Nova Vlada i reforme: što i za koga?

Reforme, reforme, tko je za reforme u Hrvatskoj? Već čujemo i protupitanje: a tko nije? Ipak, tu je i glas skepse: je li za njih većina ili manjina građana, tj. birača? Kako to da je na prošlim izborima jedna mala stranka, zapravo relativno heterogena skupina građana, s idejom reformi osvojila 13,8 posto glasova birača, odnosno 19 saborskih mandata? Jesu li oni koji su glasali za predstavnike Mosta doista glasali za reforme ili su zapravo glasali protiv postojećega stranačkog duopola HDZ-a i SDP-a, koji je vladanje zemljom sveo na vječno vraćanje istoga – bez alternativnih vizija rasta i razvoja? Ako se dogodilo baš to (o čemu ćemo moći suditi tek za nekoliko godina), onda je ideja reformi, pa i novoga modela upravljanja državom, zapravo na klimavim nogama.

No sadašnja koalicija sastavljena od HDZ-a i Mosta, kao i novi (mogući) premijer Tihomir Orešković ističu: idemo u reforme, bez njih nema opstanka. Dakle, reformska opcija, barem na deklarativnoj razini, trenutačno pobjeđuje zahvaljujući čudnoj konstelaciji međusobnih odnosa između ključnih sudionika, u kojoj ni jedan od tri važna politička igrača nema presudnu relativnu moć da samostalno nametne svoje prioritete u sastavljanju i obnašanju izvršne vlasti. Pa ako je kontingencija mogućnost da se neki događaj pojavi iako nije bio ni planiran ni vjerojatan, onda ovdje imamo baš tu neponovljivu situaciju: da zahvaljujući kontingencijskoj političkoj moći Mosta nova Vlada ipak krene reformskim zahvatima, ali ovoga puta stvarno i bez već poznate populističke ideologije (da za planiranih kirurških operacija nema bolova!). Hoćemo li ići ka novom institucionalno-političkom kaosu, što je tek sinonim za dosadašnju politiku statusa quo ili u promišljeno rješavanje kratkoročnih i dugoročnih problema zemlje, ostaje nam tek da vidimo.

Ovdje iznosim preliminarnu tezu: reforme samo radi spašavanja kreditnog statusa (rejtinga) zemlje i prilagođavanja državnih službi/sektora normalnoj akumulaciji (stranoga) kapitala mogu, ali i ne moraju voditi ka krajnjem (optimalnom) cilju reformiranja – većoj razvojnoj autonomiji države kao zasebnoga entiteta i građana unutar nje kao mogućih pojedinačnih razvojnih čimbenika (oslanjanjem prije svega na ekonomsku elitu). Utoliko je važno već na početku biti svjestan da je reformski kapacitet i sadašnjih koalicijskih partnera načelno ograničen – ne ostvari li se suradnja s drugim sudionicima mogućega razvoja (sveučilišta, kulturni sektor, dio poduzetnika, dijaspora). No, prije svega, terminom reforme valja podrazumijevati stvarne projekte promjena, koji imaju multidimenzionalne posljedice po razvojne sposobnosti i društva i gospodarstva. Budemo li pod reformama mislili na svaki potez koji smjera racionalizaciji i učinkovitosti tromih državnih i javnih sustava, bit će to najbolji način da se i ideja reformi svede na formu, umjesto na sadržaj, i da u konačnici kao racionalna politička ideja zamre.

Hrvatska – ispod prosjeka Europske Unije

Premda hrvatski povratak reformama ima duboke unutrašnje izvore, on je posve sukladan idejama već poznatih (nekima i posve mrskih) međunarodnih institucija globalnoga kapitalizma, da se tranzicijske zemlje u jugoistočnoj Europi – ne bi li ostvarile veće stope ekonomskog rasta – vrate na put strukturnih reformi. Tako u novijem materijalu Međunarodnoga monetarnog fonda čitam da je u ovome dijelu Europe – nakon oživljavanja ekonomskog rasta nakon 2000. (koji je, usput, temeljen na globalno raspoloživim inozemnim kreditnim sredstvima i na financijalizaciji ukupne gospodarske strukture), „proces strukturne preobrazbe zastao sredinom 2000-ih, suočen s interesnim skupinama te početkom reformskog zamora“.

