Istinski suverena Hrvatska ili korporacijska država?

Nakon što je dobila novog mandatara vlade Tihomira Oreškovića, koji dolazi iz poslovnih i farmaceutskih krugova, hrvatska se javnost suočava s ključnim pitanjem budućnosti i prirode nove hrvatske vlade.

Naime, nakon izbornog poraza vlade SDP-a i koalicije Hrvatska raste, koja je sustavno radila na desuverenizaciji i denacionalizaciji hrvatske države, legitimno je pitati hoće li nova tzv. reformska i stručna vlada, formirana u dogovoru između Mosta i Domoljubne koalicije, krenuti smjerom resuverenizacije ili će pak uvođenjem korporacijskog modela upravljanja državom nastaviti smjerom podaničke politike prema nadnacionalnim središtima moći i transnacionalnim korporacijama kojima je suverenitet država samo zapreka za ostvarenje maksimalnog profita i beskonačnog povećanja kapitala. No s obzirom da se već javljaju preduhitrene kritike dosadašnje poslovne biografije novog mandatara jer dolazi iz korporacijskih krugova tzv. krupnog kapitala – s tim da se on još nije izjasnio o modelu državnog upravljanja – neophodno je zapitati se što bi za Hrvatsku značio takav hipotetički model korporacijskog upravljanja državom i kako bi se reflektirao na nužnu resuverenizaciju državne politike. Treba imati na umu da iako je svaka alternativa bipolarnom oligarhijskom stranačkom sustavu pozitivna, nestranačka vlada stručnjaka i vladavina tehnokrata nije nužno jamstvo opće dobrobiti narodnih zajednica i europskih nacija, što se u nekim zemljama već i pokazalo. Dakako, vlada stručnjaka odražava i nemoć političke klase u kriznim razdobljima i legitimira dolazak ljudi izvan političke i parlamentarne sfere, ali iskustvo je pokazalo da stručne tehnokratske vlade, primjerice, Lucasa Papademosa u Grčkoj ili Marija Montija u Italiji nisu pokazale očekivane reformske rezultate, te su doživjele poraz na domaćim izborima.

Ekonomija jamstvo suverenosti

Najprije treba reći da su sve rasprave oko pitanja opstanka nacionalnog i državnog suvereniteta u globalnom svijetu uzaludne ako ne polaze od pretpostavke da je današnja suverenost, pri čemu mislim na ono što još ostaje od država-nacija, usko povezana s gospodarskom i financijskom snagom neke države. U tom smislu, ekonomska snaga države ponajprije se utvrđuje procjenom nacionalnog rentnog kapitala. Mnogima nije poznato da osim profitnog postoji i rentni kapital. Profitni kapital se s vremenom pretvara u rentni kapital. Sveukupna se američka državna moć i suverenost stoljećima gradila i počivala na rentnom kapitalu. Politička moć poznatih dinastija Rockefellera, Rothschilda i Kennedyja temelji se na tome što te dinastije jednostavno posjeduju državne nekretnine i za njih dobivaju redovnu rentu. Svi današnji popratni atributi moći, poput medijske pozornosti, nematerijalnog kapitala ili pak tzv. kulturnog i društvenog kapitala, predstavljaju šminku i kozmetiku rentijerskog kapitala.

S druge strane, profitni kapital jest onaj koji se na neoliberalnom tržištu ulaže i koji se može lošim poslovnim potezima i izgubiti. Osnovna je stvar kod procjene nacionalnog rentnog kapitala da on ne bi smio koristiti tzv. nepovratno prirodno bogatstvo jer se ono može zauvijek potrošiti. To su prirodna bogatstva kao rude, nafta, voda itd. Ovaj „rentni“ kapital može se samo dijelom iskorištavati, ali u onoj količini koliko je potrebno i optimalno da se pokrene neka proizvodnja koja će stvarati drugi kapital. Primjerice, Amerika nikada ne prodaje svoja prirodna bogatstva. Ondje država, kada nađe naftu, zapečati nalazište i plati odštetu vlasniku. A naftu uvozi. Dakle, nepovratno prirodno bogatstvo ne treba ulaziti u aktivan nacionalni rentni kapital. Ali obnovljiva prirodna bogatstva, na primjer, rijeke, vodni tokovi, šume…, gdje se mogu graditi geostrateške infrastrukture, mogu evoluirati i pretvoriti se od rentnog u profitni kapital, s tim da država zadržava većinski udio i na taj način kontrolu svojih geostrateških prirodnih i financijska resursa.

