Jefferson Airplane i zvuk Kalifornije

„Paul Kantner, osnivač grupe Jefferson Air­plane, koji je u postavi prošao sve njihove transformacije, od prvaka psihodelije 1960-ih do srednjostrujaške institucije, preminuo je u 75. godini.“ U tom ili sličnom tonu posljednjih su dana siječnja počinjali osvrti o odlasku još jednoga glazbenika iz prve lige svjetskog „klasičnog rocka“ – onoga čiji su protagonisti prije gotovo pola stoljeća pomislili kako će glazbom biti moguće mijenjati ne samo tijek popularne kulture nego i burne društvene odnose koje su zatekli ulaskom u vlastitu adolescenciju.

Zapravo, pedantni biografi bilježe kako je Paul Lorin Kantner, koji je preminuo 28. siječnja od posljedica srčanog udara, bio jedini član koji će u kontinuitetu, bez obzira na razmirice i osobna previranja, ostati vjeran postavi Airplanea. Koliko se god njihovi rani klasici, poput White Rabbit i Somebody To Love vezivali uz karizmatičnu pojavu pjevačice Grace Slick i uz vješto autorsko pero Martija Balina, važnost i uloga Paula Kantnera – koji je odlično funkcionirao kao ritam-gitarist i povremeni skladatelj – ne smije se podcijeniti.

Svi zajedno su, uz asistenciju odličnoga gitarista Jorme Kaukonena i ritam-sekcije Jack Kassidy–Spencer Dryden, zaslužni za stvaranje i uvođenje novoga pojma u terminologiju američkog i svjetskog rocka onoga doba: zvuk ili, konkretnije, rock Zapadne obale. Iako je taj pojam nužno lišen preciznijeg značenja i strogih obilježja, u izvornom značenju on se itekako mora promatrati kao relevantan kotačić u razvoju popularne glazbe prošloga stoljeća. No može li se on doista definirati i u estetskom (a ne samo u geografskom smislu) kao zaseban entitet?

Odgovor je potvrdan unatoč heterogenosti i izrazitoj individualnosti svakoga pojedinog protagonista ondašnje scene. Okosnicu zvuka Zapadne obale valja tražiti u dvama velikim urbanim središtima – San Franciscu i Los Angelesu. Ako se L. A. mogao pohvaliti jakim individualnim imenima kalibra The Doorsa, The Byrdsa i grupe Love, Frisco će odigrati ulogu kulturološkog zamašnjaka sposobna da ambijent malih lokalnih klubova i boemskih kvartova kao što je Haight Ashbury pretoči u opću stvar. A ona će nabujati do nacionalne razine.

Svi veliki pokreti nastaju skromno, gotovo „ni iz čega“, pa će i San Francisco sound ishodište imati u noćnom klubu Matrix, smještenu na adresi 3138 Fillmore Street. Upravo je ondje 1965. svoj kolektivni život počela institucija američke psihodelije, grupa Jefferson Airplane, kojoj se nakon skromnih početaka i albuma Takes Off, priključila Grace Slick. Nakon dolaska pjevačice koja je objedinjavala inteligenciju, vokalnu sugestivnost, osobnu karizmu i seksualnu privlačnost, Airplane 1967. objavljuju besprijekoran album Surrealistic Pillow, kojim su de facto definirali američku psihodeliju i uveli je na velika vrata na „površinu“ zbivanja.

Gotovo istodobno nastaje još jedan fenomen Zapadne obale koji će prerasti lokalne okvire: Grateful Dead. Manjak dopadljive vanjštine njihova neformalnog predvodnika Jerryja Garcije grupa je pretvorila u prednost, u početku fokusirajući se na duge i halucinantne instrumentalističke improvizacije na razmeđu folka, rocka i jazza.

Mediji mainstreama optuživali su ih za promoviranje kulture droge, usko povezane s pokusima koje je američki pisac Ken Kesey izvodio s LSD-om – najčešće upravo uz glazbu grupe Grateful Dead. No njihova se relevantnost ogleda u kakvoći opusa koji je unatoč problemima i zastojima rastao, varirao i nadograđivao se. Premda su se Grateful Dead formalno ugasili Garcijinom smrću u kolovozu 1995, njihova golema popularnost ni poslije toga nije se znatno smanjila. Preostali članovi u raznim su inkarnacijama nastupali pod imenom The Other Ones, a zatim kao The Dead, sve do nedavnoga spektakularnog javnog stadionskog gašenja, uspijevajući tako održavati uspomenu na jednu od najvitalnijih institucija u povijesti rocka.

