Ljudevit Jonke na braniku hrvatskoga književnog jezika

Objavljivanje knjige Rasprave i članci Ljudevita Jonkea u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti prigoda je da se iznova odredimo i osvrnemo barem na dio Jonkeova znanstvenog i stručnog opusa. Profesor Ivo Pranjković, priređivač knjige izabranih rasprava i članaka koju danas predstavljamo, započinje predgovor utemeljenom tvrdnjom da je Ljudevit Jonke (1907–1979) jedan od najvažnijih hrvatskih jezikoslovaca kroatističkog usmjerenja u drugoj polovici 20. stoljeća. Iz iznimno plodna autorskog opusa, koji obuhvaća gotovo 600 bibliografskih jedinica, izdvajam samo Jonkeove knjige: Književni jezik u teoriji i praksi (¹1964, ²1965), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971) te Hrvatski književni jezik danas (1971), knjiga sabranih članaka objavljivanih u Vjesnikovoj jezičnoj rubrici Razgovori o jeziku od ožujka 1970. do travnja 1971. U šezdesetim je godinama prošloga stoljeća Jonke gotovo 220 članaka objavio u Telegramu, od kojih 196 u rubrici Jezik današnji, koju je 1961. naslijedio od Vjekoslava Kaleba, a potom nakon četiri godine predao Daliboru Brozoviću, ujedno posljednjem uredniku te jezične rubrike. Danas su svi ti Jonkeovi članci dostupni u knjizi O hrvatskome jeziku u Telegramu od 1960. do 1968. (2005, prir. Ivan Marković).

Rudi Labaš, Ljudevit Jonke, 1997, umjetnička zbirka Matice hrvatske  / Snimio Mirko Cvjetko

U uvodnom dijelu treba reći i to da je Ljudevit Jonke bio prvi predstojnik Katedre za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dugogodišnji urednik Jezika, časopisa za kulturu hrvatskoga književnog jezika, direktor Instituta za lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Instituta za jezik JAZU te predsjednik Matice hrvatske do njezina ukinuća nakon sloma Hrvatskog proljeća.

U svojem izlaganju nastojat ću ukratko prikazati dva segmenta Jonkeove znanstvene i stručne djelatnosti slijedeći tako uglavnom i strukturu knjige Rasprave i članci. Prvo dakle Jonkeov doprinos proučavanju povijesti hrvatskoga književnog jezika, a potom njegov udio našemu razumijevanju „književnog jezika u teoriji i praksi“.

Temelji suvremenoga
hrvatskoga jezika

U središtu je Jonkeova proučavanja povijesti hrvatskoga književnog jezika 19. stoljeće, posebice razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda i djelatnost predstavnika Zagrebačke filološke škole. U svojem referatu u povodu 130. obljetnice hrvatskoga narodnog preporoda ustvrđuje da je 1836. godina važna prekretnica hrvatskog naroda i u političkom i u kulturnom pogledu. „Te godine Hrvati proklamiraju široku političku misao o jedinstvu svih južnih Slavena pod imenom ilirskim; te godine udaraju oni temelje jedinstvenoj književnosti ilirskoj, koja je kasnije sužena na jedinstvenu književnost hrvatsku; i napokon, te iste godine stvaraju oni zajednički književni jezik za sve Ilire, a ostvaruju zapravo zajednički književni jezik za sve Hrvate.“

Jonke je pišući o 19. stoljeću iznio podroban historijat rasprava i prijepora o temeljnim standardnojezičnim pitanjima. U raspravi Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. st. obradio je različite poglede na ortoepske i pravopisne probleme vezane uz refleks staroga glasa jata. U osnovi je bila riječ o tome treba li jat izgovarati odnosno rogato e čitati jekavski, ijekavski, ekavski ili ikavski. Temeljito je Jonke obradio u posebnoj raspravi i problem genitiva množine svih rodova imeničke sklonidbe. U optjecaju su bile četiri mogućnosti: -a, -ah, -ov, -ø (nulti morfem), odnosno različiti pristupi predstavnika Zagrebačke filološke škole, Frana Kurelca i Vuka Stefanovića Karadžića. U raspravi Samoglasno r u književnom jeziku 19. stoljeća podrobno su prikazani različiti pristupi bilježenju i izgovoru slogotvornog r. Spor je bio u tome treba li se uz samoglasno r pisati kakav popratni samoglasnik ili ne treba uza nj ništa pisati. U zaključku svojih rasprava o pojedinačnim gramatičkim i pravopisnim prijeporima Jonke gotovo redovito ističe da svu tu problematiku treba sagledavati u njezinu historijskom razvitku i njezinu političkom i ideološkom kontekstu. Uzmemo li to u obzir, razabrat ćemo, piše Jonke u raspravi Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, „da se tu nije radilo samo o tome kako će se pisati i izgovarati neki glas ili skupina glasova, nego u prvom redu o tome hoće li takvo rješenje, zajedno s drugim pravopisnim i jezičnim rješenjima, pomoći u povezivanju južnoslavenskih naroda i u kolikoj će to mjeri moći da pomogne“.

