Hajka crvenih fašista na novog ministra

Kultura kao jedinstveno, slobodno, nacionalno i univerzalno blago ne pripada nijednoj ideologiji, ni desnoj ni lijevoj opciji. Ako je kvalitetna, ona je vrijednost po sebi, dinamična, u neprestanu rađanju i postajanju. Ako je nekvalitetna, ona je potrošačka, statična, instrumentalizirana klijentelistička poluga za ostvarivanje partikularnih interesa.

Kultura, prema tome, ne bi trebala biti monopol nijedne društvene skupine, niti projekcija subjektivnih gledišta, jer se u suprotnom pretvara u ideološku propagandu. Teško je utvrditi što čini desnu ili lijevu kulturu, i prema kojim kriterijima, jer se s vremenskim odmakom može reći da nasljeđe cjelokupne moderne umjetnosti i književnosti, od Baudelairea, Rimbauda i Wildea, preko Huysmansa i Bernanosa, do Prousta, Cocteaua i Andyja Warhola, djelomično i egzistencijalista, danas čini „konzervativnu kulturu“ kao reakciju na industrijalizaciju i premoć tehnike i racionalizma, iako se ljevica u pravilu poziva na nasljeđe moderne. Stoga začuđuje agresivna reakcija i tragikomični prosvjedi Platforme 112, kao skupa nevladinih udruga, protiv novoimenovanog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, jednako kao i orkestrirana medijska kampanja u svrhu njegove sotonizacije, i to prije negoli je i zasjeo u fotelju ministra i predstavio bilo koju smjernicu svoje kulturne politike.

Fenomenologija crvenog fašizma

Riječ je o frapantnoj diskrepanciji od strane lijevo-liberalnog tabora, čiji se pripadnici na sav glas pozivaju na toleranciju, slobodu mišljenja i govora, zaštitu ljudskih prava… Zapravo se treba zapitati koji su pozadinski motivi i stvarni uzroci ostrašćenosti takvih napada, jer oni zacijelo zahtijevaju jednu ozbiljnu, duboku, postkomunističku psihoanalizu svih protagonista, i je li tu uistinu riječ o prosvjedu protiv čovjeka, ministra i njegova različitog svjetonazora, ili zapravo grčevit refleks jedne oktroirane i samoproklamirane manjine zbog straha da ne ostane bez svojih povlastica, sinekura i financijskih dotacija, koje je uživala za vrijeme bivše ministrice poznate po svom klijentelističkom upravljanju resorom kulture? Ne bi li se zapravo u takvoj difamacijskoj kampanji punoj mržnje i predrasuda mogli detektirati znakovi „fašistoidnog“ ponašanja protagonista koji a priori odbacuju mogućnost bilo kakva racionalnog dijaloga ili javne rasprave? Jesu li ishitrene izjave Olivera Frljića o fašizaciji hrvatske kulture odraz jednog drugog oblika crvenog fašizma, koji desetljećima, od titoističke Jugoslavije do postkomunističke Hrvatske, prožima kulturnu hegemoniju lijevo-liberalnog establišmenta?

Blisku retoričku i misaonu povezanost između politike i kulture u redovima liberalnih  postkomunista dobro ilustriraju dvije izjave: na političkom planu, posljednja izjava šefa SDP-a Zorana Milanovića o Domoljubnoj koaliciji kao kriminalnoj i proustaškoj, a druga na kulturnoj sceni, spomenuta Frljićeva o „fašizaciji kulture“. Obje su šokirale hrvatsku javnost jer postavljaju pitanje o sve učestalijoj uporabi nedemokratske prozivačke retorike i govora mržnje u društvenom i političkom životu, a pogotovo kada dolaze iz lijevog liberalnog spektra, koji se voli kititi etiketom tolerantne, demokratske i napredne građanske opcije.

Zapravo, sve su desne i lijeve snage sklone „fašističkom skretanju“ i ponašanju kada nastoje bez kritičke rasprave i dijaloga diskvalificirati i demonizirati političkog neistomišljenika. Fašistoidno ponašanje vidljivo je i u demokratskim sustavima kad se ne poštuju pravila izbornog fairplaya, pa poražena strana ne prihvaća rezultate izbora i poziva na revolucionarne ulične metode za očuvanje vlasti pod svaku cijenu. Fašistoidne prakse mogu se primijetiti i u svakodnevici kada određene, tzv. progresivne medijske, kulturne i političke struje nastoje monopolizirati javnu sferu i izvršiti kulturnu hegemoniju, namećući svoja ideologizirana načela bez javne rasprave. Već se godinama u hrvatskoj javnosti plasira iskrivljena paradigma da kulturu treba poistovjetiti s aktivizmom nevladinog sektora, koji je do sada dobivao nesrazmjerne financijske dotacije iz državnog proračuna, koje se teško mogu opravdati. Kultura zahvaća daleko širi spektar područja i aktivnosti no što je sfera demokratizacije društva i promicanja manjinskih prava, a u svim uređenim zapadnoeuropskim državama nevladin sektor odvojen je od državnog proračuna i ministarstva kulture i financira se sponzorima i donacijama, osim u slučajevima kada se projekti NGO-a izravno dotiču promicanja kulture i nacionalnih interesa u inozemstvu.

