Novi slojevi čitanja hrvatske arhitekture

Knjiga Tomislava Premerla Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija, točnije njezino sada već treće izdanje, nedavno je izašla u izdanju EPH Medije (glavni urednik Gordan Zečić, urednik izdanja Krešimir Galović). Prvi put objavljena 1989, ponovno izdana 1990, knjiga već dvadeset pet godina neprekidno podučava generacije studenata, arhitekata i povjesničara umjetnosti o začecima naše moderne arhitekture i praktički je nezaobilazna polazišna platforma za dalja istraživanja tog važnog i, u velikoj mjeri, prijelomnog razdoblja za sudbinu naše arhitektonske kulture. Ove godine svjedočimo početku nove etape života i utjecaja te već dugo antologijske knjige. 

Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj, Matica hrvatskih obrtnika u Ilici u Zagrebu, 1937–1939.

Uistinu, nebrojeni su citati segmenata, podataka i uvida iz knjige ugrađeni u brojne znanstvene članke, disertacije i istraživačke studije, baš kao što su brojna znanstvena djela koja upravo tu knjigu navode kao svoje istraživačko polazište. Nakon dragocjenih priloga o pojedinim aspektima, protagonistima i djelima arhitekture međuratnog razdoblja što su nam ih podastrli mnogi istaknuti istraživači arhitekture toga vremena, Premerlova knjiga bila je jedan od prvih ranih napora sveobuhvatnog i sustavnog pregleda i tumačenja toga razdoblja. I otud njezina posebna atraktivnost i važnost.

Bremenito razdoblje arhitekture

Snažnom i dalekosežnom odjeku ove knjige pridonijela je i posebno plodna okolnost, osobito sretan spoj – spoj predana istraživanja i po sebi beskrajno intrigantna i relevantna predmeta istraživanja. Jer upravo je međuratno razdoblje ono ključno mjesto za formiranje hrvatske moderne arhitektonske tradicije – svojevrsno čvorište, prag, jedan od onih posebno bremenitih i potentnih trenutaka sa snagom generiranja novoga prostornog i oblikovnog razmišljanja i razumijevanja. Vrijeme je to u kojem dolazi do plodna sažimanja brojnih ključnih formativnih linija koje su tek sve zajedno mogle uroditi tako kvalitetnim i uvjerljivim proplamsajem nove, moderne arhitekture u našoj sredini.

Izd. EPH Media, Zagreb, 2015.

S jedne strane tu su, naime, one unutarnje, inherentne lokalne povijesne tradicije koje pripremaju teren za prihvat nove, moderne arhitekture: ponajprije tu govorimo o poviješću generiranoj lokalnoj sklonosti čistim, jednostavnim, reduciranim oblicima te racionalnim i funkcionalnim prostornim i konstruktivnim rješenjima – što se onda, gotovo prirodno, preklopilo s analognim tendencijama internacionalnog modernizma u procvatu. Tako da se moderna arhitektura u Hrvatskoj javila zaista neobično rano, i iznimno uvjereno i zrelo, već kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina, postigavši niz vrhunskih i rafiniranih ostvarenja, i to u cijeloj Hrvatskoj – od Dubrovnika, Splita, Sušaka, Osijeka, sve do dakako Zagreba, koji se u tom razdoblju potvrđuje kao nesvakidašnje progresivan i plodan laboratorij nove, moderne arhitekture.

Marcello Piacentini, Zgrada Assicurazioni Generali, Trg bana Jelačića 3 u Zagrebu, 1938–1939.

Naravno, uza sve spomenute lokalne predispozicije, nezaobilazne su tu bile i tadašnje snažne međunarodne poveznice i neposredni kontakti. Pa tako, osim na tragu unutarnje linije „predaka“ – Viktora Kovačića, Ede Šena, Vjekoslava Bastla – imamo i niz mladih arhitekata koji edukaciju i stručno iskustvo dobivaju radom s velikim međunarodnim imenima moderne arhitekture, poput Adolfa Loosa, Le Corbusiera, Petera Behrensa, Hansa Poelziga, u Beču, Parizu, Berlinu, Pragu.

No kao plodan kontekst koji stvara istinske preduvjete takva razvoja važno je spomenuti i tadašnju generalnu visoku društvenu i kulturnu razinu domaće sredine, kada i privatni klijenti i država podjednako postaju naručitelji i promotori takve napredne arhitekture, i kada se arhitekti definitivno potvrđuju kao par excellence angažirani društveni intelektualci i pokretači zbivanja. A na modernim se temeljima u tom razdoblju osnivaju i dvije ključne arhitektonske škole u Hrvatskoj, dva presudna rasadnika – Visoka tehnička škola u Zagrebu, 1919, i Iblerova škola 1926, kao napredni studij arhitekture na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu pod vodstvom Drage Iblera.

Vitalna tradicija

Sve su to ključni momenti koji dovode do istinski kvalitetne produkcije moderne arhitekture u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju, što će utemeljiti čvrstu tradiciju koja će pouzdano usmjeravati dalji tijek njezina razvoja i koja će upravo arhitektonski modernizam potvrditi kao postojani smjer i konstantu ovdašnje arhitektonske kulture, koja će perzistirati kroz sva burna turbulentna društvena, politička i ideološka previranja i afirmirati modernizam kao operativni temelj čak i recentnih arhitektonskih razmišljanja i reakcija.

Upravo o tim vitalnim i jakim tradicijama moderne govori nam Premerlova knjiga, njezino sada već treće izdanje. Pa premda je kostur i struktura knjige ostala u osnovi ista, s poznatim nam već zaokruženim poglavljima, važno je istaknuti da u ovom slučaju nije riječ tek o redizajniranom pretisku prethodne verzije knjige. Ovo izdanje uvelike je dopunjeno, prvenstveno temeljito grafički obogaćeno, ali i upotpunjeno brojnim novim podacima i bogatom stručnom bibliografijom kao i noveliranom pratećom dokumentacijom. Premerl, naime, sve proteklo vrijeme i dalje predano istražuje tu postojano inspirativnu temu, tako da knjiga obiluje brojnim novim uvidima i sintezama, novim sagledavanjima i interpretacijama.

Ponajprije se u njoj iščitava taj interpretativni, teorijski sloj i intonacija. U tom se smislu kao osobito intrigantno ističe i novo završno poglavlje knjige pod naslovom Memorija moderne: arhitektura kao nezavršeni i trajni povijesni proces. Ta se rasprava, naime, nameće kao svojevrsni Premerlov teorijski zalog i pečat, kojim jasno naznačuje svoje čitanje obrisa, dosega, značaja i sudbine modernoga projekta, predstavljajući ga kao „trajni i nezavršeni proces naše žive povijesti“, upućujući upravo na međuratne temelje naše moderne, formativno i sudbinski utkane u vitalnu tradiciju hrvatske arhitekture.

Iz svih tih slojeva i elemenata knjige – što starih, što novih; što naslijeđenih, što nadograđenih – novim smo izdanjem vrijednoga djela dobili uistinu dragocjeni dar – štivo čije ćemo slojeve još dugo s užitkom otkrivati i koje će nam ponovno služiti kao nezaobilazno polazište za buduća istraživanja fenomena hrvatskog arhitektonskog modernizma.