Ravnoteža lirskih memorija

Već sam naslov zbirke stihova Tomislava Žigmanova Minijature vlastitosti ispisuje plemenitu jednostavnost ljudskosti koja umiruje, jer nema pretenzije veličanja vlastitosti i jer je u lirskoj intimnosti i neizmjerna i minijaturna istodobno. Neizmjerna, jer izriče dubinu bića bez uljepšavanja, a minijaturna, jer u svojoj jednostavnosti, u malom opsegu, iznosi ono veliko i obnavlja harmoniju stvari i bića: „uvijek samo naprijed k boljem, / i uspravnoga hoda / mračno tragajući svijetom / znojnoga čela/ čovjek tugaljivo ćuti / ustraj nade / krhkoga svjetla / nadolazećega sutra“ (Bol). Proširivši naslov Minijature vlastitosti čvrsto osovljenim sintagmama „krajolici života i životopisi zavičaja“, Žigmanov će ovjekovječiti zavičaj (Tavankut, Bačka, Vojvodina) i osmisliti mijene života u postojanoj vjernosti zavičaju. Snaga opstojnosti svojevrsna je radost postojanja. To su neprolazna osobna sjećanja koja se ne nude, jer su u opsegu svoje skromnosti i suzdržana i razborita: „Biljeg ravnice – / salaš veljačom / sunca vrućinu vapi, / žudi. / Život dalje gura / topli žamor / divana i prela.“ (Žamor prela život zimi ljulja).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Pjesnik ne rabi „ovovremenski“ vokabular, sve ono što je naša književna suvremenost označila kao in. Njegova imaginacija sjećanja i percipiranja odabranih stvarnosti ostaje u prostorima tradicionalnoga i poznatog, njegova naklonost utječe se tom iskustvu i mjerilima. Zato će u svoja tri odabrana ciklusa – Ugrizi rascjepa života, Nježnosti dodira zemlje, Cjelovi blizine neba – postojano unositi koncizne stihotvore, auditivna suglasja, zvučnost starinskih (zavičajnih) riječi i vlastitih novokovanica. Naravno, nije riječ o nekim oblicima hermetizma i netransparentnosti. Naprotiv: „Zemlja Bačka, /crna zemlja, /otkos, slama. /Znoj čela, žulj ruke/ kruva žude. / Gled dalek, / napor tila / dobro čuva. / Grije zemlja, /crna zemlja, / nebo čežnje“ (Nebo čežnje). Poetski radovi utopljeni su u krajolike djetinjstva i stvarnoga trajanja, jer je pjesnik u njima našao izvorište bivstvovanja i smisao djelovanja. U tome se nalazi njegova pjesnička duša. U pokretljivosti i ritmu stihova i nenametljivosti rima, u vjernosti zavičaju i djetinjstvu, oblikovan je fenomen poetske samoće kojom pjesnik svjedoči svoja humanistička, moralna i kršćanska stajališta – nasuprot globalnoj razgradnji svijeta: „Iskon, /slavom života, /(s)tvori svjetlost – sveti je mir…/ Čovjek, / darom vjere, / zbori radost – / sreća je pir…/ Ljubav, / patos smisla, / tinja zavijek – / rajski je vir…“ (Božić).

I za kraj, iz pogovora Tonka Maroevića, urednika biblioteke, u prilog pjesničkom i ljudskom dignitetu pjesnika čiju zbirku predstavljamo: „Djelujući na rubu nacionalnog prostora, u nelakim uvjetima druge državne formacije, hrvatski književnik Tomislav Žigmanov s razlogom je poželio predstaviti svoju pjesničku dionicu matičnoj literarnoj sredini (simbolično predstavljenoj izdavačkim programom Matice hrvatske).“