Iako je u geografskom smislu središte rastuće psihodelične pobune buknulo u San Franciscu, Los Angeles je također postao poprište novih zbivanja – ponešto drukčijega stilskog profila, ali neraskidivo vezan uz duh vremena. Primjerice, The Doors su funkcionirali kao uzbudljiv, eklektičan sastav koji je topio granice između psihodelije, rhythm and bluesa, melodioznih balada i kratkih pop-formi. Dakako, njihovu estetiku i autorsku filozofiju teško je razumjeti bez apokaliptičnih poetskih vizija Jima Morrisona koje su u kratkom vremenu uzdignute na razinu jednog od najpostojanijih mitova u povijesti rock-glazbe.

Dinamiku živopisne kalifornijske kontrakulturne mape na isteku šezdesetih upotpunjavao je i jedan od Morrisonovih omiljenih lokalnih sastava – Love – premda će ta intrigantna skupina, predvođena Arthurom Leejem, mnogo dublji trag ostaviti u kritičkim esejima i u opusima drugih glazbenika nego kod publike. The Byrds i Frank Zappa posve su različitih korijena, a time i žanrovske i ideološke strukture, no bez njih je Los Angeles šezdesetih (i poslije) također jedva zamisliv. Vratimo li se pak sceni San Francisca, skupini tamošnjih ključnih imena pripadaju još i Quicksilver Messenger Service, Moby Grape i Big Brother and The Holding Company, grupa koju će Janis Joplin uzdignuti do razine međunarodne atrakcije.

Svako važno razdoblje u povijesti rocka može se definirati u skladu s dvjema ključnim odrednicama. Prva ukazuje na stanovitu masovnost koja je nužna za njegovo medijsko i svako drugo javno prepoznavanje, ali i opstanak u daljem poretku stvari. Druga se pak odnosi na potrebu obnavljanja jakoga glazbenog podzemlja unutar kojeg se generiraju inovatori nespremni na komercijalne kompromise. Razdoblje šezdesetih odlikovalo se živošću na obama spomenutim područjima – u srednjoj struji i unutar undergrounda.

Nakon velike rhythm and blues eksplozije koju su inicirali britanski sastavi pod utjecajem američke korijenske glazbe, rock zahvaćaju nove promjene. One su rezultat radikalnoga mijenjanja ukupne društvene klime – na europskom kontinentu, ali još više u Sjedinjenim Državama. Vijetnamski sukob, studentski nemiri i novoprobuđena svijest baby-boom-generacije (rođene u vrijeme i neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata) potaknuli su potrebu za drukčijim načinom adolescentske identifikacije.

Psihodelični rock kao novi glazbeni pravac koji je formu dobio u nekonvencionalnoj umjetničkoj sredini Zapadne obale nadahnjivao se utopijskom željom za „širenjem stanja svijesti“, koja je – posljedično – trebala dovesti do drugačijega, bolje uređena svijeta. Takva su nastojanja sažeta u mnogim pjesama onoga vremena, ali najizravnije u stihu spomenutog Jamesa Douglasa Morrisona „Želimo čitav svijet, i želimo ga sada!“, iz pjesme When The Music’s Over. U kratkom razdoblju vodeći rock-bendovi izrasli iz psihodeličnoga „ljeta ljubavi ‘67“ doista su funkcionirali u uvjerenju da glazbom mogu utjecati na dinamiku društvenih gibanja. Jasno, o neostvarivu karakteru njihovih ideja danas je izlišno govoriti, no one su ipak proizvele dugotrajan i važan učinak: ukazale su na oštricu koju može sadržavati svaka dobro artikulirana supkulturna skupina. I, drugo, hipijevske zamisli rođene potkraj šezdesetih na američkoj Zapadnoj obali proizvele su „čist“ i dugotrajan glazbeni učinak, koji se osjeća u mnogim pravcima suvremene pop- i rock-glazbe.