Anarhizam i neka socijalistička stremljenja u Rusiji nazivali su fašističkim diktatorski sovjetski režim i boljševizam. Vsevolod Mihajlovič Ejhenbaum (zvan Voline) govori o „crvenom fašizmu“, dok će 1939. Otto Rühle upotrijebiti sintagmu „ruski fašizam“. Ideja i sintagma lijevog fašizma označava vrstu fašizma lijeve ideološke provenijencije, što nije toliko popularno i uvriježeno u javnom mnijenju kao što je svakodnevna floskula desnog fašizma.

Zapravo je prozivka za fašizam u suvremenim liberalnim demokracijama toliko ušla u mainstream politički korektnu retoriku da je teško i konstatirati da unatoč svojem emocionalnom učinku ona ne odgovora povijesnoj istini i kontekstu. Kada se nekog označi fašistom ili pripadnikom fašističke kulture, onda uvijek treba imati na umu da fašizam povijesno označava specifičan kontekst političkog pokreta osnovanog od Benita Mussolinija početkom 20. stoljeća i da je taj politički režim upravljao Italijom u razdoblju od 1922 do 1945. Riječ je autoritarnom nacionalističkom i revolucionarnom poretku, snažno militariziranom i ekspanzionistički usmjerenom. Treba također naglasiti da su politički režimi koje se klasificira na ekstremnom desničarskom spektru često bili kompatibilni s kapitalizmom. Kao što je to bio slučaj i s povijesnim fašizmom, i ljevičarski komunistički i boljševistički pokreti u Europi i Rusiji također su legitimirali primjenu sile i terorizam za dolazak na vlast. Moglo bi se stoga reći da je fašizam kapitalizam koji je postao državni teror, dok je komunizam antikapitalizam koji je postao državni teror. A sukladno tome, što je i vidljivo u postkomunističkim zemljama pa i u Hrvatskoj, liberalna ljevica zapravo je dječji nusproizvod komunizma. S obzirom na specifičnost postkomunističkih društva, a pogotovo onih poput Hrvatske u kojima su se totalitarne ideje od 1945. pa nadalje provodile nasilnim metodama, postkomunistički lijevi fašizam zapravo je ideološki relikt bivše društvene elite, nešto kao intelektualni opijum recikliranog lijevo-liberalnoga građanstva koji se javio nakon devedesetih godina.

Narod – nepoznanica
koja se prezire

Kako bi se bolje razumjelo današnju agresivnu medijsku hajku na ministra Hasanbegovića, koja graniči s rehabilitacijom verbalnog delikta, bitno je prepoznati sljedeće misaone  strukture lijevo-liberalnog fašizma: lijevi fašizam prezire puk, ukorijenjen narod i radničku klasu (iako se često poziva na obranu radnička socijalna prava), dok podržava srednje slojeve. Narod je za lijevi fašizam duboka nepoznanica koju prezire. Stoga nije ni čudo da liberalni komunisti na državnoj razini podržavaju neoliberalnu antisocijalnu politiku. U kulturi pod lažnim plaštem demokratizacije, lijevi liberalisti artikuliraju svoje pravo poimanje kulture koje je zapravo duboko elitističko i avangardno, nedostupno širim slojevima naroda. Lijevi fašizam je protusindikalno nastrojen i koristi nevladin sektor za promicanje paralelnih svjetonazorskih tema, poput imigracionizma, multikulturalizma, rodne ideologije... Takav oblik liberalnog fašizma brani materijalne i društvene pozicije postkomunističkog građanstva i privatizira državne strukture za opstanak na visokoj društvenoj ljestvici. To je vidljivo u bezrezervnom podržavanju globalizacije i kozmopolitizma, uz koketiranje sa sukladnom alternativom, putem koje se promiče ideja otvorenog društva te prezir republikanskog i nacionalnog poretka, mržnja prema tradiciji, granicama, naciji.

Lijevi fašizam nastoji svoje karijerne planove ostvariti putem institucionalnih kanala, sinekura i niša, potpuno izoliran od realnosti društva i naroda. Na ideološkom području lijevi fašizam zagovara: rastvaranje generacijskog prijenosa znanja, autoriteta u školstvu kao i autoriteta učitelja pod krinkom „nove pedagogije“, promicanje nelegitimne elite „specijalista“, pseudointelektualaca i umjetnika koji na jaslicama državnih dotacija monopoliziraju medijski i kulturni prostor. U tom je smislu vidljiva i zamjena racionalnog dijaloga i otvorene rasprave s neistomišljenicima prozivanjem, diskreditiranjem, govorom mržnje i prijetnjama.

