Intimne i društvene drame

Pored filmova koji se bave nažalost uvijek aktualnim temama rasizma i ksenofobije te s njima povezanim stanjem društvene podsvijesti, pored naslova koji tematiziraju socijalno angažiranu i manjinsku problematiku s najširim mogućim rasponom tema i motiva, potom ostvarenja fokusiranih na traumatična američka sudjelovanja u ratovima diljem svijeta te po mogućnosti na istinitim događajima temeljenih storija o osobitim tjelesno ili mentalno hendikepiranim pojedincima koji prolaze kompleksne psihofizičke drame i transformacije, među članovima Akademije filmskih umjetnosti i znanosti kod dodjeljivanja unatoč svim zamjerkama najpopularnije i najprestižnije filmske nagrade Oscar dobro kotiraju i filmovi koji se promišljeno te poželjno angažirano i sa stavom bave aktualnim socio-ekonomskim problemima, još poželjnije ako ti problemi nisu samo američki nego i globalni, kao i djela koja neke od navedenih tema smještaju u određena, raskošno producirana i pomno rekreirana razdoblja iz prošlosti te koja se recimo temelje na literarnim predlošcima. U posljednjim dvjema skupinama ove se godine izdvajaju tri naslova, biografska romantična psihološka egzistencijalna drama Dankinja Toma Hoopera, psihološka romantična drama s elementima melodrame Carol redatelja Todda Haynesa i drama Oklada stoljeća suscenarista i redatelja Adama McKaya, a u ovom ćemo se tekstu pozabaviti dvama potonjim naslovima.

Carol se izdvaja i atraktivnošću literarnog predloška

Proza Patricie Highsmith

Osim ambicioznošću, estetiziranošću, dojmljivom likovnošću, sjajnom režijom i atmosferičnošću, za šest Oscara i pet Zlatnih globusa nominirana Carol izdvaja se i atraktivnošću literarnog predloška na kojem je temeljena, a riječ je o romanu izvorna naslova Cijena soli koji je glasovita američka književnica Patricia Highsmith objavila davne 1952. pod pseudonimom Claire Morgan. Patricia Highsmith bila je angažirana moralistica te autorica zaokupljena mračnim naličjem ljudske osobnosti i kompleksnim psihološkim stanjima, a protagonisti njezine proze obično su moralno ambivalentni likovi „nepostojećih“ karaktera, odnosno zagonetnih i nejasnih prošlosti, te s tim povezanih teško odgonetljivih ciljeva i motiva djelovanja. Djela Patricije Highsmith nude zanimljive zaplete, efektno profilirane, slojevite i slikovite likove, sjajne dijaloge i naglašenu moralističku dimenziju, koja u skladu s dominantnim autoričinim pesimizmom i nevjerom u pojedinca i njegovu plemenitost ostavlja vrlo malo mogućnosti da je netko uistinu dobar i pošten. Takvi su likovi možda tek žene, dok su muškarci gotovo bez iznimke prijetvorni, prevrtljivi, amoralni, nepošteni, obilježeni psihopatološkim poremećajima i skloni nerijetko iracionalnom nasilju da bi ostvarili svoje ciljeve. Roman Cijena soli – naknadno sama autorica prenaslovila ga je u Carol – Highsmithova je napisala kao mlada i još neafirmirana spisateljica, pa su spomenuta obilježja njezine proze u njemu slabije razvidna ili tek naznačena. No nije da ih nema, jer se u suptilnom prikazu nemogućega romantičnog odnosa bogate i otmjene sredovječne Njujorčanke Carol Aird i skromne mlade prodavačice u robnoj kući Therese Belivet, smještena u rane pedesete prošloga stoljeća, u vrijeme koje takvim odnosima nije bilo nimalo sklono, mogu uočiti barem natruhe onog čemu će se autorica poslije intenzivnije posvetiti. Nije nimalo neobično da je iznimno darovit Todd Haynes, potpisnik sjajnih, naglašeno estetiziranih, promišljenih i maestralno režiranih, suptilnih, ali i provokativnih queer-naslova Daleko od raja, Baršunasti rudnik i Nema me, u ovom djelu pronašao sukladnost sa svojim tematskim i idejnim preokupacijama. Štoviše, poetikom i autorskim prosedeom Haynes se nameće kao najlogičniji izbor za redatelja prilagodbe romana izvorno objavljena u ediciji specijaliziranoj za prozu lezbijske i gej-tematike.

Film Oklada stoljeća na superioran se način bavi velikom globalnom gospodarskom krizom iz 2008.

