugu. Ako se Wellek pritom protivi relativizmu, apsolutni relativizam također nije rješenje jer „vodi dehumanizaciji umjetnosti, paralizi kritike, napuštanju naše temeljne brige za istinu“. Kategorije poput istine, apsoluta, čovjeka, sudbine, univerzalnog, vrijednosti, biti kojima su prošarani odabrani tekstovi dovoljni su osjetljivom poststrukturalističkom uhu da izazovu trenutnu odbojnost i čitatelja odvrate od čitanja proglasivši ih anakronizmom neprimjerenim suvremenom dobu. No da ipak nije sve tako jednostavno, nije naodmet prisjetiti se Foucaultova upozorenja: „No da bi se zaista pobjeglo od Hegela, prethodno valja točno prosuditi cijenu tog odvajanja; valja prethodno znati koliko nam je Hegel, možda i podmuklo, blizak; valja prethodno znati što je još hegelovsko u onome što nam omogućuje da mislimo protiv Hegela.“ Jednako tako, čitati Welleka danas nipošto ne znači reproducirati čitanje Welleka prije pedeset godina – dapače, to je malo vjerojatno.

Forma, struktura i evolucija

O razlikama između „‘teorije’, koja se bavi načelima, kategorijama, postupcima itd., i ‘kritike’ koja raspravlja o konkretnim književnim djelima“ raspravlja se u eseju Termin i pojam književne kritike, a poticaj je došao iz želje da se razbistri terminološka zbrka. Naime, budući da su u optjecaju bili Literaturwissenschaft, criticism, critica i la critique istisnuvši starije termine poetika i retorika, Wellek se pozabavio „povijesnom semantikom“ ne bi li ušao u trag posudbama među nacijama i tako ocrtao metodološko polje pojedine tradicije.

Jednako je zanimljiv esej Pojam evolucije u književnoj povijesti jer ga Wellek piše u trenutku kada je „pojam evolucije“, s čuđenjem će primijetiti autor, „gotovo posve nestao“. Upušta se u analizu od Aristotela kao prvog i presudnoga teoretičara književne evolucije („prirodnog rasta“ ditiramba u tragediju, faličkih pjesama u komediju) od kojeg su baštinili i renesansa i neoklasična kritika. Drugim riječima, promišljanje promjena u književnosti teško je napuštalo organsko shvaćanje prema kojem je život književnih vrsta analogan evoluciji u životinjskom carstvu – odnosno sve do Hegela, kada „dijalektika zamjenjuje načelo kontinuiteta“, a preuzet će ga poslije ruski formalisti. Ako je „historizam devetnaestog stoljeća“ obilježen „kritičkim relativizmom“, dvadeseto je stoljeće ponovno vratilo vrijednosnu prosudbu. „Umjetničko djelo je ukupnost vrijednosti koje ne prianjaju izvanjski uz strukturu, nego čine samu njezinu bit.“

I Wellek se, očigledno, služio pojmom strukture, no taj pojam je, zajedno s formom, doživio u dvadesetom stoljeću brojne preinake; obuhvaćao je sve više pojava i sve je više disciplina polagalo pravo na korištenje prilagodivši ga svojim potrebama. Tako se gornji navod pojavljuje i u eseju Pojmovi forme i strukture u kritici dvadesetoga stoljeća. Formalističko mehaničko razumijevanje književnog djela kao strukture svrsishodno uporabljenih postupaka Wellek nadopunjuje vrijednosnom dimenzijom. Od Jakobsona preuzima pojam literarnosti i kaže da je sudbina književne znanosti ovisna o tome u kojoj se mjeri suočava s „tim središnjim pitanjem estetike, prirode umjetnosti i književnosti“. Upravo je ta presudna dimenzija književnoga djela gurnuta na rub proučavanja, ako ne i posve istisnuta, kako iz komparativne književnosti kakvu je Wellek dobrohotno kritizirao, tako i danas iz većine pristupa. Primjerice, među pothvatima unutar komparativne književnosti o čijoj je koristi za književnu znanost Wellek dvojio do danas se zadržalo proučavanje „vanjske trgovine između dviju književnosti“ – „bavljenje izvanjskim pojedinostima, drugorazrednim piscima, prijevodima, putopisima, ‘posrednicima’“ – kao i „nacionalnih opsjena, onih fiksnih ideja koje jedna nacija ima o drugoj“, poznatijih pod imenom imagologija.

S Wellekovim se stajalištima možete složiti ili s njima polemizirati; dapače, novi prijevodi gotovo zaboravljena teoretičara književnosti i služe tomu da se rasprava (konačno) zapodjene, odnosno kao podsjetnik na neke davne glasove koji imaju što reći o tome gdje smo i kamo nam je ići. Napose ako nam je znanost o književnosti doista u rekonstrukciji.