László je samo jedan

„Kad god otpustim jednoga lingvista, sustav za prepoznavanje govora radi bolje“, znameniti je citat Freda Jelineka, informatičara i rodonačelnika suvremenih statističkih sustava za računalno prepoznavanje govora. Taj je anegdotalni citat u mnogim varijacijama nerijetko korišten kako bi ukazao na nepotrebnost i stanovitu besmislenost podrobnoga poznavanja i temeljitoga učenja raznih jezikâ, često i na nepotrebnu intelektualnu suhoparnost takvih humanističkih disciplina kao što su opća, teorijska ili poredbena lingvistika. Usred i u svijetu rastuće ugroze da se humanističke znanosti, koje nam jedine mogu dati duboke spoznaje o nama samima, o načinu funkcioniranja našega uma i o našem antropološkome i kulturnome razvoju, u potpunosti podvrgnu diktatu pragmatične tržišne svrhovitosti ili, ako to ne bi bilo moguće, jednostavno ukinu, izgubiti stožernu figuru s pomoću koje se nedvojbeno može pokazati što znanje o mnogim jezicima doista donosi i kako obogaćuje ne samo pojedinoga znanstvenika, već i mnoge naraštaje koji ga imaju prigodu slušati, gubitak je kolosalnih razmjera.

Upravo se to dogodilo hrvatskome jezikoslovlju kad nas je napustio znameniti jezikoslovac, prevoditelj i informatolog Bulcsú László, koji je govorio četrdesetak jezika, a poznavao ih zacijelo preko šezdeset. Svi smo se mi, hrvatski jezikoslovci toga dana, 4. siječnja 2016. ispod glasa i s dubokim poštovanjem prisjetili zacijelo jednoga od najgenijalnijih lingvista kojega je ovaj narod iznjedrio, ali istodobno i osnivača društveno-humanističke informatike, čitavoga novoga znanstvenoga pravca koji tek danas dobiva svoju punu prepoznatljivost.

Bulcsú se László rodio u Čakovcu 9. listopada 1922. od majke Hrvatice i oca Madžara. Nakon studija elektrotehnike u Budimpešti, na Sveučilištu je u Zagrebu 1952. diplomirao slavistiku gdje je tijekom studija bio demonstratorom velikoga filologa Stjepana Ivšića. Nakon diplomiranja bio je zaposlen i u Sinjskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika i matematike, a nerijetko je uskakao kao zamjena na nastavu ruskoga i već se tada odlikovao svojim nekonvencionalnim i netradicionalnim pristupima poučavanju koji su u kasnijim desetljećima njegovih predavanja dosegli legendarne razmjere. Kao njegovomu studentu i kasnijem nasljedniku na Katedri za algebarsku i računalnu lingvistiku, koju je upravo László osnovao, bila mi je povlastica svjedočiti tim pristupima.

Međutim, ma koliko god to neobično zvučalo, moji su susreti s Lászlóm preko obitelji počeli i prije moga rođenja. Naime, moj je otac Krešimir Tadić bio Lászlóvim učenikom u Sinjskoj gimnaziji i to upravo onim učenikom koji je kao izvorni četveronaglasni štokavac ikavac iz Livna jedini u susjednome kraškom polju znao naglašivati riječi prema ortoepskome hrvatskome standardu. Stoga je, prema pričanjima moga oca, upravo on uvijek na satovima hrvatskoga morao glasno za primjer drugima izgovarati svaku iole naglasno problematičniju riječ, a nerijetko ga je László satima nakon nastave tjerao da u mikrofon izgovara nizove pomno odabranih primjera za osobite naglasne obrasce. I ta je građa zacijelo kasnije poslužila za niz znamenitih Lászlóvih predavanja o naglasnim sustavima, a to je upravo bila i tema (An Information Science Approach to Slavic Accentology) kojom je László doktorirao 1986. na Sveučilištu u Chicagu kod Edwarda Stankiewicza, i to tek onda kad je zbog formalnih razloga ostanka u radnome odnosu na to bio prisiljen.

Na Filozofski je fakultet Sveučilišta u Zagrebu akademik Radoslav Katičić doveo Lászlá 1955, a on je odmah postao pravi pokretač novih lingvističkih strujanja, ne samo na Fakultetu ili u Zagrebu, nego i šire. Od njega smo učili svi i tu mu zahvalnost svi i dugujemo, a to u hrvatskoj jezikoslovnoj zajednici nitko ne smije prešutjeti. Već je početkom 60-ih postao stožernom figurom Zagrebačkoga lingvističkoga kruga i time je presudno utjecao na oblikovanje hrvatskoga jezikoslovlja do svojih zadnjih snaga. Za svakoga je zagrebačkoga, ali i za dobar broj hrvatskih jezikoslovaca izvan Zagreba nepisano pravilo bilo svoju ideju, zamisao, teoriju ili otkriće izložiti na Zagrebačkome lingvističkome krugu i ukoliko je dobila Lászlóvu potvrdu, onda ste mogli biti sigurni kako ste na dobrome tragu.

Od 1964. do 1970. László je dobio nekoliko prestižnih stipendija što mu je omogućilo da predaje slavistiku na sveučilištima u SAD-u (Indiana, Chicago, Yale). Prema pričanjima kolega, teško ga je, međutim, bilo pronaći u kabinetu jer je često boravio u Novome Meksiku, Arizoni ili Nevadi prikupljajući podatke i učeći indijanske jezike.

