Psi iz saloona

Svaki novi film nekadašnjeg holivudskog vunderkinda Quentina Tarantina, darovitoga scenarista i redatelja koji još od svoga drugog ostvarenja, sjajne gangsterske triler-drame Psi iz rezervoara, uživa trajni kultni status, pred gledatelje stiže s titulom jedne od najiščekivanijih premijera sezone.

Još ako screener-kopija filma ranije procuri na internet, što je bio slučaj s recentnim crnohumornim vesternom Mrska osmorka, stvara se dodatni publicitet, a društvene mreže i forumi užare se od ukrštanja stavova za i protiv uobičajeno osebujna, neobičnog i posebnog novog projekta autora filmofilski obrazovana i formirana za pultom videoteke.

Samuel L. Jackson kao lovac na ucijenjene glave

Scenarist i redatelj koji je za scenaristički predložak Paklenog šunda, svog prijelomnog djela, ovjenčan Oscarom, Zlatnim globusom i Zlatnom palmom, ljubitelj je i zagovornik čistokrvnog i nepatvorenog pulpa iz izvornoga naslova filma, a njegovi su naslovi uvijek naglašeno osobna ostvarenja koja istodobno odlično funkcioniraju i kao djela obilježena snažnim autorskim pečatom, pomaknutom poetikom i prepoznatljivom estetikom oslonjenom na hipertrofirano nasilje i eksploataciju trasha, te kao učinkovite i vrlo zabavne posvete odabranim žanrovima, redateljima ili njihovim filmovima. U svoja djela Tarantino uspijeva utrpati uistinu koješta, a posrijedi su jedinstvena ostvarenja koja stilom i kakvoćom te poigravanjem žanrovskim i izvedbenim kanonima uspijevaju nadvisiti ograničenja odabranih žanrova i predložaka s manje ili više izraženim prefiksom šunda. Unatoč gdjekad i osjetnim kvalitativnim oscilacijama u opusu, Tarantino je neprijeporni majstor koji odlično poznaje i razumije sve žanrove te čija ostvarenja uz sjajnu režiju odlikuju stilska dotjeranost, vješto poigravanje dramaturškim, narativnim i opće oblikovnim sastavnicama, trajan pomak prema (auto)ironiji, kreiranje dojmljivih likova i njihovih obično sočnih i zabavnih dijaloga te pomnjiv izbor svih suradnika, od dijelom stalne glumačke postave preko direktora fotografije do pažljiva i vrlo funkcionalna izbora glazbenih hitova u zvučnim kulisama, ili pak izbora legendarnog Ennija Morriconea za skladatelja filmske glazbe u Mrskoj osmorci, za što je 87-godišnji meštar zasad nagrađen Zlatnim globusom i šesti put nominiran za Oscara.

Dakako, kao i svaki umjetnik kultnoga statusa, i Tarantino djelima polarizira filmofilsku javnost, za što je najbolji primjer upravo Mrska osmorka. Gotovo da nema detalja zbog kojeg mu se s jednog obožavateljskog pola nije prigovorilo, od smještanja dominantnoga dijela zbivanja u jednu prostoriju, trgovačku postaju Minnie’s Haberdashery nedaleko grada Red Rocka u Wyomingu, čiju vlasnicu i njezine suradnike upoznajemo u petom od šest poglavlja, preko s tim povezanom teatralnošću predloška i izvedbe, potom nedostatka zbivanja ili makar zanimljivijih i intrigantnijih događanja, pa navodno slaba izbora glumaca koji da (osobito Tim Roth i Michael Madsen) ovdje nude tek asocijacije na svoje nekadašnje i(li) uobičajene nastupe.

Tarantinu se zamjera i zbog činjenice da dijalozi nisu onako iskričavi i duhoviti kakvi su bili u njegovim ranijim filmovima (s čime se dijelom moguće složiti), kao i zbog pretjerana eksploatiranja nasilja, njegove grafičke eksplicitnosti i naglašene mizantropije koja uz to očekivano ide, te mizoginije koja se očituje u tretmanu praktički svih ženskih likova, a osobito najvažnijega, predvodnice razbojničke družine Daisy Domergue, koju odlično interpretira nezasluženo pomalo zaboravljena Jennifer Jason Leigh, ovdje pak posve zasluženo nominirana za Oscar i Zlatni globus.

No oni koji Mrskoj osmorci zamjeraju zbog komornosti i teatralnosti zaboravljaju da su one bile obilježja i spomenutih Pasa iz rezervoara, u kojima se gangsterska družina nakon neuspjele pljačke sklanja u skladište u kojem počinje potraga za izdajicom, baš kao što i ovdje lovci na ucijenjene glave Marquis Warren (uobičajeno raspoložen i brbljav Samuel L. Jackson), autoritativni časnik Unije koji i desetljeće nakon završetka građanskog rata čuva intimno pismo predsjednika Abrahama Lincolna, te odlučni John Ruth (sjajan i uvijek pouzdan Kurt Russell), koji Daisy Domergue sprovodi na vješanje u Red Rock, znaju da je barem jedan, a zacijelo i više putnika koji su se pred snježnom olujom sklonili u postaju Daisyin ortak odnosno ortaci koji im rade o glavi. Naslov Mrska osmorka ne odgovara priči, jer je važnijih likova, bez onih u petom poglavlju i onog koji će se pojaviti u završnici, devet, a ne osam, te se odnosi na činjenicu da je ovo osmi Tarantinov samostalni dugometražni redateljski projekt, dakako ako oba Kill Billa računamo kao jedan film.

Mrska osmorka imponira u mnogim segmentima, od impresivne fotografije Roberta Richardsona, osobito u snježnim eksterijerima, i spomenute Morriconeove glazbe, preko sjajne režije koja optimalno iskorištava prostorno ograničen interijer postaje te trajno učinkovito podiže razinu drame i suspensa s osloncem na likovima i njihovim međuodnosima, do snažno crnohumorne i makabrične završnice u kojoj Tarantino otpušta sve kočnice. Zbog svega navedenog vrijedi se opetovano vraćati Mrskoj osmorci.