Iz hrvatske graditeljske baštine

Nedavno objavljena knjiga Dubravke Botica Barokne četverolisne crkve u sjeverozapadnoj Hrvatskoj čitatelja upoznaje s važnim poglavljem naše barokne graditeljske baštine. Sinteza je to dosadašnjih istraživanja i vrijedan uvid u nova saznanja o specifičnoj skupini crkava koja je obilježila sakralnu arhitekturu XVIII. stoljeća na prostoru kontinentalne Hrvatske.

U uvodnom dijelu knjige čitatelj se upoznaje s dosadašnjim spoznajama o temi, kao i metodologijom i ciljevima istraživanja same autorice. Osobito se pritom ističe usmjerenost na složeni pristup povijesnoumjetničkoj građi koji – uz temeljitu analizu arhitekture – obuhvaća i širi kulturno-povijesni kontekst te komparativnu analizu umjetničke opreme obrađenih crkava. Osobito su informativna i autoričina objašnjenja pojmova barok, Gesamtkunstwerk, theatrum sacrum, concetto, naručitelj, arhitektonski crteži i traktati, nužna za puno razumijevanje ozračja nastanka u knjizi obrađenih spomenika, kao i njihove povezanosti s bogatom graditeljskom baštinom Srednje Europe.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2015.

Sve navedene kategorije razmotrene su, naime, u kontekstu svoje primarne pojave, zatim prihvaćanja i daljega razvitka u okvirima srednjoeuropske povijesti umjetnosti te na primjerima iz umjetničke baštine sjeverozapadne Hrvatske. U knjizi je osobito istaknuta poticajna uloga naručiteljâ, čiju važnost autorica oslikava primjerom zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga – pokretača gradnje župne crkve sv. Ladislava u Pokupskom, prve građevine četverolisnoga tipa, koji će se potom širiti ozemljem kako sjeverozapadne Hrvatske, tako i susjedne Štajerske.

Uvodnu cjelinu zaključuje sažeti prikaz povijesnih okolnosti 17. i 18. stoljeća s naglaskom na veze Banske Hrvatske i povijesnoga prostora Štajerske (propašću Habsburške Monarhije podijeljena na slovenski i austrijski dio, sa središtima u Mariboru, odnosno Grazu). Ti kulturni odnosi, uspostavljani već u prethodnom razdoblju, vrhunac bilježe upravo tijekom 18. stoljeća, kada – zbog zaključenja Mira u Srijemskim Karlovcima (1699) i definiranja nove granice prema Osmanskom Carstvu – prostor kontinentalne Hrvatske doživljava kulturni i umjetnički uzlet kojem će osobit pečat dati upravo izgradnja četverolisnih crkava.

Nov arhitektonski tip

Drugi je dio knjige posvećen detaljnijoj analizi i interpretaciji korpusa četverolisnih crkava na području sjeverozapadne Hrvatske, ali i slovenske i austrijske Štajerske. Vrijeme njihove pojave autorica je, s obzirom na kronologiju i specifičnosti oblikovanja arhitektonskoga prostora, podijelila u tri razdoblja. Prvo započinje gradnjom crkve sv. Ladislava u Pokupskom, a obuhvaća i župne crkve u slovenskom Rogatcu te Donjoj Kupčini. U drugom razdoblju, sredinom 18. stoljeća, slijedeći tipološke obrasce crkve u Pokupskom, grade se i bogato opremaju velike hodočasničke crkve u slovenskoj Sladkoj Gori, hrvatskom Trškom Vrhu i austrijskom Ehrenhausenu, dok se trećem razdoblju susrećemo sa svojevrsnom redukcijom izvornoga četverolisnoga tipa, koja se dovodi u vezu s prosvjetiteljskom i reformatorskom politikom Marije Terezije i Josipa II. Takve, racionalnije i strože prostorne sheme prepoznate su u župnim crkvama nastalim u zadnjim desetljećima 18. stoljeća, poput onih u Žažini, Kupincu ili zagrebačkoj Novoj Vesi.

