Preobrazba kao umjetnička forma

„Postoji novi val. Postoji stari val. I postoji David Bowie.“ Krilatica koju je diskografska kuća RCA plasirala 1977. u povodu izlaska studijskog albuma Heroes zapravo u nekoliko riječi sažima izdvojenu estetiku čovjeka koji je (da parafraziramo naslov njegova prvog filmskog nastupa) „pao na Zemlju“ i ondje promijenio sve što se promijeniti dalo. I to ne samo na području glazbe, koju je uvijek koristio ponajprije kao medij, nego na svim razinama i u svim segmentima popularne kulture. Stari je val uskoro zaboravljen pa „revidiran“, novi se pretvorio u samoparodiju, a Bowie je opstao kao zaseban umjetnički entitet sve do nedavne smrti. Osmoga siječnja imao je 69. rođendan i objavio novi studijski album Blackstar, snimljen s njujorškim jazz-glazbenicima, a otišao je samo dva dana poslije.

Dakako, Bowie nije bio savršen, no svijet glazbe bez njega će zjapiti prazninom koju nije moguće popuniti. Za sobom je ostavio rijetko impresivan opus koji se u kontinuitetu može promatrati kao cjelovit, gotovo pedesetogodišnji umjetnički čin: Blackstar je tek njegovo posljednje poglavlje, epitaf čije se značenje u punom smislu iščitava tek sada, nakon što je (samo fizički) napustio Zemlju.

Uspjeh kompleksnoga glazbenika nije jednostavno svesti u racionalne okvire – no on je nedvojbeno posljedica spleta međusobno povezanih čimbenika: kombiniranja promućurne strategije, izvrsnoga dara zapažanja, upornoga rada na sebi, goleme ambicije, besprijekornoga skladateljskog instinkta i – prema mnogim svjedočenjima – neobične količine spontanosti. U nedavnom osvrtu u britanskom mjesečniku Mojo Paul Stokes zaključuje kako su se njegov život i njegova umjetnost prepletali i stapali u beskrajno velik kreativni prostor lišen svih ograničenja.

„Ponekad se ne osjećam kao osobnost. Katkad nisam mnogo više od kolekcije tuđih ideja,“ objasnit će sam Bowie 1973, držeći se načela da svaka ideja zastarijeva u trenutku kad uspije. Otuda njegova trajna potreba za metamorfozom, stalnom promjenom. Na isteku 1960-ih, kad je rock-glazba dospjela u svojevrsnu evolucijsku slijepu ulicu, kad je (privremeno) iscrpila gotovo sve izvore nadahnuća, izvođači poput njega stvorili su kontekst za njezinu dalju evoluciju. Nakon početne nesigurnosti i potrage za vlastitim identitetom, tada snima skladbu Space Oddity, nadahnutu Kubrickovom Odisejom u svemiru. Priča o astronautu Majoru Tomu koji je izgubljen u orbiti doživjela je globalni uspjeh, no to je bio tek početak njegove odiseje – one koja će, kako je netko napisao, redefinirati „brend“ rock-glazbe onda kad joj je to bilo najpotrebnije.

Rock intelektualac

Kako je Davidu Bowieju pošlo za rukom nadživjeti mnogobrojne stilske pomake i autorske mijene? Tako što je transformaciju doživljavao kao dio vlastitog prirodnog impulsa, a ne kao trendovski imperativ. U dugoj i neprekidnoj preobrazbi objedinio je gotovo sve podžanrove suvremene glazbe, u stvaralački proces unio intelektualnu rafiniranost, a rock and roll otvorio drugim oblicima umjetnosti. Dovodio je u pitanje seksualne stereotipe i žanrovske klišeje, a simptome svoje ekscentričnosti pretvarao u pop-kulturne standarde.

„Jedina umjetnost koju ću ikada proučavati jest umjetnost od koje mogu krasti. Mislim da moje plagiranje stvara dobre učinke“, izjavio je u jednom intervjuu. Neskriveno preuzimanje tuđeg bila je nelagodna, nova vrsta genijalnosti, piše jedan njegov biograf.

