Stari Matoš u novome leksikonskom ruhu

Jedne srijede u proljeće 2013. u kafiću Filozofskoga fakulteta dva mlada dečka donijela su mi na ogled prvi popis natuknica za budući leksikon u povodu 140. obljetnice Matoševa rođenja i 100. obljetnice smrti. Ja sam u to vrijeme u istome povodu upravo dovršavala knjigu Čitanja Matoša. Knjiga je bila podijeljena u dva dijela: Stara i Nova čitanja. Na kraju knjige, u posljednjim rečenicama, postavila sam pitanje: „Hoćemo li i dalje čitati Matoša?“ I odgovorila: „Hoćemo. Treba samo promijeniti naočale.“ Pregledavajući uz kavicu popis natuknica i birajući koje ću ja obraditi, radosti nije bilo kraja. U zadimljenom kafiću preda mnom se utjelovila posljednja rečenica iz moje knjige. Dečki su promijenili naočale, pa ćemo dobiti poznatoga staroga Gustla u novome nepoznatom leksikonskom ruhu. Bit će to upravo ono što sam i sama željela: nova čitanja Matoša. I bi tako.

Izd. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2015.

Izdvojit ću tri razine na kojima su se u ovome magnus liber Matošianus dogodila nova čitanja Matoša.

Nova koncepcija
osobnoga leksikona

Prva je razina urednička koncepcija leksikona. U Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža postoji tradicija osobnih leksikona posvećenih zaslužnim pojedincima iz povijesti hrvatske kulture. Takvi su osobni leksikoni Krležijana, Leksikon Marina Držića, Leksikon Ruđera Boškovića ili pojmovnik Matoševih citata Misli i pogledi A. G. Matoša, koji je 1955. priredio Mate Ujević, a dopunio ga Dubravko Jelčić 1988. Urednici Igor Hofman i Tomislav Šakić zamislili su svoj projekt na toj tradiciji, pa su im kao ishodišna točka poslužili već postojeći osobni leksikoni, a u stvaranju popisa pojmova abecedarij Misli i pogleda.

Međutim, razlike su i u žanru osobnoga leksikona i u izboru natuknica tako velike da možemo utvrditi kako je riječ o posve novome modelu osobnoga leksikona. Riječ je o tematskome osobnom leksikonu kakav dosad nismo imali. Matošev leksikon ne donosi kao njegovi prethodnici opise svakoga objavljenog djela ni biografije suvremenika i povijesnih osoba. Leksikon sadržava 150 odabranih autorskih članaka bliskih žanru eseja u kojima stručnjaci iz različitih područja i disciplina po zadanim pravilima obrađuju teme iz Matoševa života i djela. 

Kako zamišljeno, tako i ostvareno. Leksikon donosi pregledne, interpretacijske, problemske i sintetske članke o žanrovima u kojima je Matoš stvarao (pjesme, novele, feljtoni, putopisi, kazališne i glazbene kritike, polemike), knjigama koje je za života objavio, odabranim djelima, temama i motivima, poetikama kojima je bio blizak (simbolizam, impresionizam, romantizam), figurama koje su ga oblikovale (Barrès, Baudelaire, Poe, Starčević), mjestima na kojima je boravio (Zagreb, Beograd, Pariz, Ženeva), političkim  pojmovima o kojima je raspravljao (Hrvatska i hrvatstvo, ilirizam, jugoslavenstvo, pravaštvo), antropološkim konstantama (san, žena) i kulturnim fenomenima o kojima je razmišljao i  sam ih  konstruirao  (nacija, krajolik, flanerizam).

U takvu leksikonu odabranih tema i autorskih članaka urednici su se susretali s nizom problema, od preobilne građe koja ne može stati u zadani opseg članka ili dobiti zasebnu jedinicu do preklapanja pojmova i natuknica. Postupali su poput mađioničara: čarobnim su štapićem rješavali probleme u hodu. Kod preobilne građe temu su simetrično razlomili u parove (primjerice – Europa u Matoševo doba i Europa u Matoševu opusu, Hrvatska u Matoševo doba i Hrvatska u Matoševu opusu, Zagreb u Matoševo doba i Zagreb u Matoševu opusu);  osobe koje su bile važne u Matoševu životu i djelu, a nisu dobile zasebne natuknice, rasporedili su u druge jedinice (primjerice, Milana Ogrizovića i Andriju Milčinovića u Hrvatsku književnost i Pisma); neke su teme uključili u druge kako se ne bi ponavljale (primjerice, Srbe i Srbiju u temu Beograda).