Borba za kapital
pod krinkom ideologija

Suverenost država tijesno ovisi od količini i vrsti rentnog kapitala. Iluzorno je i naivno misliti da je suverenost politološka kategorija koja se isključivo poistovjećuje s državom-nacijom, za opstojnost koje je dovoljno braniti granice, teritorijalni integritet i nacionalni identitet. Danas je poznato da određene multinacionalne korporacije i međunarodne organizacije, razna financijska društva (Pilgrims Society, Trilateralna komisija, Klub Bilderberg itd.) pa i pojedine dinastije imaju daleko veću gospodarsku i financijsku snagu (i sukladno tome, političku) od samih država jer im volumen stečenog rentnog kapitala u stranim državama omogućuje snažan utjecaj i gotovo ingerenciju nad „domaćom politikom“ tih tobože suverenih država.

U globalnom okruženju ograničenog suvereniteta korporacijski model upravljanja državom najviše odgovora financijskim međunarodnim institucijama, kao i  najvećim internacionalnim korporacijama. Korporacije podvrgavaju državni aparat i javnu upravu logici i interesima tržišta te visokim poslovnim krugovima

Oblik i smisao suvereniteta ovisi o povijesnom i društvenom kontekstu. Današnji tip transnacionalnog suvereniteta u funkciji provođenja „novog globalnog upravljanja“ nadmašuje granice i model država-nacija. Zar nije točno da je MMF danas najbogatija rentna i najsuverenija globalna organizacija koja poput svjetskog kamatara bere rente od svih država i određuje njihov stečaj?

U politologiji postoje deseci različitih definicija suverenosti, a taj je koncept jedan od najsloženijih koncepata političkih nauka. Koncept suvereniteta obuhvaća dvije dimenzije: jedna se dimenzija – raščlanjena od poznatih teoretičara Bodina, Webera, Botere, Hobbesa i Machiavellija – odnosi na vrhovnu moć prisile, onu koja ima pravo na svojoj strani, dok se druga dimenzija odnosi više na praktični dio suvereniteta, odnosno na realne i efektivne nositelje legitimne moći, što naravno postavlja pitanje temelja i izvorišta autoriteta. Ukratko, tko ima batinu ili mrkvu (ili jedno i drugo) suveren je, a sve ostalo je stvar operativne metodologije. U globalnom okružju, države koje su rasprodale rentni kapital i posvetile sva prirodna bogatstva isključivo tržišnom kapitalu nisu više suverene u pravom smislu riječi jer ovise o milosti i nemilosti, interesima i fluktuacijama tog istog kapitala koji je u rukama trgovačkih lobija. Sve su revolucije, pod ideološkim plaštem fašizma, komunizma, kapitalizma, s manje ili više rezova i prisile pokrenute radi ostvarivanja prijelaza rentnog kapitala iz jednu ruke u drugu, od jednog društvenog sloja u drugi. Francuska revolucija u tom je smislu inauguralni čin i frapantni primjer pljačke kad je u ime prosvjetiteljske ideologije ljudskih prava, buržoazijski i trgovački sloj konfiscirao nekretnine, materijalna dobra i zemljište aristokratskom sloju, i na taj način stekao početni rentni kapital nove republikanske ere. Sve ostale revolucije, i narodne i nacionalne, kao i komunističke u Rusiji i Kini, osigurale su isti transfer rentnog kapitala od jednog društvenog sloja drugom. Proletarijat, plemstvo, građanstvo samo su retoričke ideološke figure u provedbi takve akumulacijske kapitalizacije. U komunističkom sustavu država, koja je zastupala interese partijske oligarhije, bila je najmoćniji i najveći rentijer. Takav monopol nije mogao vječno ostati zbog privrednih i političkih disfunkcija i građanskih snaga tržišnog kapitala koje su pomalo slabile taj monopolistički položaj. Nakon pada Berlinskog zida, tranzicijski koncept u svim postkomunističkim zemljama omogućio je pod krinkom liberalizacije i privatizacije akumulaciju rentnog kapitala u rukama transnacionalnih korporacija. Lokalne oligarhije koje su se usput obogatile bile su tek modus operandi tog tranzicijskog mehanizma. Tranzicija uvijek implicira i prijenos kapitala od jednog središta prema drugome naspram konceptu transformacije, koji pretpostavlja preobrazbu, ali i zadržavanje nacionalnog rentnog kapitala unutar suverene države. Zato se u nas dogodila tranzicija, a ne transformacija.

