Srpsko-hrvatske relacije su brojne

Potkraj studenoga prošle godine u Zagrebu je održan znanstveni simpozij Tranzicija i kulturno pamćenje, na kojem se dva dana govorilo o odnosima hrvatske i srpske književnosti, jezika i kulture nakon 1990. Uz potporu Hrvatske zaklade za znanost simpozij je organizirao prof. dr. sc. Dušan Marinković, predstojnik katedre srpske i crnogorske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa skupinom suradnica; dr. sc. Virnom Karlić, asistenticom Dubravkom Bogutovac i doktorandicom Sanjom Šakić. Bio je to povod za razgovor s prof. Marinkovićem.

Profesore Marinkoviću, nakon održanoga simpozija možete li reći kakve su hrvatsko-srpske jezične, književne i kulturne relacije?

Tranzicija i kulturno pamćenje prvi je međunarodni znanstveni simpozij kojemu je u središtu interesa bila fenomenologija hrvatsko-srpskih književnih, jezičnih i kulturnih odnosa, odnosno posredovanih sadržaja. No da bi vaši čitaoci cjelovitije mogli vidjeti problematiku znanstvenog skupa, važno je napomenuti da je simpozij bio završna manifestacija znanstvenoga projekta Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji/regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskih kulturnih odnosa što ga je bila prihvatila i poduprla Hrvatska zaklada za znanost.

Snimio Mirko Cvjetko

Tko je odredio teme i cilj projekta?

Teme simpozija proizišle su iz materijala koji smo u tri istraživačke godine utvrdili i obradili tri moje suradnice iz užeg istraživačkog tima (dr. sc. Virna Karlić, asistentica Dubravka Bogutovac, doktorandica Sanja Šakić) i ja. Cilj projekta bio je snimiti/otkriti sve i jednog hrvatskog izdavača iz Republike Hrvatske koji je u razdoblju od 1990. do 2010. objavljivao tekstove o Srbima, a da autori tih tekstova nisu iz Hrvatske. Dakle, snimili smo što su hrvatski izdavači svojim izdanjima formirali za konceptualiziranje srpskoga kulturnog znaka za hrvatsku zainteresiranu publiku o srpskoj kulturi nakon 1990. Otkrili smo toliko kulturnih subjekata koji su individualno bez ičije institucionalne pomoći ostvarili živu interkulturnu razmjenu, osobito nakon 2000/05. godine. Simpozij je utoliko dosljedno nastavio misliti iskustvo projekta, ali sada u širem kontekstu.

Kakav je bio odziv?

Iznad očekivanja, toliko velik da je simpozij s gotovo osamdeset izlagača prerastao u svojevrsnu konferenciju.

I što se zaključilo?

Ako se koncentriramo samo na one aspekte koji su bili primarno u kompetenciji projekta i simpozija, mogu zaključiti da su te relacije i posredovani sadržaji sve brojniji, sve kompleksniji i sve frekventniji. Ako vas zanima i specifikacija, a ne samo ovako sumarna procjena, mogu i o tome reći koju riječ.

Recite.

Prije ipak moram naglasiti da se moje sagledavanje odnosi prvenstveno na tradicionalne oblike kulturne razmjene i kulturnog posredovanja (objavljene knjige, tekstovi u različitim žanrovskim realizacijama, gostovanja pisaca, znanstvenika svih profila i znanstvenih područja što se tiče humanističkih znanosti, festivali, smotre, kazališne predstave, književne večeri). Naime, ne bih se usudio išta reći što se tiče vizualnih, auditivnih i informatičkih tehnologija, koje do očaja dovode sve one koji bi i taj oblik prisutnosti drugog u vlastitoj sredini htjeli staviti pod kontrolu. Dakle, s obzirom na sve, ni projekt niti simpozij nije mogao, osim u rijetkim situacijama, ne biti tradicionalan, odnosno potvrditi iluziju da tradicionalni oblici komunikacije u kulturi i kulturnom životu imaju primarnu, proizvodnu poziciju u društvu.