Riječju, reformski proces ostao je nedovršen, što je u svim zemljama jugoistočne Europe dovelo do vrlo visokih stopa nezaposlenosti, a onda, posljedično, i do „neostvarenja konvergencije prema razini dohotka bogatijih država Europske Unije“. Što bi, dakle, trebalo učiniti? Prema autorima izvješća, očuvanje makroekonomske stabilnosti je od ključne važnosti za trajni rast; zemlje suočene s visokim fiskalnim deficitima i javnim dugom trebaju hitno rješavati ta pitanja; druge trebaju istodobno osnažiti izvoz i smanjiti veliki trgovinski deficit te deficit tekućeg računa platne bilance: „Ključni prioritet politike u cijeloj regiji ponovno je pokretanje dubokih strukturnih reformi. I dalje postoje brojna neučinkovita poduzeća u državnom ili društvenom vlasništvu koja je potrebno privatizirati; ako se želi postići procvat privatnog sektora kao ključnog motora rasta, bit će potrebno pozabaviti se problemima konkurentnosti, uključujući preveliku birokraciju te loše upravljanje; a potrebno je napustiti i naslijeđene prakse koje sprečavaju rast zapošljavanja i narušavaju ishode na tržištu rada.“

Izvješće EBRD-a iz 2014. pod naslovom Transition Report 2013 – Stuck in Transition?, premda slično intonirano, nudi povoda i za promišljanje metaekonomskih dimenzija tzv. reformskih projekata, pa i u hrvatskim prilikama. Naime, uz sličnu opću tezu da je konvergencija u pogledu razina životnog standarda – u usporedbi sa zemljama zapadne Europe – u tranzicijskim zemljama izostala (osjećamo to u svakodnevnom životu, pogotovo naši siromašniji građani), ovdje nalazimo nekoliko koliko-toliko empirijski utemeljenih ideja o društvenoj određenosti političkih i ekonomskih institucija, ljudskome kapitalu i ekonomskoj uključenosti u tim zemljama. Primjerice, kad je riječ o političkim institucijama, podupire se teza da postojani ekonomski rast (mjeren visinom BDP-a po glavi stanovnika) dovodi ipak do napretka demokracije. Pitanje: vrijedi li to i u kojem smislu i za Hrvatsku? Također: da u zemljama sa sličnom razinom BDP-a po glavi stanovnika rane i energične tržišne reforme pridonose konsolidaciji demokracije! No što se događa kada te tržišne reforme kasne i kad postoje već formirane društvene i interesne skupine koje se protive bilo kakvoj primjeni sadašnje situacije? Hoće li ih poduzeti izrazito demokratski orijentirani sudionici ili pak promicatelji autoritarnih stilova vladanja? Što će od tih tendencija potvrditi reformski pokušaj u Hrvatskoj?

Polarizacija društva

Drugo, kad je riječ o ekonomskim institucijama, ova analiza promiče ideju da one ne ovise samo o razini ostvarenoga demokratskog napretka, već i o drugima (tvrdokornijim ili mekšim) strukturnim varijablama, kao što su povijest, raspoloživost prirodnih resursa, etničke podjele, članstvo u EU, narav demokratskih institucija. No od svih zapažanja u tome području, za nas je možda najvažnije ovo: da politička polarizacija u zemlji smanjuje uspjeh mogućih reformi, kao i njihovo pojavljivanje na političkoj sceni. Nije li to bio baš hrvatski slučaj u posljednjih desetak godina: da su dvije najveće političke stranke vladale na temelju političke i ideološke isključivosti, onemogućujući pojavu bilo kojega drugog tipa politike doli politike proizvodnje neprijatelja i naše istine o društvenoj stvarnosti? Treće, EBRD ističe problem ljudskoga kapitala, i to prije svega kao pitanje kakvoće visokoga obrazovanja. S jedne strane, financijski su povrati od ulaganja u obrazovanje (na pojedinačnoj i nacionalnoj razini) vrlo upitni, a s druge strane, tranzicijske zemlje ne uspijevaju zadržati svoje najobrazovanije građane, tako da mladi, visokoobrazovani ljudi odlaze iz tih zemalja. Poznato, zar ne?