Folk-rock-hipi iz početne faze; glam-inovator iz etape Ziggyja Stardusta, vitki „vojvoda“ koji sredinom sedamdesetih osvaja američku soul-scenu; eksperimentator iz berlinske faze; kralj novoga plesnog popa iz prve polovice osamdesetih; frontmen poluuspješnog hard rock sastava Tin Machine... niz Bowiejevih transformacija beskrajan je i fascinantan na mnogim razinama – čak i onda kad se njihov rezultat ne čini uvjerljivim i glazbeno besprijekornim.

Rođen je 8. siječnja 1947. u Brixtonu, u južnom Londonu, a prvi instrument koji ga je privukao bio je saksofon. U toj lažnoj dvojbi, s jazzom na jednoj, a s rock and rollom na drugoj strani spektra, prevagu je odnio drugi žanr. No, nakon svega, možda ipak nije slučajnost što je karijeru okončao u društvu odabranih jazz-glazbenika: Blackstar zvuči poput kombinacije jazza, avangarde i art rocka – ali samo ako termin „rock“ rastegnemo do krajnjih granica.

Umjetnički pseudonim posudio je od Jamesa Jima Bowieja, američke nacionalne legende iz 19. stoljeća, heroja obrane Alama uz čije se ime veže i glasoviti Bowiejev nož. Njegovi nesigurni počeci mnogo su puta dokumentirani – tragao je za vlastitim identitetom u početnim sastavima kao što su The Konrads, The King Bees i The Lower Third. Nakon prvoga „pravog“ albuma Space Oddity (odnosno, David Bowie, kako je izvorno naslovljen), 23-godišnji autor potpisuje projekt znakovita naslova The Man Who Sold The World. Bio je to album tamna ugođaja na rubu ondašnjeg heavy metala, zvukom težak, a stihovno fasciniran motivima rata, ludila, seksa i ničeanske filozofije, kojoj će se vraćati u idućim godinama.

Nasuprot njemu, u skladu s principom tame i svjetla, stajao je album Hunky Dory – povratak lakšem, akustičnom izrazu tipičnom za tadašnji kantautorski rock. Album je prožet ranim klasicima u rasponu od Changes, preko Life On Mars, do opskurnijih (ali važnih i emotivno potresnih) skladbi kao što je The Bewley Brothers.

Korak ispred publike

Na britanskoj sceni Bowie je u medijskom smislu eksplodirao u srpnju 1972, u televizijskom nastupu tijekom izvedbe skladbe Starman, s remek-djela The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars. Bio je to prijeloman trenutak, o kojemu u knjizi Starman piše britanski novinar i publicist Paul Trynka: „Pop-glazba do tada je uglavnom govorila o pripadnosti i identifikaciji s vršnjacima. Davidova je glazba (...) bila javni manifest nepripadnosti. Za klince samotnjake raštrkane diljem Ujedinjenog Kraljevstva, pa onda i diljem Istočne i Zapadne obale SAD-a, ovo je bio njihov dan. Dan autsajdera.“

Bowie usvaja potpuno nov modus operandi koji, usvajajući metode suradnika i mentora Briana Ena, polazi od zamisli da se popularna glazba mora utjecati drukčijim strategijama u kreativnom izražavanju, te u stvaralačkom procesu posezati za drugim – manje tipičnim – umjetničkim oblicima kao što su teatar, film, pantomima, slikarstvo i književnost. Pritom je vodio računa da ostane barem korak ispred publike i kritike.

U trenutku kad bi pomislili da su proniknuli u smisao posljednje Bowiejeve promjene, on je već odmaknuo dalje, s novim i drukčije dizajniranim konceptom. Lik Ziggyja Stardusta „ubijen“ je čim mu je postao uteg, pred publikom na koncertu u dvorani Hammersmith Odeon u srpnju 1973, na kraju rasprodane britanske turneje. A onda je stigao Aladdin Sane, sjajan zigijevski post festum, svojevrsna prijelazna etapa prema albumu Diamond Dogs (1974), čiji je apokaliptični orvelovski rock-futurizam u vrijeme izlaska bio nepotrebno podcijenjen.

