Crkotine i ine krepaline

Temu sam najavila za vrijeme kad se i sama budem osjećala slično, ispuhano, kao crkotina, a to obično bude kad prođe siječanj, mnogima „najdulji“ mjesec u godini. Čini mi se da se nakon većih izdataka o blagdanima nikako ne sastajem ni sa svojom mjesečnom crkavicom, od koje, dakako, ima i gorih. No neću početi s prenesenim značenjem riječi nego s osnovnim. Poticaj mi je i opet dao Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik Marka Samardžije (MH, 2015), iz kojega vidim da je crkotina smještena u srpski stupac, a u hrvatskom su njezini ekvivalenti: 1. crkletina, strvina, 2. pren. lijenčina. Zar crkotine nema u hrvatskom leksičkom fondu i je li doista trebala biti prognana na srpsku stranu? Naravno da nije, a evo i zašto, pa neka svatko prosudi sam. 

Rječnici hrvatskoga jezika – i oni kojima zbog njihovih sastavljača neke struje vjeruju više i oni kojima vjeruju manje (ali se ne mogu preskočiti) – uredno imaju riječ crkotina. Tako Rječnik slovinsko-talijanski Dragutina Parčića (moj je primjerak iz 1874. godine), a autor je bio svećenik, pa teško da mu itko može prišiti simpatije za unitaristički srpskohrvatski jezik, čak izraze koje smatra pokrajinskima, npr. crkljinu, upućuje na crkotinu kao na standardnu hrvatsku riječ. I crklotina / crkljetina pokrajinske su riječi, a crkletinu uopće nema. Standardnu crkotinu u svojem je prijevodu Hašekova Švejka (1953) rabio i nestor naše kroatistike, Ljudevit Jonke (i Markov i moj profesor, predstojnik katedre koja se i u olovna vremena zvala Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik), i to i u doslovnom (Kupe od njega staru stogodišnju kravu, mršavu crkotinu) i u prenesenom značenju (Ne spavaj, crkotino!). Jasno je da je crkotina finalni proizvod crkavanja, stvarnoga ili figurativnoga. Za glagole crći, crknuti, crkati, crkavati (Belostenec ima i crkivati) etimolozi pretpostavljaju da je onomatopejskoga postanja. U osnovnom značenju – skapavati, krepavati, ugibati – vezuje se uza životinje, a u prenesenom uz ljude: crkavati od gladi (živjeti u bijedi), od muke (silno se mučiti), od smijeha (valjati se, umirati, pucati od smijeha), od dosade itd. Znači i prevlačiti se s jednoga mjesta na drugo, izležavati se, ništa ne raditi, ljenčariti, dangubiti, ukratko Bogu dane krasti. No ako crkne neki kućanski aparat, nema smijeha. Danas, kada mislimo da nam se više ništa ne isplati popravljati (a sve je manje i onih koji bi to znali), crknuće stroja znači i nepredviđen rastanak s novcem iz crnoga fonda za crne dane. Bože, čuvaj moje strojeve!

Opće je mjesto da se uglavnom svi tuže na crkavicu od plaće ili mirovine. Naravno, mnoge su sramotno niske, no naš se svijet i inače opravdano i neopravdano tuži na sve i sva, jer je vajkanje preraslo u naš nacionalni sport. Međutim, na crkavicu se mogu potužiti i stočari, jer je to u osnovnom značenju bila smrtna bolest od koje blago crkava; životinjska zaraza. U razgovorni jezik ušla je kao premala plaća za solidan život, jer se od nje može tek životariti, a ne i dobro živjeti. Kadšto je zov zavičaja u tuđini tako jak da se neki čim uštede neku crkavicu vraćaju u stari kraj, barem pod starost. Značenje crkavice koje se više uglavnom i ne zna jest ljuta rakija. Od nje valjda brzo krepaš.

I evo nas kod krepaline. Dolazi od tal. crepare, lipsati, crknuti, obično za životinje. U figurativnom pak značenju prenosi se i na ljude. Čovjek krepava (umire, satire se) od posla ili od dosade, no isto tako krepava i onaj tko se cijele dane izležava po krevetu i samo knjava. Marljiv čovjek može od rada biti krepan (vrlo umoran, iscrpljen), kaže mu se i krepanac, a njegovu ženskom adekvatu krepanica. Zazirem od mlaka, vlažna dodira ruke nalik na krepanu ribu, no rukovala sam se i s takvima. Krepalina je pak strvina, mrcina, leš, ali i mršav konj, raga, kljuse te mlitavo lijeno čeljade. I u ovoj porodici riječi postoji riječ za smrtnu bolest koja zahvaća nutarnje organe i od koje se brzo umire. To je krepa, no riječ je obilježena kao pokrajinska.

Strv, strvina mrtvo je tijelo životinje koje su zahvatili procesi raspadanja. Isto je i mrcina (od mrc, što se negdje čuje kao razgovorni izraz za mrtvaca), samo što se ona uselila i među ljude lijene, bezvrijedne i nevaljale. Preziran odnos prema njima najčešće pojačavamo tautološkim dodatkom lijena mrcina, pa neka svi saznaju kakav je to gad. Malo strpljenja, pa ću vam otkriti vezu između strvine i negdašnjega šatrovačkog izraza za jelo.

Nazivi za crkotine i ine krepaline nisu još iscrpljeni. Leš i lešina balkanski su turcizmi perzijskoga podrijetla (perz. laš, leš, tur. leş, rum. leş, bug. leš, alb. lesh), često i hiperjekavizirani kao lješ, lješina. Premda naši noviji rječnici zaziru od svega što dolazi s Bliskog istoka, pa onda i lešinare upućuju na strvinare, ptice grabljivice, npr. supovi, koje se hrane takvim uginulim životinjama, ipak pripadaju skupini lešinara. Ako se tako zove cijela skupina, zašto se ne bi mogao zvati i svaki pojedinac njoj? A o političkim lešinarima da i ne govorim.

Od lat. cadaver, što dolazi od cadere, pasti, propadati, propasti, rabimo i europeizam kadaver, što prvotno znači propadajuće, raspadajuće golo tijelo, no u latinskom se odnosi i na ruševine, kao na nešto što je propalo.

A evo i objašnjenja veze između strvine i jedne šatrovačke riječi iz moje (i vaše) mladosti. To je has, hasati. Prasl. riječ *stirv dala je oblik strv, što u njemačkom može značiti strvina, mrcina (Aas), ali i žderati strvinu, strugati meso s kože (aasen). Značila je i trag, pa obestrviti znači propasti bez traga; strvit pak negdje znači i napraviti smeće, a rastrvit razbacati što bez reda. U to se i opet upleo lat. stercus, prljav, onečišćen. U šatrovačkom, odlika kojega je da se brzo mijenja, has je bilo jelo, hrana, a hasati jesti. Neki su u školu donosili dobar has, no svi su trgali zubima s njega kao kad gladne zvijeri razvlače strvinu. Nije to bilo ni higijenski ni sterilno, no nitko se od ugriza tuđih zuba u vlastiti has nije razbolio.