Neiskorišteni potencijali

U vrijeme pisanja ovog teksta, satirična komedija temeljena na apsurdu i burleski Narodni heroj Ljiljan Vidić scenarista Zorana Lazića i redatelja Ivana-Gorana Viteza nakon dva tjedna redovite distribucije prometnula se u (zasad?) drugi najgledaniji hrvatski film snimljen tijekom proteklih petnaestak godina.

Dražen Čuček kao Ante Pavelić

Titulu najgledanijega domaćeg hita „u 21. stoljeću“ još drže Brešanova Svećenikova djeca, ostvarenje koje s novim Vitezovim filmom dijeli mnoge negativne osobine. U oba slučaja riječ je o nedovoljno osmišljenim djelima koja se bave temama koje se uobičajeno nazivaju provokativnima i kontroverznima, k tome to rade u žanru satirične komedije, pri čemu Ljiljan Vidić u odnosu na grubim mediteranskim humorom obilježenu Svećenikovu djecu odlazi veliki korak dalje, prema montipajtonovskom idejnom i izvedbenom prosedeu s nizanjem grotesknih, apsurdnih i dramaturški labavo povezanih epizoda s pomaknutim likovima u bizarnim situacijama, uz povezivanje prošlosti i sadašnjosti te s tim spojeno referiranje na više pop-kulturne i medijske nego političke i ideološke odrednice današnjeg vremena. U tom smislu, kad autori kažu da je Narodni heroj Ljiljan Vidić prva hrvatska komedija o partizanima, to je samo dijelom točno, jer je poprilici jednako tako posrijedi i komedija o ustašama, ali u dobroj mjeri koncipirana na način eksploatacije „bradatih“ viceva o jednima i drugima, kao i na eksploatiranju karikiranih predodžbi o Adolfu Hitleru, Josipu Brozu i Anti Paveliću, u drugom redu o Vladimiru Nazoru, Ivanu Goranu Kovačiću i Mili Budaku, ali i o malograđanskom Zagrebu, o reality pop-kulturi i trivijalnim zabavnim sadržajima današnjice, o aktualnom obiteljskom i društvenom životu koji se velikim dijelom odvija u šoping-centrima, o konzumerizmu za sve generacije i o još ponečemu što je tek usput naznačeno ili ubačeno kao detalj.

Nažalost, Narodni heroj Ljiljan Vidić i u izvedbenom i u značenjskom segmentu naslov je znatno inferiorniji odličnoj satiričnoj horor-triler drami Šuma summarum, Vitezovu inteligentno angažiranu prvijencu dugoga metra, koji odlikuju i promišljeniji i zaokruženiji pristup te superiorna režija. Naslovni protagonist dramaturški rastresite i zbrkane priče mladi je pjesnik, skroman i dobrodušan momak iz Zagorja čiji jednoličan život uz posesivnu majku (Slavica Knežević) i neumorno pisanje pjesama jednog dana poremeti susret s navodnim Vladimirom Nazorom (Dražen Kühn) i feminiziranim Ivanom Goranom Kovačićem (Živko Anočić), za koje će se ubrzo pokazati da su tek imitatori slavnih pjesnika. No zbog njih će Ljiljan uskoro pasti u zarobljeništvo četnika predvođenih Hrvatom koji glumi Srbina (Bojan Navojec) te će po spašavanju od sigurne smrti dospjeti u partizansku jedinicu pod zapovjedništvom rastresenoga Miljana Zubovića Struje (Stojan Matavulj). U toj su jedinici nešto odlučniji Mišo (Stjepan Perić), agresiji sklon Salko (Ljubiša Savanović), obrazovani i oženjeni Okac (Ivan Đuričić), te privlačna Vesna (Tena Jeić Gajski), djevojka iz ugledne zagrebačke obitelji čija majka Gertruda (Anja Šovagović-Despot) i otac Rudi (Zvonimir Zoričić) snažno podupiru ustaški režim te odlaze na prijeme kod Ante Pavelića (Dražen Čuček) i vrhuške NDH.

Kad doznaju da se organizira audicija za reality-show Čimbenik X kojemu će prisustvovati Pavelić, ali navodno i Adolf Hitler (također Dražen Kühn), dečki i cura odluče se prijaviti vjerujući da tako doći u mogućnost pokušaja atentata na Hitlera.

Onima koji su pratili jednu od uspjelijih domaćih humorističnih serija Zakon!, također u izvedbi dvojca Lazić–Vitez uz scenarističku suradnju Tončija Kožula, Ljiljana Vidića najlakše je opisati kao nekoliko slijepljenih epizoda te serije. Problem je, međutim, u tome što se predugi dugometražni film ne može koncipirati kao polusatna epizoda serije, jer se u filmu neizbježne oscilacije komičnih trenutaka, kao i njihov manjak te nedostatak suvislijih i zanimljivijih zbivanja uz neujednačen ritam i dosta praznoga hoda, ne mogu kompenzirati oslanjanjem na manje ili više slikovite likove i pomaknute dijaloge te na ismijavanje znanih povijesnih ličnosti. Osobito ako je tih likova previše, ako nisu dovoljno dobro predočeni, ako su klišeizirani, ako se cjelina doima povremeno i izrazito nefilmskom, točnije teatralnom i artificijelnom, te ako s vremenom postane očigledan manjak nadahnuća ili pak hrabrosti scenarista da u satiričnoj obradi svega što mu je na tapetu ide do kraja.

Svakako, nije riječ o neduhovitu filmu, naročito u prvoj i posljednjoj trećini u kojima se ismijavaju partizani i ustaše te u nedovoljno iskorištenu segmentu u šoping-centru, no problematična je središnja trećina koja se jednostavno nema čime popuniti i koja rezultira priličnom gledateljskom dosadom. Narodni heroj Ljiljan Vidić tako se ispostavlja kao film neiskorištenih potencijala i nedovoljno oštrih satiričnih žalaca.