Životi u žrvnju povijesti

Ovogodišnja sezona Kazališta Marina Držića donosi mahom naslove zasnovane na adaptacijama romana dubrovačkih autora, manje i više poznatih, te na klasicima svjetske književnosti. Dubrovački roman otvorio je sezonu, Kazin Feđe Šehovića, i nastavlja se premijerom predstave po romanu Rade Jarka Duša od krumpira. Taj roman iz tzv. dubrovačkog ciklusa (fikcionalna autobiografija Pustinje, Yu-puzzle i Duša od krumpira) već etablirana pisca prvi je put uprizorena, i to na daskama Kazališta Marina Držića, dakle na domaćem terenu. Priča je to o jednome danu, 24 sata u životu mladoga čovjeka, iz čije se, prilično tankoćutno i misaono strukturirane perspektive, nižu poslijeratni događaji u Dubrovniku, njegovoj obitelji i unutar njega sama. Roman je, kako u programskoj knjižici kaže Matko Sršen, „književni eksperiment“ sazdan na polifoniji, intertekstualnosti i aluzivnosti. Ima tu i dosta dokumentarnosti te esejističkih elemenata pa ga to približava žanru tzv. metapovijesne fikcije. Autor ponire u vrijeme radnje romana i rekonstruira unutarnjemonološki stil epohe, prizivajući aluzije na Joycea, Marinkovića, Krležu, a u daljim odjecima i na Prousta i Virginiju Woolf.

Romano Nikolić kao protagonist Mirko Bradić

Redatelj i autor scenske adaptacije Ozren Prohić stoga vrlo točno izabire intertekstualni režijski kod, koristeći se citatima svojih i tuđih radova, tako da predstava obiluje rješenjima koje smo posljednjih godina mogli vidjeti na hrvatskim pozornicama. Tumačit ćemo to kao refleks modela predloška u kazališnom mediju: kako Jarak eksperimentira aluzijama na književne autore epohe, tako Prohić svoju scensku kontekstualizaciju, bez obzira što se događa u vrijeme radnje romana, dakle 1949. u Dubrovniku, obogaćuje scenskim rješenjima suvremenih kazališnih autora i aluzijama na neke poznate teatrološke interpretacije.

Kroz svijest Mirka Bradarića toga rujanskog dana prolaze nedavni događaji: da bi spasila oca od strijeljanja na Daksi, njegova rođakinja Petrunjela udaje se za admirala Alberta Bolanču. Mirko je zaljubljen u Petrunjelu, bolje rečeno opčinjen njome i njezinom ljepotom. Ubrzo nakon vjenčanja (zaljubio se admiral Bolanča, no ne i ona) Mirko i Petrunjela konzumiraju svoj odnos na vreći krumpira u skladištu u Sponzi, a vidjela ih je, slučajno, obiteljska sluškinja. Događaji su to koji će ga snažno obilježiti, a kroz tu fabularnu okosnicu upoznajemo i strukturu odnosa čitave obitelji Bradarić, čime se tematizira i početak gubljenja građanskog identiteta, zatim rat kao takav, glad, neimaština, sve uz beskrajno čekanje krumpira ispred velikih vojnih kamiona. Krumpir, simbol opstanka, hrana za preživljavanje, lajtmotiv je koji se provlači ljubavnim i obiteljskim prizorima; njime je obojena cjelokupna kronika mučnih i visoko traumatičnih zbivanja u poslijeratnom Dubrovniku.

Čitava je mizanscena zamišljen kao polifona struktura likova, gotovo u koru, a sve ih objedinjuje svijest protagonista, fokalizatora scenskog zbivanja, Mirka Bradarića. U interpretaciji Romana Nikolića on je u potpunosti zaživio. To je i redateljska zasluga, zbog točnosti podjele. Likom i glumom Romano Nikolić jest sve ono što zamišljamo da bi jedan takav kiklopski mladi junak trebao biti. Zaokupljenost unutarnjim proživljavanjima, pomna introspekcija i iznošenje doživljenoga gledateljima tehnika je kojom je Nikolić izvrsno ovladao, pounutarnjio je kao svoj scenski jezik te u tome, nimalo laganu, zadatku zaista dao svoj maksimum vrlo visokih dosega. Takva je i scenska cjelina, dosljedna vremenu zbivanja – „kronisterija jednog rujanskog dana 1949. u Dubrovniku“. Kostimografija i scenografija (Petra Dančević, Dubravka Lošić) intonirane su u bež, kasnoljetnim tonovima, evociraju i rekonstruiraju vrijeme radnje, kao i scenska glazba (Paola Dražić Zekić), dok se scene redaju kao prizori iz Mirkove svijesti. U suigri s protagonistom pojavljuju se na sceni Nika Burđelez kao Petrunjela, zabranjena i jako željena Mirkova mladenačka ljubav, zatim Frane Perišin i Glorija Šoletić u ulogama njegovih roditelja, Mirej Stanić kao Ore, Mirkova sestra, te Izmira Brautović kao obiteljska sluškinja Marijuća. Svi su glumci odlično portretirali svoje likove, posebice oni u ulogama obitelji Bradarić. Slijede ih i Hrvoje Sebastijan u ulozi admirala Alberta Bolanče te Branimir Vidić Flika kao Mile Močibob, preko noći preodjeven partizan.

Smjena dvaju totalitarističkih režima na pozadini ljepote, Dubrovnika i jedne intelektualne, tankoćutne mladosti, mnoštva ovozemaljskih nevolja, nasilnih smrti, nesretnih sudbina, gladi i siromaštva, nepravde i boli, ali i ljubavi, i dojma da je jedan život unatoč svemu tome ostavio traga, bitne su sadržajne odrednice predstave koju je svakako vrijedno pogledati.