Znatan su doprinos proučavanju povijesti jezičnog standarda Jonkeove rasprave u kojima je pisao o protagonistima filoloških zbivanja 19. stoljeća, posebice one u kojima je podrobno prikazao prvake Zagrebačke filološke škole, koji su sa završetkom 19. stoljeća sišli s filološke scene i čije je djelo otada u domaćoj filologiji bilo marginalizirano.

U opširnoj studiji Veberove zasluge za naš književni jezik (Rad JAZU, 1956) podrobno je prikazan život i djelo Adolfa Vebera Tkalčevića, jezikoslovca, književnika i vodećega predstavnika Zagrebačke filološke škole. U zaključku studije stoji da Veberove zasluge znatno nadmašuju njegove slabosti, a da po onome što je učinio za naš književni jezik pripada među naše vrlo zaslužne jezikoslovne radnike.

Ljudevit Jonke (sjedi prvi slijeva) sa sudionicima Novosadskog dogovora 8–10. prosinca 1954. u Novom Sadu

Ljudevit Jonke u posebnim je radovima prikazao djelatnost Bogoslava Šuleka, uz Vebera glavnog predstavnika Zagrebačke filološke škole. Riječ je o raspravama u kojima se uzima obzir Šulekov doprinos hrvatskoj znanstvenoj terminologiji i njegova puristička aktivnost. U procjeni i ocjeni Šulekove djelatnosti Jonke ističe da u našem stručnom i književnom jeziku žive i danas stotine i stotine riječi koje je stvorio ili odobrio taj naš zaslužni leksikograf, a da bi njegov utjecaj ostao i veći i znatniji da nije bilo pobjede vukovaca potkraj 19. stoljeća i njihova zaokreta književnog jezika.

Ovom i više nego kratkom prikazu Jonkeova doprinosa proučavanju povijesti hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću treba pridodati rasprave o Ljudevitu Gaju, u kojima se razmatra ideološka dimenzija njegova rada, grafijska reforma i prihvaćanje štokavštine te one u kojima piše i o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Đuri Daničiću i Vatroslavu Jagiću.

Elastična stabilnost

U drugom dijelu ovoga izlaganja osvrnuo bih se na Jonkeov udio u oblikovanju standardologije u hrvatskoj filologiji. Recepcija praških standardoloških zbivanja, posebice koncepcija jezične kulture, razvidna je iz niza Jonkeovih članaka napisanih, kako je sam obrazložio, iz „delikatne dužnosti“ da se javno govori o problemima književnog jezika, iz preuzetoga „zadatka o sistematskom razvijanju jezične kulture u naših ljudi“.

Ljudevit Jonke kada piše o osobitosti književnog jezika i jezične kulture često se služi načelom elastične stabilnosti kao jednim od ključnih pojmova. Načelo elastične stabilnosti, kojim se pokriva dinamička napetost između kodifikacije i norme, nastaje u Praškoj školi kao plod kritičkog preispitivanja jezične pravilnosti i jezične kulture. U Jonkeovoj interpretaciji toga načela naglašava se da književni jezik treba biti stabilan, ali u isto vrijeme i tako elastičan da može prihvatiti sve novo što koristi pravilnom izvršavanju funkcija i njegovu razvitku.

Protivljenje Karadžićevoj
jezičnoj koncepciji

Krilatica „Piši onako kao što dobri pisci pišu“ umnogome je obilježila Jonkeovo shvaćanje standardnog (književnog) jezika. Smatrao je naime da je „najtipičniji predstavnik naše izražajne kulture“ upravo jezik naše lijepe književnosti, književni jezik u užem smislu. Takvoj je identifikaciji jezika književnosti kao modela književnom jeziku Jonke ostao vjeran prilično dugo. S tim u vezi treba reći da se tom krilaticom, i u vrijeme kada je zagovarana, nije prikladno odgovorilo na pitanje o tome na koje bi se to modelske tekstove i modelske pisce/govornike trebalo pozivati pri oblikovanju standardnojezičnih normi. Naime, odavno je zapažena promjena stvarnih nosilaca standardnojezične norme, što znači da se umjetnički tekstovi kao izvor pri istraživanju suvremene standardnojezične norme uzimaju u obzir samo u ograničenoj mjeri, a da se u modernim europskim standardnim jezicima težište pri istraživanju norme s beletristike premješta na stručne i publicističke tekstove.