Što znači služiti
nacionalnim interesima?

Državna elita koja nije shvatila što se događa i nije sposobna preuzeti odgovornost za kontroliranje i upravljanje rentnim kapitalom neminovno se izlaže riziku pretvaranja vlastite zemlje u „terra nullius“, ničiju zemlju i rentu bez gospodara, koja ubrzo pada pod kontrolu drugog suvereniteta, jer suverenitet, poput fizike, ne trpi prazninu. Burze i velika financijska središta aukcijske su kuće gdje se provode najpovoljniji transferi gospodarskih i financijskih suvereniteta. Države su tek poslušni brokeri za naručena licitiranja. Kad bi se jednog jutra neki državnik probudio i odlučio vratiti rentni kapital u okrilje nacionalnog suvereniteta, on bi ušao u sferu „izvanrednosti“ i tada bi postao u punom smislu „suveren“, u smislu Schmittove teorije da je suveren onaj koji odlučuje o izvanrednoj situaciji. Takav državnik (sjetimo se Nasera, Noriege, pa i danas Huga Chaveza) zasigurno će biti medijski i politički prozvan fašistom, komunistom ili populistom. Međutim, tada si treba postaviti pitanje koji društveni sloj stoji u pozadini takva „suverenističkog“ pothvata i je li sposoban preuzeti kontrolu nad rentnim kapitalom u ime nacionalnih interesa, jer se neminovno izlaže sankcijama i mogućim vojnim intervencijama međunarodne zajednice.

SAD – država
kao dinastijsko poduzeće

U takvu globalnom okružju desuverenizacije i ograničenog suvereniteta, korporacijski model upravljanja državom najviše odgovora financijskim međunarodnim institucijama, kao i najvećim transnacionalnim korporacijama. Korporacijski model podvrgava državni aparat i javnu upravu logici i interesima tržišta te visokim poslovnim krugovima. Isti korporacijski model nikada se eksplicitno i transparentno ne prikazuje kao korporacijski u javnosti, ali u načelu ga obilježava čvrsto nadziranje medijskog i političkog života te porodična, dinastička ili lobistička koncepcija državne vladavine, pa nije ni neobično da u nekim velesilama, kao u SAD-u, država poprima oblike dinastičkog poduzeća. U svim slučajevima korporacijskih modela upravljanja državom postoji tendencija da tehnomenadžerski vladajući aparat nastoji što više smanjiti državne nadležnosti i njezinu regulatorsku ulogu, pod krinkom nužnosti provođenja strukturnih reformi, liberalizacije i deregulacije. U tom se slučaju sam državni aparat reducira na prikupljanje poreza od svih djelatnosti u zemlji i provođenje sigurnosnih i represivnih mjera. U takvoj konfiguraciji, korporacijski model društvene sigurnosti često graniči i sa socijalnom represijom.