Druga su razina novih čitanja nove metodologije i nove spoznaje. U člancima o pojedinim djelima Andrea Milanko i Tea Rogić Musa postižu novo viđenje Matoševe lirike iz vizure diskurzivne stilistike i nove retorike. Slaven Jurić razvija Kravarove stihološke analize i piše inovativnu sintetsku studiju o Matoševu stihu. Tvrtko Vuković primjenjuje na Matoševe novele psihoanalizu i otkriva u noveli Balkon poetiku sublimnoga i „zazornoga“. Nova su i psihoanalitička čitanja novela Miš i Moć savjesti bliske suradnice
uredništva Karle Lončar. Urednici Igor Hofman i Tomislav Šakić pojavljuju se u ulozi autora najširih i najmanje obrađivanih tema, poput artizma, autobiografije, Europe i Hrvatske. Kod takvih jedinica, koje su na neki način „preostale“, jer za njih nije bilo zainteresiranih suradnika, urednici u ulozi autora susreli su se s nepostojanjem stručne literature, pa su, kako su mi sami priznali, „ostali bez sugovornika“ i često polazili od „nule“. Rezultat nije izostao. Takve su jedinice ne samo inovativne, nego daju i odgovore na neka dosad neistražena pitanja. Tako urednik Hofman u ulozi autora zaključuje da je artizam u Matoša istodobno „poetičko načelo“ i „društvena gesta“, a u članku o autobiografiji ističe paradoks da je Matoš autor maloga broja autobiografskih tekstova, ali mu je opus u cjelini autobiografičan. Urednik Šakić u ulozi autora rješavao je pak najšira kulturološka i zamršena žanrovska  pitanja. U natuknici o Europi izdvaja Matoševo dosljedno kulturno europstvo  i različita politička promišljanja Europe, od utopijske nade da bi u budućoj ujedinjenoj Europi moglo, kako Matoš kaže, „pasti“, tj. biti riješeno hrvatsko nacionalno pitanje, pa do oštre kritike kapitalizma i imperijalizma u feljtonima i poemi Mora. U natuknicama o žanrovskim pitanjima, koja do sada nisu bila u fokusu književne teorije i kritike, ističe pak hibridnost Matoševe nefikcijske proze i u tome sklopu razliku između eseja (hibrid blizak umjetnosti) i feljtona (hibrid blizak novinarstvu).

Matoš i popularna kultura

Posebna su novost leksikona kulturološka čitanja političkih i ideoloških tema Matoševe feljtonistike. Marina Protrka Štimec ističe Matošev ambivalentni odnos prema ilirizmu: s jedne strane kritiku ilirizma kao političkoga pokreta, a s druge priznavanje njegove kulturne uloge i preuzimanje preporodnih motiva i stereotipnih slika u vlastitim novelama i poeziji po načelima intertekstualnosti i citatnosti (primjerice, slika majke-domovine). U nizu članaka Filipa Kozine o pojmovima jugoslavenstva, narodnjaštva, naprednjaštva i pravaštva dobivamo novi pogled ne samo na Matoša kao ideologa liberalnoga pravaštva  nego i sintetičan uvid u hrvatsku politiku i povijest ideja Matoševa doba. Među kulturološkim čitanjima, pisanim bez oslonca u literaturi,  nove uvide donose  autorski članak Karle Lončar o anarhizmu i koautorski članak s Igorom Hofmanom o boemi. Tako u članku o anarhizmu saznajemo da je Matoš prihvaćao ideje anarhizma, ali odbijao anarhističku praksu, dok je njegova boema istodobno bila životno iskustvo i  artistička društvena gesta.