U novinama Srpskoga narodnog vijeća u Hrvatskoj, Novostima, rekli ste i da je cilj simpozija bilo „relaksiranje interkulturne razmjene između subjekata i institucija na cjelokupnome štokavskom govornom području“. Znači li to da želite i restituirati jugokulturni prostor, koji i nije postojao u Jugoslavijama? I nije li to odveć ambiciozna i utopistička namjera?

Ne vidim zašto i po čemu stavom da je jedan od priželjkivanih ciljeva simpozija bilo pokazivanje/demonstracija znanstvene i stručne rasprave o temama koje se tiču svih s ovih prostora, želim „restituirati jugokulturni prostor“ za koji ionako kažete da nije ni postojao. Daleko je, očigledno, još do vremena kad će se kulturno iskustvo jedne zajednice koja je bila multinacionalna, multikonfesionalna, multilingvalna itd. početi sistematično znanstveno proučavati. Inzistiram na tome – znanstveno.

Zašto inzistirate na znanstvenom izučavanju?

Bez toga smo izloženi tek paušalnim procjenama ponekih aspekata i sadržaja te kulturne zajednice koji se sagledavaju s pozicije monoloških govora, a time unaprijed okrenuti zadovoljavanju ideoloških potreba druge vrste. Zato otklanjam onaj „osjećaj“ o namjeri koja stoga ne može biti ni „odveć ambiciozna“ ni „utopistička“. To naprosto ne pripada ni dijakronijskoj ni bilo kakvoj drugoj poziciji sagledavanja, osim intencionalno aktualnoj po mjeri potreba trenutka.

U razgovoru u Novostima rekli ste i da želite „vratiti kompetencije znanstvenog govora od uzurpatorskih praksi drugih diskursa“. Na koje diskurse mislite?

Tu prvenstveno mislim na prevladavajući sinkronijski opis i tumačenje sadržaja kulture koji toliko intervenira u dijakroniju tog iskustva tako da od realnih sadržaja, koji su bili ostvarivani barem stoljeće i pol, nije ostalo gotovo ništa ili je desemantizirano do neprepoznavanja. Sinkronija po mjeri intencija autora prisvajaju povijesno iskustvo kulture do razine znanstvenog falsifikata.

S obzirom na falsifikate, jesu li dovoljno odvojeno tretirane hrvatska i srpska kultura u svojim nacionalnim kulturama? Naime, mnogi misle da su se srpska i hrvatske kultura razvijale uglavnom paralelno, a nikako u simbiozi neke od inačica jugoslavenske kulture.

U porodicama žive članovi koji – iako imaju neponovljivo individualne/personalne priče i historije, u tom smislu iako realno žive paralelno – ipak realno obrazuju zajednički prostor iskustva. To ponajbolje znaju/znamo svi oni koji su se fizički razišli od jednog oblika života i koji uviđaju da ih nešto zajedničko i dalje prati, kao fantomski udovi – od djece na primjer nadalje. Konačno, kultura u SFRJ nije težila simbiozi republičkih kultura, a kamoli nacionalnih kultura (ma što to značilo), iako je prožimanje i prisutnost drugih u mom kulturnom obzoru bila jasna – od jezika do na primjer udžbenika iz književnosti ili povijesti. A što je s radiom, televizijom, filmovima, festivalima, kazališnim predstavama, takmičenjima itd.? Pa čak i formulacija „komunistička kultura“ za mene je više nego upitna kao detektiranje nekakvoga kulturnog ideološkog „stanja“, jer srećom službene/normativne ideologije nikada ne uspijevaju monolitizirati cjelinu iskustva zajednice kojom „harače“.

Je li dovoljno predstavljena kultura srpske nacionalne manjine unutar Hrvatske ili se srpska kultura svrstala uz matičnu kulturu?

Nije mi potpuno jasno, u isto pitanje uključeno je nekoliko pitanja. Možda da pođem od jednog mogućeg razumijevanja kulture Srba u Hrvatskoj.

Pa krenite.

