Suptilna međuigra stvarnosti i mašte

Škotski pisac John Burnside (1955) jedan je od najcjenjenijih suvremenih književnika engleskoga govornog područja. Premda je objavio sedam romana te nekoliko knjiga kratkih priča, John Burnside ponajprije je pjesnik, autor četrnaest poetskih zbirki za koje je dobio sve najuglednije svjetske nagrade za poeziju. Uza sve ostalo, pjesništvo je propitivanje i iskušavanje, ali i promoviranje slobode, slobode u izričaju, slobode u formi, slobode u jeziku. Stoga ne čudi što se u svome romanu Ljeto utopljenika (izvorno objavljenu 2011, a u nas 2015. u izdanju Vuković&Runjić i odličnome prijevodu Andyja Jelčića) Burnside, osim problemom propusnosti između zbilje i mašte i interpretacije stvarnosti, bavi tematikom slobode.

Radnju pratimo iz perspektive 28-godišnje Liv Rossdal koja iznosi sjećanja na ljeto otprije deset godina koje je provela u društvu majke – ugledne slikarice – na malenu otoku na sjeveru Norveške, duboko u arktičkome krugu. Toga ljeta 2001. u kratkom razdoblju dvojica su se mladića utopila u jezeru nadomak kuće u kojoj su ona i majka živjele osamljenički, bez mnogo dodira s okolinom, i Liv s desetogodišnjim odmakom analizira te događaje i pokušava ih sebi objasniti – radi li se o samoubojstvima, nesretnim slučajevima, ili je u pogibelj mladiće namamila huldra, zloćudna sablast iz norveške narodne predaje o kojoj je Liv pripovijedao susjed Kyrre Opdahl?

Preobličena stvarnost

Ljeto utopljenika iznimno je dojmljiv roman izrazite napetosti, sugestivnosti, ali i ljepote izričaja, u kojemu se autorovo pjesničko iskustvo osjeća u svakoj rečenici; Burnside nesvakidašnjom dojmljivošću gradi ozračje prijetnje i neizvjesnosti, pri čemu veliku pozornost pridaje dočaravanju prirode, guste šume u kojoj je junakinjina koliba smještena, na otočiću okruženu mračnom, neprozirnom vodom zlokobna jezerca. U priči veliku važnost ima snovito ozračje tzv. bijelih noći – ponoćnog sunca arktičkoga ljeta. To dugo razdoblje produžena dnevnog svjetla sredstvo je očuđenja, okidač utjecaja fantastike u zbilju, ali i metafora pomaknute svijesti, stanja koje granicu između zbilje i mašte čini propusnijom, a ljude sklonije otklonima od zbilje. Usto, i junakinja se toga ljeta nalazi u graničnoj poziciji životne prekretnice, upravo je maturirala i još nije odlučila što i kako dalje sa životom, koji fakultet upisati i kojom se profesijom baviti. Iako to još nije osvijestila, pozicija neodlučnosti učinila ju je emocionalno labilnom, prijemčivom za izvanjske utjecaje. No na njezin odnos spram životne zbilje velik utjecaj ima i način na koji ju je majka odgajala i kako se spram nje, ali i drugih ljudi ta ugledna umjetnica odnosi. Riječ je o vrsti ekstremne obzirnosti i pristupu koji podrazumijeva potpun izostanak upletanja u kćerin život; majka je puštala kćer da joj o svome životu otkriva što i koliko želi, bez ikakve prisile, propitivanja i nametanja vlastite volje. No ostavivši joj potpunu slobodu odlučivanja, majka je kćer nesvjesno učinila zatočenicom te slobode. Lišivši je naime čvrsta oslonca, naputaka i ikakve stege, poslala ju je u limb neodlučnosti, što je u kombinaciji s uvjetima izolacije u kojima su živjele djevojku nagnalo da se pretvori u majčinu inačicu.

Izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2015.

A to je tek jedan od brojnih motiva kojima autor problematizira granice slobode – svaku situaciju Burnside u romanu dovodi do ekstrema kako bi ukazao na opasnost da iz sfere optimalnoga neopazice uplovimo u mogućnost neželjenog ili opasnog.