Šulek naših dana

László je poslije jedne od svojih američkih stipendija, 1971. konačno postao punopravnim članom Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije, te je počeo redovito održavati nastavu iz ustroja mnogobrojnih jezika svijeta ili problematskih jezikoslovnih cjelina. Ta su predavanja ne samo svojim metodičkim postupcima nego još više sadržajem brzo postala znamenita. Osobno sam kao student slušao Ustroj egipatskoga koji, dakako, nije mogao proći bez glasovnih i obličnih podudarnosti s riječima u ostalim semitskim jezicima, pa smo se susretali ne samo s koptskim, arapskim ili hebrejskim, već i s kanaanskim, aramejskim, feničkim, śabejskim, pa zahvaljujući klinopisu stigli smo sve do akkadskoga, asirskoga i śumerskoga. László je nas studente toga kolegija tijekom čitavoga prvoga semestra natjerao da s pomoću uvida u frekvenciju i distribuciju hijeroglifa, te količinu informacija koju pojedini ideogrami i njihov poredak nose, sami shvatimo kako je Champollion mogao dešifrirati hijeroglife bez kamena iz Rosette. Jedino su mu nedostajale metode koje je studentima predavao László.

Ovo je zoran primjer kako je profesor László upravo zahvaljujući spoju obradbe informacija i uporabe računala u opisu prirodnoga jezika otvorio Odsjek novim metodama i mogućnostima, pa je stoga osobit značaj u njegovoj nastavi imalo algebarsko i računalno jezikoslovlje kojemu je u hrvatskoj lingvistici bio rodonačelnikom. Ujedno je 1992. bio i utemeljiteljem istoimene katedre pri Odsjeku za lingvistiku. Koliko je dalekovidna bila njegova vizija o potrebi razvoja algebarske i računalne lingvistike može se vidjeti u dva njegova rana članka Strojno prevođenje i statistika u jeziku (sa S. Petrovićem) i Broj u jeziku iz 1959. Ili Strojno prevođenje i naši neposredni zadatci (s B. Finkom) iz 1962. Dovoljno je također podsjetiti na tada u svjetskim razmjerima pionirsku radionicu o strojnome prevođenju koju je u Zagrebu u suradnji s akademikom Željkom Bujasom organizirao daleke 1959.

Bulcsú je László istodobno bio velikim braniteljem identiteta hrvatskoga jezika i njegova slobodnoga samostalnoga razvoja što se ponajviše moglo uočiti u njegovim pravopisnim rješenjima na tragu predvukovske Zagrebačke filološke škole, ali i u moru ingenioznih novotvorenica koje su do krajnosti znale crpsti nadahnuće iz tvorbenoga sustava hrvatskoga. Nije bez razloga dobio nadimak „Šulek naših dana“. Taj se njegov neprestani rad mogao uočiti i u sustavnoj izgradnji informacijskoga strukovnoga nazivlja koji je znao segnuti i do takvih podrobnosti kao što je npr. prijevod svih naredaba na hrvatski u programiranome jeziku LISP.

Stručnjak za asiriologiju

Postoji, međutim, filološko područje na kojemu je László do danas ostao jedini kompetentan u našoj sredini, a ono do danas nije uvršteno u akademsku ponudu Fakulteta. Riječ je o asiriologiji, filologiji mezopotamskih klinopisnih tekstova iz predbiblijske faze. László je učio akkadski u Chicagu i uspio je duboko ući u područje  poredbene semitistike. Rezultat njegova asiriološkoga rada ponajprije su prijevodi akkadskih tekstova. A Lászlóvi su prijevodi uopće poglavlje za sebe: od prijevoda Biblije na staropruski (za vježbu), do prijevoda Ilijade i Odiseje na starim ZET-ovim tramvajskim kartama, preko babilonskoga epa o stvaranju svijeta Enuma eliš, oni čuvaju maksimalno vrjednote prozodije i versifikacije, broj slogova u riječima, njihovo mjesto u stihu, a istodobno obilato obogaćuju vlastiti materinski hrvatski.

Ne smije se zanemariti utemeljujuća Lász­lóva uloga i u informacijskim znanostima. Zasnovao je i sa suradnicima 1976. ustrojio dvogodišnji studij društveno-humanističke in­for­matike, a potom i četverogodišnji studij informacijskih znanosti od 1986. na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, te bio prvim pročelnikom Odsjeka i voditeljem Katedre za društveno-humanističku informatiku i sve do umirovljenja 1993. Rijetki su znanstvenici za koje se može reći da su osnivači čitavih struka na nacionalnoj razini, a kad je riječ o današnjim informacijskim znanostima u Hrvatskoj onda to László nesumnjivo jest.

Bulcsú je László tijekom svojega vijeka postao živuća institucija i toliko je srastao s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i sa Zagrebačkim lingvističkim krugom da će nam biti vrlo teško ne osjetiti njegovu nazočnost srijedama poslijepodne u A119 ili A113, ili utorcima navečer u Društvu sveučilišnih nastavnika. Bez ovoga će nam lingvista svima biti vrlo teško.

Bila mu laka hrvatska zemlja nad kojom je toliko mnogo dao materinskom hrvatskom.