Kultura Srba u Hrvatskoj kao nacionalne manjine u Hrvatskoj od 1990. uglavnom je predstavljena / javno prisutna na način skandala ili sistematski ignorirana, osim zadnjih dvadesetak godina u njezinom pravoslavnom konfesionalnom prostoru. Razvija se jedino iole značajno u radu SKD „Prosvjeta“, institucije koja je izrasla u centralnu kulturnu instituciju srpske kulture u Hrvatskoj. O aspektu kulture Srba u Hrvatskoj i hrvatskoj historiografiji i filologiji govorio sam u izlaganju na simpoziju Zaboravljeni počeci. Nacionalna filologija u interdisciplinarnoj humanistici koji se odvijao paralelno s Tranzicijom i kulturnim pamćenjem, a u organizaciji Odsjeka za kroatistiku.

I što ste rekli?

U tom kontekstu neizostavno se mora naglasiti da je kultura Srba u Hrvatskoj duga i bogata, a njezino proučavanje u potpunosti zanemareno ili ostavljeno brizi pojedinaca. Dakle, sistematski neproučena ne samo kao građa koja pripada cjelini hrvatskoga kulturnog prostora i njegova pamćenja i ne samo kao građa kojom se upisuje u srpsko kulturno iskustvo u cjelini, nego i u onom svom aspektu koji se tiče kulturnog identiteta Srba u Hrvatskoj, od usmene tradicije, jezika nadalje, tako da na primjer recentna hrvatska filologija sigurno ne doživljava književno-jezičnu tradiciju Srba u Hrvatskoj kao dio vlastite tradicije, iako bi trebala. Ona se mora znanstveno opisati, jer je dio i hrvatskoga kulturnog iskustva.

Na književnom skupu u Zagrebu prije desetak godina Talijan Giacomo Scotti izjavio je da je on, unatoč tome što piše na talijanskom jeziku, hrvatski književnik po temama, a ne po jeziku. Nešto slično tvrdio je Vladan Desnica, što mu je bio razlog da se proglasi hrvatskim književnikom. U tom kontekstu, kako uspostaviti razdjelnicu ili graditi spajalicu?

Desnica se smatrao i hrvatskim i srpskim autorom, kad već ne može biti sagledavan kao jugoslavenski. Mislim da se njegov stav ne temelji na procjeni kojom varijantom piše, jer je zarana ionako bio napadan da ne piše varijantno „čisto“ – pisao je ne samo u skladu s književnojezičnom normom nego je i proizvodio niz riječi koje su mu trebale za njegove stvaralačke potrebe. Njegovo zalaganje za emancipaciju jezika književnoga djela od formalne lingvističke svijesti i njezine intervencije u arbitriranje u književnim/estetskim pitanjima dovoljno je poznato.

Na simpoziju u sekciji Jezik i identitet uglavnom se nastojalo sugerirati da su srpski i hrvatski jezik jedan jezik, odnosno dvije varijante istoga jezika. Već i riječ varijanta, a ne primjerice inačica, govori o različitosti.

Prije svega, sam popis naslova radova predstavljenih u toj sekciji svjedoči o tome da rasprava o pitanju jesu li srpski i hrvatski jedan ili dva jezika nije bila predmetom tih izlaganja. U sklopu spomenute sekcije imali smo priliku čuti izlaganje Anette Đurović o odnosu izvanjezičnih faktora i semantičke strukture pojedinih leksema čije je značenje uvjetovano društveno-političkim kontekstom jezika (autorica se konkretno bavila njemačkim); zatim je Marija Rosić održala izlaganje o utjecajima engleskog jezika na suvremeni srpski jezik; Virna Karlić predstavila je rezultate svojega istraživanja u sklopu kojega se bavila analizom prezentacije i interpretacije novonastale sociolingvističke situacije u sklopu hrvatske znanstvene periodike u razdoblju od 1990. do 2010, dok je Milorad Pupovac govorio o jeziku u doba tranzicije i njegovu položaju te društveno-političkim i simboličkim ulogama koje mu se pridaju danas na području bivše Jugoslavije. Nažalost, kolegice Dijana Crnjak i Nikolina Židek nisu bile u mogućnosti održati svoja izlaganja, no nadamo se njihovim prilozima u nadolazećem zborniku.