Nove su uvide dala i imagološka čitanja Matoševih slika majke-žene-domovine, metropola Beograda, Pariza i Zagreba. Mlada leksikografkinja i kroatistica Martina Kokolari prva je pregledno obradila Matoševa pisma i bilježnice, kao i povijest kritike o Matošu, a dala je i historijat Matoševih složenih osobnih i poetičkih odnosa s Milanom Marjanovićem, Kamovom i Tinom Ujevićem. Neka su čitanja iznjedrila nove, manje poznate ili nepoznate činjenice. Tako je u intermedijalnim natuknicama o glazbi i plesu. Uz poznatu činjenicu o Matoševoj višestrukoj vezanosti uz glazbu (stvarno sviranje violončela, glazbene kritike, glazbenost njegove lirike) saznajemo da je uglazbljeno 28 Matoševih pjesama, od čega Notturno čak osam puta, a Gospa Marija četiri puta, pri čemu je najpopularnija bila u izvedbi Krunoslava Cigoja. Kada se tomu doda da su Matoševi stihovi privlačili i autore zabavne, rock i pop-glazbe (primjerice, Utjeha kose i Gnijezdo bez sokola u izvedbi Hrvoja Hegedušića ili Utjeha kose u izvedbi Hladnoga piva), leksikon otkriva prisutnost Matoša na popularnoj medijskoj sceni i mijenja naše dosadašnje spoznaje o položaju elitne lirike u doba novih medija i popularne kulture. Među takve nove činjenice, iskrsnule iz intermedijalnih čitanja, pripada, primjerice, podatak da je Matoš prvi teoretičar i kritičar plesa u nas.

Revalorizacije ili nova
viđenja starih čitanja

I napokon treća su razina novih čitanja – revalorizacije, tj. nova viđenja starih čitanja. Tu su prije svega dva velika mita: mit o Matoševoj kontradiktornosti i mit o manjkavoj naobrazbi. Otac je obaju mitova Ujević. Prvi je mit rođen u  nekrologu „Em smo Horvati“ u karakterizacijama poput „ne bijaše mislilac“, a drugi u Ujevićevoj metafori o „vreći imena“ za Matoševu erudiciju. Te su mitove preuzeli i izgradili Matoševi suvremenici, dok je bila u sjećanju užarena polemička atmosfera u kojoj je Matoš živio i pisao. Mit o kontradiktornosti doživio je vrhunac u Ladanovu eseju o „magičnome trigramu“ A. G. M.-u u kojemu je pobrojao sva Matoševa protuslovlja, a mit o manjkavoj naobrazbi u disertaciji Josipa Tomića o Matoševu nepoznavanju francuske književnosti.  Novija stručna literatura oba je mita nastojala pobiti, ali su tek u ovome leksikonu napokon srušeni. Tako autor Hofman u natuknicama o artizmu i  impresionizmu dokazuje da u Matoša nije riječ o kontradiktornosti, nego o pluralističnosti mišljenja utemeljenoj u impresionističkoj svijesti, a tematske jedinice o formativnim figurama Barrèsu, Baudelaireu i Poeu, francuskoj književnosti te firentinskim i rimskim feljtonima svjedoče koliko je Matoševa erudicija bila iskrena i utemeljena i koliko je sam svojom citatnošću izgrađivao kult kulturne Europe i kulturnoga europstva. Cvijeta Pavlović opovrgnula je, primjerice, uvriježeno mišljenje o Matoševu ideološkom i stilskom nasljedovanju Barrèsa te pokazala da takve hipoteze nemaju uporišta ni u Matoševoj ideji nacije ni u stilističkoj provjeri. Detaljnija analiza leksikona pokazala bi da su inovacije i revalorizacije unesene i u stilske i periodizacijske pojmove. Navela bih samo da se na stranicama leksikona može iščitati razlikovanje između pojmova umjetničke moderne kao periodizacijskoga pojma za sva umjetnička područja oko 1900. i esteticizma kao nadređenoga pojma za stilski konglomerat toga razdoblja (impresionizam, simbolizam, dekadencija, secesija, neoromantizam).

Pomnim izborom tema važnih u Matoševu opusu, novim čitanjima svih aspekata Matoševa života i umjetnosti u sklopu interdisciplinarnosti kao i vlastitim autorskim prilozima u leksikonu Igor Hofman i Tomislav Šakić dali su izniman urednički i autorski doprinos u proučavanjima Antuna Gustava Matoša te ostvarili pomak ne samo u žanru osobnoga tematskog leksikona nego i u novim čitanjima jednoga od najvažnijih hrvatskih pisaca.

I što reći na kraju? Možemo se samo upitati što bi Gustl, da se danas pojavi među nama, rekao urednicima leksikona. Vjerujem da bi u svome stilu citirao Horacija i rekao:

 „Bravo, dečki! Exegistis mihi monumentum aere perennius! Izgradiste mi spomenik trajniji od mjedi!“