Unutarnji svjetovi i drama osamljenosti

Na kraju romana Marine Vujčić Susjed – rukopisa nagrađena VBZ-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman 2015. – glavna junakinja konstatira kako „ništa nije kao što se čini“. Zanemari li se načas ironijski kontekst tih riječi unutar ostvarenoga romanesknog svijeta, i mi bismo se mogli poslužiti tom parafrazom pa kazati kako je roman bitno složeniji i literarno intrigantniji nego što se čini. I kako tim tekstom Marina Vujčić (Trogir, 1966), koja je na književnu scenu stupila u zreloj životnoj dobi (romani: Tuđi život, 2010; A onda je Božo krenuo ispočetka, 2014; Mogla sam to biti ja, 2015; knjiga drama Umri ženski, 2014), pokazuje da njezino pripovjedačko umijeće raste od knjige do knjige. Lakoća pripovijedanja što ju je postigla u Susjedu, kao i lakoća prepoznavanja životnih obrazaca i iskustava koje susrećemo u tekstu nije posljedica lakoće štiva, kako se možda čini na prvi pogled, nego upravo toga stalnog autoričina metierskoga napredovanja.

Fabula je prilično jednostavna. Glavna junakinja Katarina Bauković, ujedno pripovjedačica romana, službenica je Zavoda za zapošljavanje, u poodmaklim je tridesetim i živi sama kao podstanarka. Krećući na posao, svako jutro u isto vrijeme susreće se na stubištu s novodoseljenim podstanarom otprilike njezine životne dobi i zaljubi se u njega. Situacija je neobična: oni stalno razmjenjuju samo kratak pozdrav, ni riječ više, i svatko odlazi na svoju stranu. Nakon nekog vremena Katarina pomisli da ti jutarnji susreti nisu slučajnost, nego znak; ljubav se razvija i buja, ali samo u njezinoj svijesti. Kako nikad nisu razgovarali, nije sigurna ni kako se on zove pa ga cijelo vrijeme naziva krivim imenom i prezimenom. Istina, poduzima i neke konkretne korake – potajno pred njegovim vratima ostavlja jela koja sama priprema. Dramatičan obrat nastaje kad zapazi da mu u stan dolazi neka žena: Katarina se tada pretvara u opaku osvetnicu koja umjesto kulinarskih čarolija pred vratima nesuđenog ljubavnika ostavlja prijeteće poruke.

Efektna naracija

Svoju priču o tome „u što može metastazirati usamljenost“ ili „što nedostatak ljubavi može učiniti nekome tko za njom očajnički žudi“ autorica je realizirala rijetko korištenom, ali svrsishodnom i efektnom narativnom tehnikom. Riječ je o pripovjednom monologu, dakle govoru jednog lika, usmjerenom točno određenom adresatu – susjedu „Ozrenu Kovaču“, subjektu njezine ljubavne čežnje. Ali taj „ti“ kome se obraća nikad nije čuo nijednu njezinu riječ jer ih ona i ne izgovara, nego sve ostaje samo u njezinim mislima. Uporaba pripovjednog monologa omogućuje kazivanje i o zbivanjima nevezanim uz neposrednu situaciju, a daje pripovjedaču priliku za iznošenje duševnih stanja, stavova o pojedinim događajima ili postupcima, analiza, interpretacija, komentara itd. Otvorenost monologa omogućuje pripovjedačici/protagonistici da na uzbudljiv, povremeno i dramatičan način iznese neobičnu ljubavnu priču, a čitatelju da pohvata razloge i motive koji su glavnu junakinju doveli do paranoidnog stanja, odnosno do egzistencijalne krize koju ne može kontrolirati.

Izd. VBZ, Zagreb, 2015.

Nevolje za Katarinu započele su u trenutku kad je u susjedu „Ozrenu“ prepoznala osobu s kojom je, zaključivši da je i on samac i da su slične životne dobi, kanila uspostaviti prisniji odnos koji je podrazumijevao neka očekivanja, želje i hipoteze. No sve je krenulo čudnim smjerom: u zbilji, i dalje su se ujutro samo ovlašno pozdravljali, ali u Katarininoj mašti „Ozren“ je već bio potpuno prisvojen, vidjela ga je u svom životu kao riješen slučaj. Ona mu se u svom paralelnom svijetu obraćala zaljubljeno, spremna na kompromise; prati s prozora njegove povratke kući, govori o tome kako zamišlja njihov zajednički život, ali i iznosi detalje o tome što joj se događa na poslu. I o svemu tome prisno „razgovara“ s njim kao da se sve to doista zbiva. Počinje pripravljati posebna jela i odnosi ih pred njegova vrata, ali ne želeći da se dozna kako ona stoji iza toga. Tu idilu u njezinoj glavi naglo i žestoko razbija pojava nepoznate žene koja dolazi k njemu u stan. U Katarini to rađa bijes: „njezin“ muškarac odjednom joj izmiče, cijela se konstrukcija neočekivano i naglo ruši i ona ponovno ostaje sama kao prije. Zato do jučer obožavani čovjek, sada pak najomraženiji, ne smije ostati nekažnjen. Umjesto finih jela, pred njegova vrata stižu prijeteći signali: zamotane riblje kosti, kutija u kojoj je omča za vješanje, bočica napunjena krvlju iz goveđeg mesa i članak iz crne kronike, hrpa tableta koja sugerira da ih treba progutati i oprostiti se sa životom.

Život s paranojom

Katarinino neobično ponašanje dade se objasniti njezinim paranoičnim stanjem. U psihijatriji paranoja znači proizvodnju iracionalnih ideja u koje se čvrsto vjeruje, kaže talijanski psihijatar Giovanni Jervis. Od jedne takve iracionalne ideje koju je proizvela Katarina pomislivši kako njezini susreti s „Ozrenom“ nisu slučajni, sve je i krenulo. Paranoično stanje nastaje, kaže Jervis, zbog nemoći pojedinca da shvati odnose između sebe i značenjskih aspekata zbilje. U tom slučaju pojedinac gubi društveno utemeljenu strukturu odnosa između sebe i ostalih ljudi, a u većini slučajeva gubitak te „značenjske strukture“ povezan je s osjećajem da nas je zbilja nadvladala, da nismo kadri odrediti vanjski svijet, nego on određuje nas.

Paranoidni pojedinac živi zatvoren u svom svijetu, s osjećajem odvojenosti od drugih, nesigurnosti, ugroženosti i teških frustracija. Uvjerljivu motivaciju Katarinina paranoidnog stanja, njezine pasivnosti i tragične osamljenosti i otuđenosti čitatelj će naći na više mjesta u romanu. Pripovjedačica navodi što je sve prošla u životu: majka ju je zlostavljala, oca ne pamti jer je napustio obitelj prije no što se rodila, sestra ju je iskorištavala, čovjek s kojim je živjela pet godina opljačkao ju je i napustio otišavši s njezinom najboljom prijateljicom. Svi su je omalovažavali, ponižavali, povrijedili, oduzimali joj samopouzdanje. I svima je ponešto od tog frustrirajućeg duga vratila u svom sumanutom stanju, kao anđeo osvete, s osjećajem junakinje kakva romana ili filma. Čak i sudbini, u ironičnom epiloškom obratu. Jer, sumnja li Jervis bez osnove da bi paranoja mogla biti samo „dimna zavjesa“, maska kad kaže da je sumanutost „svojevrsna obrana koja ponekad može biti i efikasna: sprečava psihotičnu dezagregaciju, pomaže da se živi, da se unese neki red među stvari, da se nekako podnese nepodnošljiva situacija“.