Pa jesu li srpski i hrvatski dva jezika?

O temi jesu li srpski i hrvatski varijante jednog jezika ili je riječ o zasebnim jezicima nije bilo rasprave. Čak i da je bilo, ne vidim ništa loše u tome da se o toj temi raspravlja na akademskoj razini. Danas u postojećoj domaćoj i stranoj literaturi o toj problematici postoje različite interpretacije. Identitet jezika te razgraničavanje bliskosrodnih varijeteta složen je problem i zato ne vidim ništa sporno u tome da se o tome vodi argumentirana rasprava iz različitih pozicija. U znanosti bi se, uostalom, uvijek trebala davati prednost konstruktivnom dijalogu.

Pupovac je u svojem „konstruktivnom“ izlaganju jezičnu tradiciju tretirao kao ideologiju, nudio je uglavnom svoje stavove o jeziku, a ne i kontra činjenice. Može li takav pristup biti objektivan?

Budući da sam upravo u vrijeme izlaganja profesora Pupovca izlagao svoju temu Hrvatska književna historiografiji i književni rad Srba u Hrvatskoj na drugom skupu, ne mogu odgovoriti na vaše pitanje, a iz sažetka izlaganja nije primjereno izvoditi znanstvene stavove.

Mnogi zagovornici srpskohrvatskoga jezika, pa i vi, tvrdite da Srbi i Hrvati imaju jedan jezik, koji Srbi zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim. Nije li se s nestankom Jugoslavije raspala i teza o jednom istom jeziku?

Raspadom SFR Jugoslavije Srbi koji žive na području RH gube status konstitutivnog naroda, a srpsko-hrvatski formalno prestaje postojati kao jezik te hrvatski biva ustavno proglašen kao službeni jezik u Hrvatskoj. Time je ukinuta dotadašnja Abstand jezična autonomija (u okviru koje  pripadnici jezične zajednice znaju što je njihov jezik i s punom ga sviješću razlikuju od drugih jezika) te je uveden novi Ausbau princip autonomije, koji se razvija i izgrađuje planski. Raspadom Jugoslavije izmijenio se i naziv književnog/standardnog jezika u svim novonastalim državama i ponio je nacionalno ime. Da li je to dovoljno da se novonastali jezici promatraju kao lingvistički diferencirani sistemi, ostavljam da nam odgovore lingvisti. U javnim i akademskim zajednicama oni se ionako već vide kao različiti jezici, a što učvršćuju vrhunski normativni akti sve i jedne države.

Kakav je danas jezični osjećaj hrvatskih Srba?

Nemoguće je bez realizacije konkretnih istraživanja donijeti zaključak o jezičnom osjećaju i jezičnim stavovima Srba u Hrvatskoj danas (iako nešto o tome govore rezultati s popisa stanovništva). Oni variraju ovisno o brojnim faktorima. Pozicija Srba u Hrvatskoj nakon 1990. vrlo je specifična zbog toga što su u prethodnom razdoblju Srbi u Hrvatskoj formalno uživali status govornika službenog, većinskog jezika, a sada im se pripisuje status govornika „stranoga“, manjinskoga jezika, iako se način na koji oni govore nije promijenio.

Što znači nije se promijenio?

Vjerujem da mnogobrojni Srbi u Hrvatskoj nemaju osjećaj da se služe stranim jezikom (iako segregacija koju trpe zbog pojedinih jezičnih specifičnosti vodi u drugom smjeru), a mnogima od njih svojevremeno je vjerojatno bila bliža „zapadna“ varijanta nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika od „istočne“. Također valja naglasiti da je pojam „jezik Srba u Hrvatskoj“ višeznačan i vrlo širok te da obuhvaća brojne aspekte jezika kojima su se Srbi na hrvatskom teritoriju služili u prošlosti i kojima se danas služe u govornoj i pisanoj komunikaciji.

Želite reći da nije isti?