Voajerski nagoni

Kako radnja odmiče a narativ poprima sve zlokobnije tonove, dok aluzije junakinjine pomaknute svijesti bivaju sve brojnije, čitatelju se javljaju neočekivana pitanja: je li npr. radikalna sloboda u odgoju zapravo tek izlika za zanemarivanje i vodi li ekstremna sloboda na koncu u svoju suprotnost, u diktaturu. Junakinja primjerice uzima sebi slobodu iz prikrajka proučavati (što je njezin eufemizam za uhođenje) izletnike koji unajmljuju obližnju kolibu, pa čak i neovlašteno zaviriti u računalo jednoga od njih, ali kad u njemu pronađe fotografije same sebe koje je on bez njezina znanja snimio, bijesno ih briše ne dopuštajući njemu istu razinu slobode kao sebi. Na sličan način, s motivom utapljanja u jezeru dvojice braće u kratkom razdoblju, autor propituje granice osobne slobode istodobno problematizirajući i tematiku interpretacije stvarnosti: je li riječ o samoubojstvu, radikalizaciji osobne slobode pri samostalnom odlučivanju o vlastitom životu, ili se radi o ekstremnoj slobodi pri raspolaganju tuđim životima, odnosno ubojstvu?

U kontekstu autorove problematizacije interpretacije stvarnosti vrlo je važno i majčino slikarstvo, upravo slikanje krajolika. Jer, ma koliko vjerna u reprodukciji promatrane izvanjske stvarnosti njezina slika bila, ona uvijek ostaje tek artefakt, preslika zbilje, odnosno novostvorena stvarnost. A tu je i spomenuti motiv bijelih noći i polarnog sunca, kao svojevrsna radikalizacija stvarnosti, produženje zbilje, zbilje od koje je čovjek nebranjen jer je inače neutralizira mrklina noći, a koje u uvjetima polarne noći nema. A zbilja dovedena do ekstrema, kao što nas na spomenutim primjerima Burnside uči, zna dovesti do suprotnosti – do fantastičnih, nadrealnih elemenata, ali koje autor u roman uvodi izrazito suptilno, neprestano ih ostavljajući na razini aluzije i nepotvrđene mogućnosti. Time on zapravo sugerira kako ni stvarnost ne postoji nego je uvijek riječ o našem doživljaju i našoj interpretaciji. Slijedom svega rečenog na koncu se logičnim čini da za svoj životni poziv junakinja odabere do krajnjih granica dovedenu majčinu profesiju, tj. radikalnu interpretaciju zbilje, gdje Liv stvarnost dovodi do ekstrema kako bi zbilja poprimila obilježja nadrealnosti: ona naime kreira neku vrstu umjetničkih kartografskih mapa na svakoj od kojih izuzetno detaljno iscrtava svaki pojedini centimetar izvanjske zbilje, pri čemu hiperrealističkim postupkom stvara nadrealnu, novostvorenu zbilju – npr. vlat trave predimenzionirano predočena (a kako bi se dočarala u svojoj potpunosti) poprima oblik debla drveta, dok zrno zemlje postaje golema gromada. Jer što je drugo književnost, slikarstvo, film i svaka druga umjetnost nego proizvodnja nove stvarnosti.

Upravo to konačni je zaključak Burnsideova neosporna remek-djela; romana prekrasno napisana i iznimno glatko izložena, a tako nesvakidašnje bogata sadržajem, slojevima i značenjima, ali i načinima na koje ga se može čitati. Naime, osim što je to romaneskna meditacija o granicama slobode, samoći, interpretaciji stvarnosti i tankoj međi između stvarnosti i mašte, Ljeto utopljenika ujedno je psihološki roman, i roman o odrastanju, ali i stilistički briljantno, virtuozno poigravanje žanrom horora. Burnside vješto žonglira čitateljevim emocijama stvarajući suptilnu međuigru zbilje i mašte, u okvire žanra horora upakiravši vrlo promišljen, dubok, ozbiljan i mudar filozofski esej o životu, zbilji i umjetnosti.