Dojmljiva likovnost
i estetiziranost

U dramaturški prstenasto komponiranoj cjelini Haynes i scenaristica Phyllis Nagy suptilno i s izrazitom pomnjom za detalje te sitna karakterna obilježja likova profiliraju protagonistice i vode priču, njihov odnos od upoznavanja za pultom na kojem Therese radi do kraja koji dijelom asocira na Mostove okruga Madison, elegantno gradeći kroz suspregnute pokrete te skrivene ili spuštene poglede. Dok je brakom u raspadu sa i dalje u svoju ženu zaljubljenim Hargeom, s kojim ima maloljetnu kćer Rindy, obilježena Carol postulirana kao žena s tajnom i nejasnim motivima ili sugerirano određenim planovima, Therese je naivna i neiskusna mlada osoba, po kretnjama i općoj nesigurnosti predstavljena kao djevojčica koja nema jasne predodžbe što bi sa sobom htjela. Tako postavljeni likovi nimalo ne iznenađuju, imaju li se na umu karakterni i etički relativizam i nepostojanost iz proze Patricie Highsmith. Haynes je i ovdje izraziti majstor naracije, koja i u likovno-kostimografsko-scenografskom s mnoštvom naglašenih stilizacija, i u uže pripovjednom smislu ostavlja bez daha, baš kao što na jedinstven način kreira sugestivan, istodobno poetičan i tjeskoban ugođaj, pri čemu tjeskobnost proizlazi i iz svijesti obiju žena da se suprotstavljaju društvenim normama i onodobnim propisanim granicama (ženske) slobode. Kao zreliju, samosvjesniju i samostalniju osobu, Carol u slijeđenju srca sprečava strah od gubitka skrbi nad kćeri, čime je ucjenjuje suprug potpomognut društvenim regulama, a znatno manje zrela, samosvjesna i samostalna Therese lomi se zbog vlastite seksualnosti i Richarda, momka koji bi je htio oženiti, te zaljubljenoga mladog fotografa Dannieja, donekle hoteći ostvariti „konvencionalnu“ i „očekivanu“ sebe, koja je dakako u suprotnosti sa stvarnom njom. Dijaloške scene i sekvence razgovora Haynes prikazuje gotovo krišom, s kamerom koja zaviruje iza zida separea u restoranu ili obiteljskog stola u blagovaonici, a prizori konačnoga ljubavnog zagrljaja u hotelu tijekom svojevrsnoga bijega promišljeno su i pohvalno tek blago erotični, intimni i označeni sugeriranom potisnutom strašću žena koje kao da se stide samih sebe i svojih osjećaja. Pritom je opet Carol u fantastičnoj interpretaciji Cate Blanchett slobodnija i poduzetnija, dok je Therese u izvrsnu tumačenju Rooney Mara sputanija, pasivnija i submisivnija. Napokon, Carol je i posveta antologijskom Kratkom susretu Davida Leana, kojem je i doslovce iskazana počast, ne samo kroz motiv vlakova-igračaka i u uvodnoj sceni s dominantno zvučno predočenom željezničkom postajom.

Slutnja gospodarske krize

Temeljena na istinitim događajima opisanima u nefikcijskoj knjizi The Big Short: Inside the Doomsday Machine Michaela Lewisa, drama s elementima satire Oklada stoljeća nominirana za pet Oscara uključujući one za najbolji film, režiju, sporednu mušku ulogu i adaptirani scenarij, na superioran se način bavi velikom globalnom gospodarskom krizom započetom puknućem „balona“ hipotekarnih kredita na američkom financijskom tržištu 2008, što je tema kojom se prije pet godina bavila i vrlo dobra drama s elementima trilera Crni ponedjeljak J. C. Chandora. I ovaj film obrađuje sam početak krize i razdoblje od otprilike tri godine prije njezina izbijanja, a kako je jasno i iz komentara jednog od likova na kraju filma, riječ je o krizi koja najvjerojatnije još nije okončana te koja, kako biva razvidno iz svega prikazanog, i ne može biti okončana jer se u najvišim bankarskim, osiguravateljskim i inim financijskim krugovima Amerike neprestano vodi ista igra, spomenuti „balon“ i dalje se napuhuje kao da ničeg nije bilo i kao da iz krize koja je formalno trajala do 2010. apsolutno ništa nije naučeno. Uistinu i nije, jer izdavanje hipotekarnih kredita i dalje buja, mjere opreza i kontrole financijske i šire solventnosti ljudi kojima se krediti izdaju ne provode se, bilance se friziraju i na njima temeljeni enormni bonusi isplaćuju, a makinacije s tzv. zamjenskim ili swap-kreditima i dalje su ustaljena praksa.

Tu su praksu detektirala i njezine pogubne posljedice 2005. – dok je kompletna američka bankarska i poslovna elita živjela u uvjerenju da će tadašnji trend golemih prinosa financijskog sektora, još većih bilanci i silnih bonusa za menadžere i upravljačke strukture banaka trajati vječno – neovisno jedan o drugom predvidjela četvorica inteligentnih i temeljitih financijskih „igrača“. Pored fond-menadžera Marka Baumana (Steve Carell), kojeg će zaprepastiti otkriće da primjerice plesačica u noćnom klubu istodobno otplaćuje čak pet hipotekarnih kredita, tu su bili asocijalni i ekscentrični financijski menadžer Michael Burry (Christian Bale), čovjek posve predan poslu kojeg isključivo i vidimo dok zaneseno prati burzovna kretanja te analizira statističke podatke i detektira smjer u kojem će se sve kretati, te mladi burzovni mešetari Jamie Shipley i Charlie Geller, pokretači start-up investicijskog fonda koji su iz garaže stvorili tvrtku vrijednu 30 milijuna dolara te odlučili iskoristiti trgovanje hipotekarnim i zamjenskim kreditima. U tu su se svrhu obratili nekadašnjem bankaru Benu Rickertu (primjereno smiren i mračno asocijalan Brad Pitt), današnjem analitičaru financijske apokalipse, koji im nevoljko pristane pomoći u akciji stjecanja povjerenja velikih igrača i svojevrsne oklade protiv Wall Streeta. Vremenski skokovita zbivanja u filmu napučenu slikovitim te manje ili više pomaknutim likovima vješto su pregledno izložena, cjelini ne nedostaje humora, koji se ne ogleda samo u povremenom metafilmskom obraćanju likova gledateljima govorom u kameru, pri čemu su ta obraćanja najvećim dijelom cinična i ironična, nego i u određenom satiričnom odmaku koji obilježava čitav film, a pohvalan je i jasan angažman, ne samo u spomenutoj završnici koja upozorava nego i tijekom čitavog filma u kojem se iznose određeni socio-politički stavovi.