Skupština Matice hrvatske 1970, kada je Ljudevit Jonke (u drugom redu, treći zdesna) izabran za predsjednika

Osim toga i u hrvatskoj se filologiji u to doba uviđa da je beletristika „samo jedna od komponenti o kojoj se vodi računa u standardnom jeziku“ (Dalibor Brozović). Kada se vrednuje Jonkeova krilatica „Piši onako kao što dobri pisci pišu“, treba imati na umu da je on uvijek suprotstavlja geslu „Piši onako kako narod govori“. Jonke je naime u povijesnoj perspektivi ustvrdio da su u isticanju stvaralačkoga prava književnika i učenjaka pretjerivali ilirci i njihovi sljedbenici, a da su prava narodnoga, seoskog jezika u prejakoj mjeri isticali Vuk Stefanović Karadžić i njegovi sljedbenici. U vrijeme kada piše svoje članke Jonke polemizira s onima koji se pri prosuđivanju pravilnosti u književnom jeziku često pozivaju na narodni jezik i krilaticu „Piši onako kako narod govori“. Budući da se književni jezik ne podudara ni s jednim narodnim govorom, pred svakoga se, piše Jon­ke, „našeg današnjeg pisca postavlja kao nuždan zadatak upoznavanje norme suvremenoga književnog jezika, onoga jezika kojim pišu naši najbolji književnici, onoga jezika koji se izdigao iznad dijalekata i postao naš zajednički jezični izraz“. U tom smislu ističe se dakle krilatica 20. stoljeća „Piši onako kako dobri pisci pišu“. U Jonkeovoj interpretaciji književni jezik jest jezik narodne zajednice koji stoji iznad dijalekata kao komunikacijsko sredstvo za pripadnike raznih dijalekata, on je pročišćeni i viši tip narodnog jezika nastao „stvaralačkim radom naroda i ljudi od pera“.

Polemike hrvatskih
i srpskih filologa

Jonkeovi članci o književnom jeziku u teoriji i praksi najvećim su dijelom napisani u razdoblju koje je u jezičnopolitičkom smislu uvelike oblikovano zaključcima i učincima Novosadskog dogovora (1954). Riječ je o razdoblju što završava na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, u kojemu je Ljudevit Jonke po mnogočemu glavni hrvatski predstavnik u provođenju i tumačenju novosadskih zaključaka. U tih je petnaestak godina Jonke ulazio u brojne polemike, od kojih u prvom redu treba spomenuti one vođene sa srpskim filologom Mihailom Stevanovićem, koji je na srpskoj strani bio najviše angažiran na provedbi Novosadskog dogovora. U polemičkom sukobu Jonke–Stevanović uvelike se ogleda jezičnopolitički spor hrvatskih i srpskih filologa. U početku su bile tri prijeporne točke: naziv jezika, prilagođavanje nastavnika i jezično prilagođavanje tekstova. Jonke je branio uporabu naziva hrvatski ili srpski jezik, smatrao je da se nastavnici trebaju jezično prilagođavati sredini u kojoj rade (drugim riječima, da se na području Hrvatske nastava mora odvijati na ijekavskome i da se u njoj rabi hrvatska terminologija); zagovarao je također prilagođavanje „tekstova za hrvatsku i srpsku publiku“, a protivio se „samovoljnom prevođenju tekstova“.

Naslovnica Hrvatskog književnog jezika danas iz 1971.

Polemičke rasprave između hrvatskih i srpskih filologa buknule su na Petom kongresu jugoslavenskih slavista (Sarajevo, 1965), na kojemu je temeljni spor vođen oko naravi književnog jezika koji je u novosadskim zaključcima opisan kao „jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim“. Znatno prije sarajevskoga kongresa hrvatski su lingvisti tvrdili da „hrvatskosrpski književni jezik“, kako se jezik uobičajio nazivati šezdesetih godina u Hrvatskoj, zapravo nije jedinstven, tj. da ima hrvatsku i srpsku varijantu. Na kongresu se postavilo i pitanje u čijoj je kompetenciji normiranje varijanti. Svoj referat na sarajevskom kongresu Jonke zaključuje riječima: „Nadalje, mora nam biti jasno da ne mogu srpsku varijantu književnog jezika normirati hrvatski jezični stručnjaci, a hrvatsku varijantu srpski stručnjaci, a pogotovo ne može o tom odlučivati pomiješana većina. Svaki narod potpuno suvereno odlučuje o svom književnom jeziku i po prirodnom pravu i po principima sadržanim u našem socijalističkom Ustavu.“