Liberalni fašizam je sintagma koja zvuči poput oksimorona i mogla bi služiti konzervativcima za prozivku liberalnih suparnika, ali je sintagmu skovao poznati pisac i socijalist H. G. Wells koji je 1931. pozivao svoje progresivne prijatelje da postanu „liberalni fašisti“ ili „prosvijećeni nacisti“. Američki politolog Jonah Goldberg u novoj knjizi Liberalni fašizam – tajna povijest američke ljevice razotkriva različita povijesna značenja „fašizma“ kao etikete koja je još Staljinu služila za diskreditaciju svih koji mu nisu bili po ukusu: trockista, Churchilla, ruskih kulaka i seljaka. George Orwell najbolje je opisao značenje etikete „fašizma“. Prema njemu, pojam se toliko izopačio da jednostavno označava „sve što je nepoželjno“, izvan svakog realnog konteksta.

Frankfurtska škola

Marksistički teoretičar Antonio Gram­sci skovao je paradigmu kulturne hegemonije kao miroljubivog sredstva kojim se održava kapitalistički poredak. Pomoću kulturne hegemonije tipične se buržoaske ideje proglašavaju općim javnim mnijenjem i zdravorazumskim pogledom na svijet pomoću kojega se vlada. Jedan od klasičnih primjera osvajanja i održanja političke moći putem kulturne hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske škole, koja je desetljećima monopolizirala odgojno-obrazovni sveučilišni sustav u zapadnoj Europi, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Nastala je 1923. kada je agent Kominterne György Lukács osnovao filozofski krug oko Instituta za marksizam na frankfurtskom sveučilištu, a kasnije su joj se pridružili Theodor Adorno, Wilhelm Reich, Erich Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer i Herbert Marcuse. Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj filozofski model koji je zagovarao protumetafizički i antitradicionalni svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i tehnoznanstveni pozitivizam. Jedan od njezinih glavnih ideologa, Antonio Gramsci, smatrao je da je pod krinkom marksističke revolucije potrebno infiltrirati ljude u zapadne institucije. U Bilježnicama iz zatvora navodi: umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće. No, Gramsci, po uzoru na lenjinističke avangardne metode, uviđa da je za promjenu kulture potreban dugotrajni pohod na institucije – umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise.

Političke neistomišljenike i kritičare treba etiketirati kao fašiste, naciste, antisemite, umno poremećene, homofobe, ksenofobe. Politička sredstva uništenja „građanske i antirevolucionarne kulture“ vrlo su brojna. Za Adorna ključna meta je i obitelj, koja je kolijevka fašizma jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi.

Razaranje institucija iznutra

Iz tog svjetonazorskog i epistemološkog razaranja, desetljećima poslije, nastala je 1968. godina – „marš kroz institucije“ – i infiltriranje u njih radi uspostave kulturne hegemonije.

Utjecaj Frankfurtske škole bio je vidljiv i u bivšoj Jugoslaviji među praksisovcima, svojevrsnim disidentima KPJ, koji su se varljivim, umivenim, neomarksističkim teorijskim i doktrinarnim eufemizmima kao otklonili od Staljina i Lenjina, ali se zapravo nikad nisu sukobili s tadašnjim ortodoksnim komunistima, niti zauzeli za demokratizaciju društva, niti digli glas protiv kršenja ljudskih prava prilikom zatvaranja hrvatske inteligencije, pa ni za disidenta kao što je Vlado Gotovac.

U Hrvatskoj je nakon 1945. povedena kulturna lustracija kada se zabranio i iz škola i sa sveučilišta uklonio cjelokupni književni i filozofski fundus koji je proizašao iz naslijeđene hrvatske i srednjoeuropske tradicije. Tako je titoistička kulturna revolucija poprimila oblik nihilističkog društvenog pohoda koji je provodio politiku tabula rasa u ime novoustoličenih lenjinističkih i boljševističkih dogmi. U institucionalnim kulturnim sinekurama Frankfurtske škole nakon Drugoga svjetskog rata utočište su pronašli brojni lijevi književnici poput Alberta Camusa ili marksista Sartrea, koji je desetljećima bio pobornik staljinizma, dok su drugi, „desno“ orijentirani intelektualci i umjetnici, poput Célinea, Ezre Pounda i Knuta Hamsuna, zbog drugog predznaka, bili proganjani i cenzurirani.

Potpuno je sporedno hoće li hrvatska kultura biti konzervativna ili progresivna, desna ili lijeva, moderna, postmoderna ili konceptualna, samo je bitno kako će se resor kulture suočiti s akutnom krizom poimanja kulture u današnje doba potrošačke i tržišne dominacije. Suvremenu globaliziranu kulturu najbolje označava gubitak središta, kako ga je opisao Hans Sedlmayr, kao gubitak duhovnog značaja kulture zbog njezine hipersubjektivizacije i otuđenja. Stoga je današnja kultura suočena s krizom smisla, krizom kulturnog subjekta, krizom legitimacije, a i s krizom generacijske transmisije koja dovodi u pitanje budućnost prenošenja kulturnog nasljeđa. I to su jedina bitna pitanja za novog ministra, a sve ostalo je bacanje prašine u oči zbog straha od gubitka pozicija.