Sinteza znanosti i umjetnosti

Tijekom posljednjih nešto više od godinu dana Zagreb je svjedočio trima važnim i zanimljivim izložbama talijanskih likovnih umjetnika. Najprije smo u Muzeju za umjetnost i obrt imali priliku izravno se suočiti sa slikarstvom cijenjenoga baroknog majstora Guercina, potom je Muzej suvremene umjetnosti ugostio djela iz znamenite zbirke Farnesina i tako ponudio svojevrsni sažetak talijanske umjetnosti u rasponu od sredine prošloga stoljeća do danas, da bi nam neki dan, ponovno u Muzej za umjetnost i obrt, stigla izložba Pokrenuto oko – talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih.

Mario Ballocco, Kromatska kompenzacija, 1970–1973.

Sve spomenute izložbe, svaka na svoj način, nedvojbeno su znatno pridonijele cjelokupnom kulturnom i intelektualnom životu hrvatske metropole te stoga možda nije potrebno ni zahvalno ustrajavati na njihovim usporedbama ili hijerarhizaciji. Ipak, valja konstatirati kako baš ova najnovija ima za Zagreb esencijalno, čak i određeno emotivno značenje, uz nužnu napomenu da ovo „emotivno“ nipošto ne proizlazi iz karakteristika prikazanih djela – njihovi autori radikalno su odbacivali bilo kakve emocije ili sentimente u korist racionalnih i programiranih pristupa umjetničkom stvaralaštvu – već podrazumijeva nezaobilazne asocijacije na vitalnu i u kreativnom smislu nadasve stimulativnu umjetničku klimu koja je nekoć, prije otprilike pola stoljeća, dominirala našim glavnim gradom.

Bruno Munari i talijanska poslijeratna avangarda

Mnoga imena, naime, pojavljivanjem na izložbi Pokrenuto oko – talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih, recimo to tako, „vraćaju na mjesto zločina“. Treba li uopće spominjati kako se ovdje aludira na Nove tendencije (kasnije Nova tendencija, u jednini, a na kraju samo Tendencije), ekskluzivno visokomodernistički međunarodni umjetnički pokret iniciran i realiziran upravo u Zagrebu. Pokret je između 1961. i 1973. imao pet izdanja – nedvojbeno najvažnija bila su prva dva – da bi potom, zbog višegodišnje krize kao posljedice njegova nekontrolirana širenja odnosno osipanja te posvemašnje idejne neusklađenosti s (post)šezdesetosmaškim socio-psihološkim strujanjima, na određeni način zamro. Izazovi pop-arta još su se mogli relativno ograničiti na Sjedinjene Države, iako je već njegov trijumf na Bijenalu 1964. bio itekako znakovit. Ali kada je u Bernu 1969, dakle iste godine kada se odvijaju Tendencije 4, Harald Szeemann organizirao izložbu When Attitudes Become Form, koja će ponuditi i afirmirati radikalno drukčiju paradigmu od optimistične vjere u tehnologijom posredovanu simbiozu znanosti i umjetnosti u službi čovjeka, postat će jasno da se pokret našao u nepovratnoj krizi. No eksperimentalnim i radikalno konstruktivnim pristupom te ustrajnim zalaganjem za geometrizam, kinetiku ili različite svjetlosne učinke, a sve u svrhu stimuliranja i aktiviranja vizualne percepcije promatrača, Nove tendencije trajno su se pozicionirale kao važna, na određeni način herojska i zasigurno nezaobilazna dionica europske umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Pritom će upravo talijanski umjetnici kao što su Enzo Mari, Getulio Alviani, Enrico Castellani, Gianni Colombo, Giovanni Anceschi i drugi, ali i teoretičari poput Giulija Carla Argana, Umberta Eca ili Lee Vergine, u njemu odigrati aktivnu i važnu ulogu.

