Tko svoju zemlju ljubi...

Poštovane gospođe i gospodo,
drugarice i drugovi!

Nalazimo se pred grobovima hrvatskih velikana i mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana na sam dan tristote obljetnice njihove tragične smrti u Bečkom Novom Mjestu. Otkrivamo im poprsja i spomen-ploču, da im i danas odamo poštovanje i počast kojom ih već stoljećima obasipa hrvatski narod zbog njihove izvanredne djelatnosti i mučeničke smrti. Sam čin otkrivanja spomen-ploče i poprsja izvršava ovdje Matica hrvatska, najstarija hrvatska kulturna ustanova, no uz nas su ovdje nazočni milijuni Hrvata koji osjećaju bol nad teškom tragedijom koja se dogodila tridesetog travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu, ali ti milijuni osjećaju i velik ponos i beskrajnu zahvalnost za njihova djela.

Hrvatski narod ima u svojoj povijesti mnogo mučenika koji su poginuli u borbi za slobodu Hrvatske. Zrinski i Frankopani stoje među njima u prvom redu, zajedno s Petrom Svačićem, Eugenom Kvaternikom i Stjepanom Radićem. Opjevala ih je pjesma, književnost i nauka, poznati su i priznati širom Hrvatske i svijeta, i to ne samo kao junaci, borci nego i kao ugledni vladaoci, pjesnici i književnici. Njihov primjer i njihova djela krijepili su nas u dugotrajnom ropstvu i potpaljivali nadu da će hrvatskom narodu prije ili kasnije svanuti dani lijepe i drage i slatke slobode, kakvu naš vrijedni, radini i borbeni narod zaslužuje. “Gdje slobode sad su dani, gdje su Zrinski, Frankopani, gdje su ona lava dva?! I tko svoju zemlju ljubi i tko neće biti rob, tomu krvnik glavu rubi, taj u hladan pada grob” – pjevao je o njima naš narod pjesmu kojom osvježava uspomenu na te branitelje Hrvatske. Zrinski i Frankopani oličenje su junaštva, borbenosti, spremnosti na žrtve u obrani domovine Hrvatske, pa odatle taj kult kojemu nema ravna u našoj prošlosti.

U doba Zrinskog i Frankopana Hrvatska je bila sapeta sa svih strana. Kao ostaci ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva Hrvatska je bila izvrgnuta napadajima i s turske i s austrijsko-njemačke i s mletačke strane. Ali predati se nije htjela do posljednjeg daha. Dok su postojali Zrinski i Frankopani, ona nije mogla biti savladana, pa je stoga neprijateljima bilo potrebno da unište ta dva ugledna hrvatska roda kako bi se paklenski plan mogao ostvariti. Bili su feudalci, ali su bili borci i nosioci hrvatske državnosti. Zavarani i napušteni od svih saveznika, oni su pošli tražiti milost onamo gdje im je već bila pripremljena smrt. Tako je tragedija zbog njihova nestanka postala dvostruko teža. Uzdali su se u carsku milost, uzdali su se u velikaška prava i u svoje zasluge, uzdali su se u ugled koji su u svijetu imali, ali je zatornik hrvatske slobode bio nemilosrdan, a Hrvatska slaba da im pomogne. Moglo bi se reći: tipična hrvatska sudbina. Stoga smo još jače povezani s njima.

Tristagodišnjicu pogibije Zrinskog i Frankopana slavimo u dane kada pod vodstvom pobjedonosnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josipa Broza Tita, ostvarujemo hrvatsku državnost u kojoj će u socijalizmu, samoupravljanju i ravnopravnosti biti udruženi ne samo Hrvati nego i pripadnici drugih naroda koji u njoj žive. Tito nam je garancija za to jer on nije dosad izgubio ni jednu bitku. Zbog toga nam je ova tristagodišnjica, iako po samoj naravi stvari neobično bolna, ipak posebno draga jer nas obasjava nadom u ljepše i vedrije dane.

Kao borci za slobodu Hrvatske, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan nadahnjivali su hrvatski narod i u najtežim časovima da ne klone i da se bori za slobodu protiv neprijatelja makar kako bio jak. Njihovu borbu nastavljala su sve nova i nova pokoljenja do današnjih dana, pa stoga i u našoj socijalističkoj i samoupravnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji ban Petar Zrinski i knez Krsto Frankopan zaslužuju najviše poštovanje i počast. Proslavili su ih naši pjesnici, književnici, umjetnici, znanstvenici od sjevera do juga, od zapada do istoka. Oni su u punom smislu riječi velikani hrvatskoga naroda u cjelini.

Zahvaljujem nakraju svima koji su pridonijeli konstruktivan prilog ovoj proslavi, u prvom redu umjetnicima Mariji Ujević i Šimi Vulasu i pokretaču doktoru Željku Matiću. Velika zahvalnost pripada i crkvenim vlastima koje su omogućile da se takva proslava i počast ostvari u prvostolnoj crkvi Hrvatske, usred Zagreba, njezina glavnog grada. Ovo će mjesto postati hodočasno mjesto svih štovatelja Zrinskog i Frankopana.

Dopustite mi napokon da kao predsjednik Matice hrvatske otkrijem sada uime čitave Matice hrvatske ova poprsja i ovu spomen-ploču s usklikom: “Neka je vječna slava Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu, hrvatskim velikanima, mučenicima i nepokolebljivim borcima za slobodu Hrvatske!”

Hrvatski tjednik, I, br. 4,
str. 21, Zagreb, 1971.