Trski Vrh, crkva Blažene Djevice Marije Jeruzalemske / Snimio Filip Beusan

Osobitu pozornost autorica posvećuje prvoj pojavi novoga arhitektonskoga tipa, obilježenoj župnom crkvom sv. Ladislava, koju je na jednom od biskupskim posjeda – u Pokupskom – između 1736. i 1739. dao podići i raskošno opremiti zagrebački biskup Juraj Branjug. Temeljitom interpretacijom arhivske građe i literature, kao i detaljnom analizom sama spomenika, pred čitateljem se otvara slika elaborirana naručiteljskoga programa (concetta) zagrebačkoga biskupa, nadahnuta historiografskim raspravama Jurja Ratkaja i Pavla Rittera Vitezovića. Autorica, naime, iznosi argumentiranu tezu kako je Juraj Branjug za ostvarenje narudžbe odabrao upravo Pokupsko, potaknut ranije iznesenim Vitezovićevim tvrdnjama o hrvatskom podrijetlu sv. Ladislava. Mjesto rođenja ugarskoga kralja (1077–1095) i osnivača Zagrebačke biskupije slavni je polihistor pritom smjestio u povijesnu utvrdu Steničnjak, u neposrednoj blizini Pokupskoga.

Europski kontekst

Slijedi opsežna analiza arhitektonskih karakteristika četverolisnih crkava u sklopu koje se određuje njihova prostorna kompozicija, prostorna slika i učinak prostora. U slučaju crkve u Pokupskom autoričina povijesnoumjetnička analiza na osobit je način isprepletena s povijesnim opisom crkve koji je 1740. sastavio zagrebački kanonik Stanislav Pepelko. Slijede opisi ostalih četverolisnih crkava na hrvatskom, slovenskom i austrijskom području, raspoređeni u prvo (Rogatec, Donja Kupčina), drugo (Trški Vrh, Sladka Gora, Ehrenhausen) i treće razdoblje gradnje (npr. Šišinec, Žažina, Zagreb – Nova Ves, Kupinec, Dubrovčak, Kostel, Prišlin, Vurberk). U tom dijelu knjige osobita je pozornost posvećena još jednom primjeru spoja arhitekture, kiparstva i slikarstva – proštenjarskoj crkvi Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu kraj Krapine (započeta 1750) – nezaobilaznu mjestu umjetničke baštine sjeverozapadne Hrvatske.

Župna crkva svetog Ladislava, danas Uznesenja Blažene Djevice Marije, u Pokupskom

U trećoj cjelini knjige četverolisne se crkve sagledavaju i vrednuju u sklopu širega konteksta srednjoeuropske barokne sakralne arhitekture. Kao poticaje razvitku tipologije koja će obilježiti arhitekturu 18. stoljeća na prostoru sjeverozapadne Hrvatske ističu se srodni srednjoeuropski primjeri, nadahnuti talijanskim umjetničkim utjecajima. Nakon osvrta na, u ranijoj literaturi iznesene, teze o podrijetlu četverolisne tipologije u krugu češke i bečke arhitekture baroknoga razdoblja, autorica iznosi prijedlog o odlučnom utjecaju austrijskoga arhitekta talijanskoga podrijetla, Carla Antonija Carlonea, i njegovih crkava sv. Egidija u Vöcklabrucku i Uzvišenja sv. Križa u Laxemburgu kraj Beča. U kontekstu neposrednoga formiranja tipologije otklanja se pak pretpostavka o ključnoj ulozi mariborskoga arhitekta Josepha Hoffera te se ističe ona radionice graditelja Georga Stengga, koja je u isto vrijeme djelovala u Grazu, a s kojom se povezuju i projekt, izgradnja te opremanje župne crkve u Pokupskom. Ta prva materijalizacija novoga tipa sakralne arhitekture potom će poslužiti kao predložak kasnijim ostvarenjima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Štajerskoj.

Konačno, u punom razumijevanju iznesenoga sadržaja čitatelju pomaže i informativni katalog obrađenih spomenika, kao i rječnik pojmova uvršten u knjigu. Doživljaj prostora, cjelina, ali i skrivenih detalja u knjizi obrađenih crkava omogućen je pak reprodukcijama njihovih tlocrta i nizom kvalitetnih fotografija.