Iz povijesne perspektive taj pojam obuhvaća više različitih jezika koje srpska kulturna povijest poznaje od samih začetaka kulture pisanosti, dok u kontekstu organskih idioma objedinjuje heterogene govore Srba u Hrvatskoj koji su se razvili u okviru različitih sociolingvističkih okolnosti: unutar homogenih ruralnih ili heterogenih ruralnih i urbanih sredina, te s obzirom na niz drugih faktora poput stava o jeziku, stupnja obrazovanja, generacijske pripadnosti govornika...

Ne obuhvaća sve Srbe u Hrvatskoj?

Iako pojam „jezik Srba u Hrvatskoj“ svojim nazivom sugerira da obuhvaća jezik svih pripadnika srpske nacionalne manjine bez obzira na njihovo vlastito određenje jezika kojim se služe, često se uzima kao dio srpskog jezika na njegovu cjelokupnom govornom prostoru, što npr. Pupovac i Roksandić tumače kao posljedicu sastavnoga dijela jezične svijesti Srba u Hrvatskoj, koji u većini slučajeva svoj jezik smatraju i nazivaju srpskim, neovisno o tome koji leksik i normu koriste ili preferiraju. S druge strane, popis stanovništva iz 2011. pokazuje da tek oko 28% popisanih Srba u Hrvatskoj navodi srpski kao svoj materinji jezik... Ukratko, ova tema je vrlo složena i zato je nemoguće o njoj donositi konačne zaključke bez provođenja ozbiljnih istraživanja.

Ako je jezik Srba i Hrvata isti jezik, zašto srpski pisci ne pišu primjerice inačica, a ne varijanta, razina a ne nivo, sustav, a ne sistem, znanost, a ne nauka…, koji su neko vrijeme bili udaljeni iz hrvatskog vokabulara?

To su riječi koje koriste i mnogi Hrvati koji nisu opterećeni „čistoćom“ hrvatskoga jezika, koju nameće struka od početka 90-ih godina prošloga stoljeća predstavljanjem internacionalizama i drugih posuđenica kao srbizama. Mislim da nije riječ o odnosu dvaju jezika, nego o odnosima među ljudima koji razumijevanje tog fenomena koriste ne primarno za znanstvene potrebe, nego najčešće za potrebe koje s lingvističkom znanošću nemaju dubinske veze. Ne svađaju se jezici nego ljudi. Ne svađaju se pisma nego ideologije. Osobito bih volio kad bi se u promišljanju tih pitanja koristila stvarna cjelina iskustva tumačenja hrvatskoga i srpskoga jezika, koji je u dugom periodu bio zajednički književnojezični standard, jer sinkronijsko reduciranje dijakronije na selektivni izbor ne oblikuje objektivno sagledavanje teme kojom se opis bavi.

Mislite li pritom i na Snježanu Kordić, Bojana Glavaševića i mnoge druge faktotume koji su negativno reagirali na nedavno objavljen Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik jezikoslovca Marka Samardžije?

Nažalost nisam bio u prilici da pročitam reakcije na Rječnik, tako da ne mogu odgovoriti na vaše pitanje.

Samardžija u mojem razgovoru s njim u Vijencu misli, da se Srbi u području jezika nisu postavili hegemonistički i unitaristički, da bi veza dvaju jezika bila tolerantnija. Slažete li se s tim mišljenjem?

Djelomično, jer su ipak specifično različiti odnosi u konceptualizaciji jezičnih politika u razdoblju do početka Prvoga svjetskog rata, u međuratnom razdoblju i osobito nakon Drugoga svjetskog rata do 1990. Nisam uvjeren da bi odnosi između dviju književno-jezičnih tradicija bili „tolerantniji“ da nije bilo pokušaja za snažnijom unifikacijom hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog književnog jezika u različitim periodima zajedničkog iskustva.

Postoji li razlika između srpskog i hrvatskog jezika, koju Samardžija dokazuje nizom primjera?

Nitko ne osporava razliku između hrvatskog i srpskog standarda danas, kao što nitko nikada nije osporavao razliku između zapadne i istočne varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog jezika. Mislim da nema bitno novih činjenica kojima bi se razlike dodatno povećavale.