Na kraju, s obrazovanjem je povezano i pitanje ekonomske uključenosti, i za nas važno pitanje. Najšire rečeno, ekonomska uključenost označava pristup raspoloživim ekonomskim mogućnostima. Što je više zaposlenih ljudi, veća je šansa za bolje funkcioniranje tržišnoga gospodarstva, a onda i za rast ukupnoga dohotka u zemlji. Hrvatska se s jednom od najnižih stopa zaposlenosti unutar EU (Eurostat, 2014: 54,6%) posve dobro uklapa u opis situacije u tome smislu: nejednakost prilika najveća je na zapadnome Balkanu i u nekim istočnoeuropskim i zemljama središnje Azije. Djelomice to oslikava propuste da se mladim ljudima osiguraju relevantno obrazovanje i prilike za zapošljavanje. „Mjesto rođenja – urbano ili ruralno – postalo je važnim pokretačem nejednakosti u (ekonomskim) prilikama.“

Vizionarski kapaciteti
političke elite

Ali, kako rekosmo, hrvatski povratak reformama ima dublje unutrašnje korijene. Ekonomskim rječnikom rečeno, to su: već i srednjoročno neodrživ javni dug (2015: 89,2% udjela u BDP-u; dodatno potkopava suverenitet države u odnosu na EU-birokraciju), prevelika državna potrošnja, upitna djelotvornost monetarne politike, zamiranje izvoznih industrija, za ulagače nepouzdan ekonomski i pravni sustav, smanjenje proizvodnih ulaganja… Od čega onda krenuti? Mandatar Orešković u nedavnom je intervjuu u dnevnome tisku istaknuo da je horizont reformi – za početak – određen pokazateljima Doing Business Svjetske banke i povratkom meritokraciji. Vrlo precizno, možda i razumljivo s obzirom na njegovo međunarodno menadžersko iskustvo, ali i premalo s obzirom na dugoročne, društveno poželjne ciljeve reformi. To znači da će nova Vlada u početku napore usmjeriti na poboljšanje – poslovne klime. Prema najnovijem istraživanju Svjetske banke Hrvatska je na ljestvici Doing Business 2016. po lakoći poslovanja na četrdesetom mjestu. Prema tim pokazateljima, relativno dobri smo kod pokazatelja međunarodne trgovine, izvršenja ugovora, zaštiti manjinskih dioničara u plaćanju poreza, dok loše stojimo kod pokazatelja kao što su uknjižba vlasništva, dostupnost električne energije, dostupnost kredita, pokretanje poslovanja i izdavanje građevinskih dozvola, gdje zauzimamo 129. mjesto od 189 zemalja svijeta.

Ostvarimo li brže pokretanje poslovanja, smanjimo li proračun za dvadesetak milijardi kuna, oživimo li kreditne aktivnosti, ponudimo li nižu cijenu priključka za električnu energiju, jeftiniju i bržu uknjižbu vlasništva, sigurno ćemo postati privlačniji i domaćim i stranim ulagačima. I za to treba uložiti mnogo rada i energije, imati mnogo znanja i hrabrosti te izbjeći zapreke u obliku političkih podzemnih igara i oporbe i onih na vlasti. Ali jesu li to reforme koje doista trebamo da smanjimo sve veći broj siromašnih, život na dug, sve veće društvene nejednakosti, nepovjerenje prema domaćim poduzetnicima i menadžerima i povećamo uočene niske aspiracije rasta i među političkom i poslovnom elitom ove zemlje? Riječju, doista su nam potrebne reforme, ali na nekoj jasnoj političkoj platformi koja sa sobom vuče dugoročne društvene promjene, i koja je znatno šira od uravnoteženja proračuna i puke otvorenosti države i društva za strana ulaganja. A te ideje, ma kako da se tu i tamo pojavljivala u posljednjih dvadesetak godina u našem znanstvenom sustavu, još nema kao oblikovane vizije u sadašnjem političkom krajoliku. Vrlo skoro vidjet ćemo može li je sadašnji politički sektor kao takav i proizvesti.