Polemički repovi sa sarajevskoga kongresa vukli su se sve do proljeća 1966. Tada je Ljudevit Jonke u polemičkom tekstu pozvao da „brigu o pravilnom razvijanju književnog jezika kod nas i u javnosti preuzme Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Društvo književnika Hrvatske i Katedra za hrvatskosrpski jezik na Sveučilištu“. Ubrzo nakon toga uslijedila je institucionalna podrška: Društvo književnika Hrvatske donijelo je Zaključke plenuma Društva književnika Hrvatske o problemima suvremenog jezika hrvatske književnosti, znanosti, školstva i sredstava masovne komunikacije, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkog društva donio je svoju Rezoluciju, a Akademijin Institut za jezik Izjavu o jedinstvu i varijantama hrvatskosrpskoga književnog jezika. Ključne su teze u spomenutim manifestnim tekstovima ove: hrvatskosrpski književni jezik postoji u dvjema varijantama koje su nastale oko kulturnih središta Hrvata i Srba, da pitanje o postojanju i položaju varijanata nije samo lingvističko, nego je nužno i političko pitanje; da svaki narod ima pravo da samostalno i prirodno razvija svoju varijantu; svaka varijanta ima pitanja koja se odnose samo na nju i koja se samo u okviru nje mogu rješavati; o pitanjima književnih jezika ne može se odlučivati preglasavanjem.

Tim su jezičnopolitičkim izjavama poduprti stavovi Ljudevita Jonkea i ujedno oblikovana hrvatska platforma s koje se išlo u dalje sporove i pregovore u vezi „s postojanjem i položajem varijanata“, drugim riječima, išlo se prema Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Kraj šezdesetih godina označava i svršetak razdoblja novosadske jezične politike. Na godišnjoj skupštini Matice hrvatske u studenom 1970. njezin je dotadašnji predsjednik Hrvoje Iveković izvijestio o potpunoj obustavi rada na Rječniku Matice hrvatske i Matice srpske, a novoizabrani predsjednik Ljudevit Jonke ustvrdio da Matici ne preostaje drugo nego da se orijentira na vlastite snage koje trebaju autonomno rješavati pitanja hrvatskoga narodnog i književnog jezika.

Otkazivanje Novosadskog dogovora – početak kraja ‘srpskohrvatskoga jezika’

Ljudevit Jonke prvi je najavio da će hrvatske kulturne institucije otkazati Novosadski dogovor. Najava orijentacije na vlastite snage značila je da hrvatski filolozi trebaju pripremiti pravopis, rječnik i gramatiku hrvatskoga književnog jezika. Novi je pravopis trebao biti jedan od temeljnih normativnih priručnika hrvatskoga književnog jezika, a pravopisni prečac u jeku Hrvatskog proljeća bio je najkraći put povratka autonomiji u izgradnji vlastitoga jezičnog standarda što su je hrvatski filolozi imali prije Novosadskog dogovora.

Hrvatski pravopis, novi pravopisni priručnik, već je naslovom posuđenim od Ivana Broza i simbolički trebao naznačiti prekid s novosadskom kodifikacijom „srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika“. Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš u izradi novoga hrvatskog pravopisa poslužili su se kao osnovicom Boranićevim Pravopisom hrvatskoga ili srpskoga jezika vodeći računa i o „suvremenim gledanjima na pravopisnu i jezičnu problematiku“. Usporedba pravopisnih pravila Hrvatskog pravopisu s onima u Pravopisu hrvatskosrpskoga književnog jezika pokazuje da u pogledu ortografskih pravila nema velikih razlika. Ljudevit Jonke, koji je jedan od priređivača Novosadskog pravopisa te jedan od recenzenata novoga hrvatskog pravopisa, posve je točno ustvrdio da se razlike između dvaju priručnika mogu sažeti ovako: „Osnovno je u svemu: upotreba ijekavice i hrvatski leksički fond“.

Zaključno bih rekao da nam rasprave i članci Ljudevita Jonkea i danas mogu poslužiti kao poticaj za proučavanje povijesti hrvatskoga književnog jezika i olakšati nam razumijevanje devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća. Njegovi se tekstovi čitaju i kao dokument vremena, vrijedna građa hrvatske filologije i dragocjen prilog našoj kulturnoj i jezičnopolitičkoj povijesti.

Izlaganje na predstavljanju Jonkeove knjige
Rasprave i članci u Matici hrvatskoj
u prosincu 2015.