Glede jezika jedno je znanstveni pristup, drugo govor i treće posezanje srpskih znanstvenika i antologičara za svime što im treba za dokazivanje kontinuiteta srpskoga jezika koji je začet sa žitijama svetaca i prekinut s vukovcima?

Želja za dokazivanjem kontinuiteta, identiteta, jedinstvenosti… zajedničko je obilježje srpske i hrvatske filologije, iako je diskontinuitet obilježje obiju jezično-književnih tradicija. I pisana i govorna praksa pokazuje snažne intervencije u novom hrvatskom i srpskom jeziku/jezicima, kao normativnog iskustva. Dovoljno je na primjer slušati radijske ili televizijske emisije. A što se tiče trećega potpitanja: ne znam na što realno mislite pa ne mogu odgovoriti, a da ne promašim zahtjevu u pitanju.

Dean Duda u svojem je izlaganju na simpoziju govorio o mogućem postjugoslavenskom književnom polju. Na koji je način ono moguće kada srpski književni povjesničari i antologičari primjerice svojataju hrvatsku dubrovačku književnost?

Upravo zato, ako sam ga razumio. Naime, nastojanje da se osmisli i osvijesti realna energija kulture sa toj energiji pripadnim sadržajima pamćenja i proizvođenja ne bih dovodio u vezu s konstatacijom da „srpski književni povjesničari i antologičari primjerice svojataju hrvatsku dubrovačku književnost“. Što je točno. Jer takvih ima. Ne bih, međutim, podsjećao na književno-historijsku činjenicu da su eminentni i najmarkantniji znalci i tumači nacionalnih tradicija smatrali ne samo da je dubrovačka književnost zajednička nego su smatrali da je zajedničko i koješta drugo. Sjetimo se samo Vatroslava Jagića na primjer. Duda ne govori o tome, iako o tome ima jasan i osmišljen stav. Upravo na tragu pitanja podsjećam da je šteta što niste slušali profesora Dukića, koji je upravo ponudio znanstveno problematiziranje toga, za mene, pseudoznanstvenog problema.

Je li hrvatskim Srbima važniji Savo Mrkalj od Vuka Karadžića?

Sava Mrkalj je u povijesnom razvoju srpskoga književnog jezika odigrao izuzetno važnu ulogu predloživši svoju azbučnu reformu, koju je Vuk Karadžić nekoliko godina kasnije usvojio uz manje intervencije. U tome smislu – da nije bilo Mrkalja, pitanje je kakva bi danas bila srpska azbuka. S druge strane, da nije bilo Vuka, pitanje je bi li Mrkaljeva azbučna reforma ikada ugledala svjetlo dana. Zbog toga je apsurdno pitanje koji je od dvojice filologa bio važniji.

Zašto se na simpozijima uvijek i uglavnom malo govori o srpskoj i hrvatskoj književnosti, o njihovim temama, koje bi najviše pokazale razlike i(li) možda sličnosti dvaju jezika i kultura?

Upravo je to i jedan od motivacijskih sklopova kojima sam želio da tu praksu problematiziram, odnosno da omogućim zainteresiranima da bez većih inhibicija demonstriraju rezultate svojih istraživanja.

U tom kontekstu kako objašnjavate postupak Mirka Kovača, koji je svoje cjelokupno djelo sa srpskoga i srpskohrvatskoga jezika preveo na hrvatski jezik?

Što se tiče Kovačeva premještanja jedne jezične postave u drugu vlastitim kreativnim zahvatom, mogu reći da je višestruko zanimljiv i da me prvenstveno zanima rezultat te kreativne intervencije u govor vlastitih tekstova, a ne toliko intencija te intervencije. Time, naravno, ne odričem kompetenciju drugih interesa tumačenja postupka. Naravno, intencija je za autora kao građansko lice itekako važna i s pozicije autorske svijesti, ali ona je od sporednog interesa u odnosu na novi umjetnički artefakt, da uprostim kompleks pitanja koji nastaje u ovoj situaciji. Nažalost, ma koliko da me to pitanje zanima, nisam nikada uspio odvojiti dovoljno vremena da rezultat autorova performansa u cijelosti osmislim u onom njegovom potencijalu koji je umjetnički tekst.