Sredinom sedamdesetih na američkoj turneji Bowie postaje opčinjen filadelfijskim soulom, a rezultat te fascinacije, Young Americans, može se (baš kao i njegov nasljednik Station To Station) smatrati dijelom procesa udaljavanja od klasičnog rocka. Iako je u ono doba dočekan donekle suzdržano, potonji će se projekt – funk-soul uronjen u ugođaj europske glazbe s croonerskim vokalima i reskim gitarskim rifovima – pokazati kao „predvorje“ Berlina. Istog onog Berlina u kojemu su začete i djelomično u život provedene ideje s trilogije Low–Heroes–Lodger, koja nosi naziv po tom fascinantnom mjestu na granici između dekadentnoga Zapada i sumornog Istočnog bloka. Ondje, praktično pod zidom koji je umjetno dijelio dva svijeta, smješten je legendarni studio Hansa u kojemu su, uz presudnu suradničku ulogu Briana Ena, Roberta Frippa i drugih, rođene neke od ključnih pjesama njegove karijere. Suha, ledena produkcija proizlazi iz njegove nove fascinacije krautrockom, odnosno protagonistima nove njemačke scene kao što su Can, Kraftwerk i Neu!, svjesno odmaknutim od angloameričkih rock-standarda. 

Godine komercijalnog uspjeha

Nakon još jednog izvrsnog albuma, Scary Monsters And Super Creeps (1980), stvari su se u kreativnom smislu pogoršavale u onom omjeru u kojemu su komercijalno jačale. Let’s Dance bitna je karika na njegovu putu oporavka, no albumi iz tog desetljeća, poput Tonight i Never Let Me Down zajedno s lažnim hard rock projektom Tin Machine I i II, pripadaju slabim točkama karijere. Bowie se utopio u mainstreamu i postao njegov sastavni dio. Umjesto da ponire u dubinu, ostajao je na površini. Umjesto da pretkazuje trendove, on ih je najednom počeo slijediti, a umjesto da „krade“ od najboljih kao do tada preuzimao je od mediokritetskih figura.

Nekoliko mu je godina trebalo da nastavi raditi ono što najbolje umije, iako sve do uistinu intrigantna Heathen (2002) nije objavio album dostojan ranijih radova. Drum & Bass, industrial rock, veliki art-koncepti, jazz i elektronika, sofisticirana akustika i emotivne balade – sve je to u posljednja dva desetljeća uvršteno na dnevni red. Uostalom, kao što je netko napisao, Bowie vlastitu umjetnost nije doživljavao kao „posao“, nego kao poligon vlastitog eskapizma koji mu omogućuje da čini ono što mu najbolje pristaje.

Inteligentnijeg i velikodušnijeg glazbenika teško je i zamisliti, i zato je vojska njegovih sljedbenika tako masovna. Učio je od Little Richarda i Velvet Undergrounda, od Dylana, Stoogesa, Kinksa i Rolling Stonesa. Iggyju Popu, Louu Reedu i grupi Mott The Hoople pomagao je u ključnim fazama njihovih karijera, a sam je utjecao na mnoge: Radiohead, TV On The Radio, Joy Division, Madonna, Suede, Interpol, Morrissey, Talking Heads, Pixies, Nine Inch Nails, pa čak i Nirvana... lista se proteže unedogled. Svatko od njih promatrao ga je i (re)interpretirao na svoj način. S druge strane, Bowie je prema vlastitim riječima funkcionirao kao sinteza raznolikih tuđih ideja, poput njihova sakupljača. Proučavajući dijametralno suprotne osobnosti iz vanjskoga svijeta, Bowie ih je – čitave ili u fragmentima – ugrađivao u vlastiti. To je ono što ostaje: Bowiejev univerzum, definiran spoznajom da ne postoji popularna i „ozbiljna“ glazba, ovaj ili onaj „val“. Postoji samo ideja prema kojoj je doslovno sve moguće ako – uz primjerenu količinu talenta, ambicije i mašte – dovoljno uporno zanemarujemo pravila.