Treba također imati na umu da se korporacijski model upravljanje ne odnosi isključivo na financijski i gospodarski sektor, nego je, kako ističe Joel Bakan u knjizi Korporacija: patološka težnja za profitom i moći, korporacija postala dominantna svjetska institucija koja je putem neoliberalnih politika ovladala političkim, društvenim i medijskim prostorom na globalnoj razini. Bakan naglašava: „U posljednjih stotinu i pedeset godina korporacija se uzdigla iz relativne anonimnosti i postala vodeća svjetska gospodarska institucija. Danas korporacije upravljaju našim životima. One određuju što jedemo, što gledamo, u što se odijevamo, gdje radimo i čime se bavimo. Neizbježno smo okruženi njihovom kulturom, ikonografijom i ideologijom. I, baš kao nekoć Crkva i monarhija, korporacije se ponašaju kao da su nepogrešive i svemoćne, slaveći same sebe impresivnim zgradama i razmetanjem. One sve više i više utječu na odluke državnih vlasti koje bi ih trebale nadzirati i upravljaju nekoć javnim područjima društvenog života. Dramatičan uspon korporacije do prevlasti jedan je od važnijih događaja u modernoj povijesti, uzevši u obzir i to da prvi koraci ove institucije nisu mnogo obećavali.”

Korporacijskim model države nastoji što više zaštititi najprofitabilnije grane dioničarskog i špekulativnog kapitala u državi, ali i kontrolirati glavne resurse nafte i naftnih derivata, poljoprivredne i prehrambene resurse, kemijsku industriju te nekretnine. S obzirom na rastuću društvenu stratifikaciju i nejednakost između bogatih i siromašnih slojeva, korporacijske države nastoje uz oštre mjere liberalizacije i privatizacije, koje uništavaju stečena socijalna prava, kontrolirati neposluh i nezadovoljstvo stanovništva putem različitih demagoških beneficija, stvarajući društvo zabave i iluziju slobodnog vremena.

U tom se smjeru provodi društveni medijski inženjering koji uz sustavno utjerivanje socijalnog straha u sve pore društva nastoji društvo depolitizirati i osigurati ravnodušnost prema politici širenjem konformističkih i materijalističkih vrijednosti te uvjetovanim konzumerizmom. A ponekad, što je često slučaj u postkomunističkim društvima, artikuliranjem kapitalističko-korporacijske ideologije u terminima nacionalpatriotizma ili poistovjećivanjem domoljublja s liberalnom tržišnom i neoliberalnom demokracijom (nakon traumatičnog iskustva komunističkog totalitarizma), kao i širenjem korporacijske masovne kulture te kolektivne identifikacije s vladajućim tehnomenadžerskim slojem. Tezi da živimo u doba de-suverenizacije ili pak de-nacionalizacije, koja se provodi putem korporacijske kontrole nad gospodarskim i tržišnim nacionalnim polugama država, u prilog govori da je model korporacijskog upravljanja državama globalni fenomen te da većinu proizvoda koje danas kupujemo kontrolira u svom vlasništvu tek nekoliko najjačih svjetskih kompanija. Takva činjenica korporacijskog monopola, dakako, izaziva i opasnost slabljenja i nestanka svrsishodnosti same parlamentarne demokracije i izborne prakse.

Nova vlada treba se pozabaviti pitanjem nasljeđa jugoslavenskog modela „legalizirane pljačke“ prikladnim zakonom o lustraciji koji bi omogućio revidiranje svih sumnjivo stečenih menadžerskih kredita. Tako bi se utvrdilo u kojim su okolnostima tzv. crveni direktori stekli „prvobitnu akumulaciju kapitalu“, ili, bolje rečeno, dočepali se prvog milijuna

U tom smislu list Business Insider govori o korporacijskoj manipulaciji i kontroli sustava odabira koji se naziva iluzija izbora i koji pokazuje da potrošači zavise od najvećih igrača, a pravi potrošački izbor zapravo i ne postoji. Općepoznato je da su danas u globaliziranom gospodarstvu sve velike kompanije na neki način povezane – preko vlasništva, preko partnerstva ili spregom političkih i poslovnih krugova. Strukture vlasništva istovremeno su postale u potpunosti netransparentne i složene tako da, primjerice, kompanija Unilever proizvodi sve od Dove sapuna pa do Klondike čokoladica. Nestle posjeduje velik udio u L’Oréalu, koji s druge strane ima udjele u velikom broju kozmetičkih kompanija, ali i u Dieselu, popularnom brendu odjeće. Globalna je tendencija da monopolistička koncentracija kapitala sve više jača, a najveće brendove zapravo „drži“ svega deset korporacija – Coca-Cola, Pepsi, General Mills, Kelloggs, Mars, Unilever, Johnson & Johnson, Procter & Gamble, Nestlé i Kraft.