Začetke kinetičke umjetnosti kod talijanskih umjetnika nalazimo još na početku dvadesetog stoljeća, dakle u razdoblju historijskih avangardi. Već će, naime, futuristi na svojim slikama iluzionistički naznačavati pokret, smatrajući ga i jednim od ključnih aspekata svoje novoproglašene estetike. A s futuristima drugog vala stupit će 1927. u kontakt mladi Bruno Munari, zasigurno jedna od ključnih figura za poslijeratni razvoj kinetičke umjetnosti u Italiji. On će 1948. biti jedan od utemeljitelja MAC-a (Movimento Arte Concreta), da bi tijekom pedesetih i šezdesetih godina utjecao na mlađe kolege sunarodnjake. U tom će smislu osobito biti znakovita izložba održana pod naslovom Arte programmata 1962. u Milanu. Munari se prihvatio organizacije, autor teksta u popratnom katalogu bio je Umberto Eco, a marketinški stručnjaci tvrtke Olivetti pristali su na pokroviteljstvo i privremeno ustupanje prostora u znamenitoj Galeriji Vittorija Emanuela. Na toj će izložbi uz Munarija sudjelovati još Enzo Mari, zatim Grupa T (Giovanni Anceschi, Davide Boriani, Gianni Colombo, Gabriele Di Vecchi i Grazia Varisco), kao i Grupa N (Alberto Biasi, Edoardo Landi, Toni Costa, Ennio Chiggio i Manfredo Massironi). Svi spomenuti autori, s iznimkom starijega Munarija, tih su godina sudjelovali i na zagrebačkim Novim tendencijama. U svakom slučaju, talijanski prinos europskoj kinetičkoj i programiranoj umjetnosti bio je znatan i itekako vidljiv.

Optičke iluzije

Izložba Pokrenuto oko – talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih donosi nam doista reprezentativan izbor radova. Osobito je zanimljivo da svi oni dolaze iz privatnih zbirki, što jasno ukazuje na nemalo zanimanje kolekcionara za takvu vrstu umjetnosti. U sedam prostorija Muzeja za umjetnost i obrt izloženo je pedesetak crteža, slika, kolaža, grafika, reljefa i objekata, a zastupljeni su doista svi najvažniji autori – njih čak 26 – uključujući i one koji nisu sudjelovali na izložbama Novih tendencija.

Getulio Alviani, Površina vibrirajuće teksture, 1971.

Također, zastupljene su i sve manifestacije kinetičke umjetnosti: stvarna kretanja ostvarena s pomoću svjetla ili elektromotora, zatim optičke iluzije kretanja zbog reagiranja promatračeva oka na specifično postavljene statične strukture i, konačno, svjesno i namjerno poticanje promatrača na kretanje ispred i oko nekog eksponata. U lako prohodnom i čitljivom postavu posjetiteljima nije teško uživjeti se u autentičnost pojedinih umjetničkih postupaka, a samim time i osvijestiti njihovu unutrašnju logiku. Autori postava uglavnom ne slijede kronologiju, već eksponate grupiraju tipski, što znači po umjetnicima. To, međutim, ne čine rigidno i monotono, već uvijek pazeći na ritam i dinamiku. Drugim riječima, djela istog umjetnika redovito će biti izložena u istoj prostoriji, ali često ne jedno do drugoga. Ipak, izložba započinje djelima Bruna Munarija, neosporne prethodnice u umjetničkom istraživanju ljudske percepcije u Italiji, a završava kreacijama znamenitoga modnog dizajnera Fausta Sarlija. Takav završetak izložbe nipošto nije nelogičan. Predstavnici će kinetičke, konstruirane i programirane umjetnosti u odbijanju bilo kakve gestualnosti ili materičnosti biti izrazito radikalni i beskompromisni, a stereotipne predrasude o umjetnicima kao pomalo otkačenim čudacima s gnušanjem su prezirali. Umjetnički rad po njima mora biti egzaktan i društveno koristan, a umjetniku valja tijesno surađivati sa znanstvenicima. Takav pristup nužno ih je približio području dizajna – uostalom i Munari i Mari bili su dizajneri – a to će pak dovesti do stanovitih razilaženja.

Visoka moda – posveta epohi

Pojednostavnjeno rečeno, problem su bili uvjeti pod kojima bi se umjetnost uključila u suvremeno industrijsko i tehničko društvo, pri čemu pokroviteljstvo Olivettija nad izložbom Arte programmata – nakon Milana u proširenom je sastavu obišla i Veneciju, Rim, London te više mjesta u Sjedinjenim Državama – zasigurno nije pridonosilo ideološkoj čistoći i beskompromisnosti pokreta. Stoga Sarlijeve doista sjajne kreacije, promatramo li ih u kontekstu izložbe, možemo doživljavati kao trijumf formalno-estetskih komponenti nastalih u okrilju programirane i kinetičke umjetnosti, ali istodobno i kao svojevrsne brendirane ljušture što poput sjajnih nadgrobnih spomenika rječito i uzvišeno progovaraju o minuloj umjetničkoj epohi.

Biti u Zagrebu i ne posjetiti izložbu Pokrenuto oko – talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih bio bi veliki propust. Nova nam je godina, barem što se međunarodnih izložbenih projekata tiče, vrlo dobro počela. Valja se nadati i takvu nastavku.