Država kao teritorij
bez suvereniteta

Svakako se treba nadati da će buduća vlada sanirati društvenu i političku rak-ranu hrvatske privatizacije koja se ispostavila kao kolonizacija javne sfere i politike, a re-suverenizacija bi zapravo značila ponovno stjecanje neovisnosti političke sfere od ekonomske i poslovne sfere (što umanjuje rizike lobističkog utjecaja). Jer sjetimo se da se s pravom govori i o totalitarnim aspiracijama korporacija pa nije ni čudo da su u čitavom nizu slučajeva u nedavnoj povijesti velike korporacije podržavale moderne totalitarizme. Na primjer, General Motors je tijekom Drugoga svjetskog rata pomagao Opelu u proizvodnji nacističkih vojnih vozila, a IBM je svjesno prodavao strojeve koji su se rabili u koncentracijskim logorima (o tome je knjigu napisao Edwin Black: IBM and the Holocaust).

Neoliberalni globalni model temelji se na projektu kontinuirane desuverenizacije država, a ona se provodi na gospodarskom, kulturnom, društvenom, svjetonazorskom i vojnom planu. Na taj način najveće transnacionalne korporacije zapravo upravljaju velesilama i diktiraju tko može, a tko ne može biti suveren i na koliko suvereniteta ima ili nema pravo pojedina država, što sve ovisi o strateškom interesu, sluganstvu ili pružanja otpora tom istom korporacijskom poretku. Hrvatska je, još uvijek možemo reći nedavno, stekla državnu suverenost i samostalnost, i to u trenutku kada je već desetljećima na djelu bio proces dobrovoljnog ili prisilnog odricanja država od vlastitih „suverenih prava“ koja su se prenosila na različite globalne ili regionalne instance u okviru udruživanja unutar nadnacionalnih trgovinskih saveza, carinskih i monetarnih unija (poput EU-a). Položaj i sama uloga države u međunarodnim odnosima promijenila se u pravcu konstantnog smanjivanja njezinih suverenih nadležnosti. Sve se više govori o de-teritorijalizaciji suvereniteta ili ekstra-teritorijalnom suverenitetu pa nije ni čudo da korporacije često pozivaju na smanjivanje nacionalnih pravnih barijera kako bi upravljale nacionalnom ekonomijom i resursima bez suviše otpora i zakonskih zapreka. (Ta korporacijska želja za ukidanjem pravnih i gospodarskih oblika protekcionizma vidljiva je u sklopu aktualnog transatlantskog investicijskog sporazuma, tzv. TTIP-a). U kontekstu te nove de-teritorijalizirane konfiguracije u 21. stoljeću, države koje još postoje samo kao teritorij bez suvereniteta zapravo su samo Potemkinova sela i postaju podanički uslužni servis interesima velikih korporacija. Takvu procesu rastvaranja državnog suvereniteta suprotstavljaju se određene geopolitičke i društvene snage, kao i udružene regionalne sile, poput skupine zemalja BRICS. Tako je razvidan i jedan suprotni proces re-suverenizacije, također vidljiv i unutar same Europske Unije u nekim zemljama članicama, razočaranim tehnokratskim i korporacijskom upravljanjem njihovih ekonomijama i permanentnim financijskim proračunskim batinama MMF-a i WTO-a.

Velike gospodarske kompanije ne moraju biti po prirodi nužno negativne, pogotovo ne za nužni gospodarski rast i blagostanje neke države. Naime, kada se njihovo poslovanje zakonski uokviri i ograniči unutra gospodarske sfere i pod regulatorskom kontrole države, one mogu potaknuti i pozitivne gospodarske i društvene rezultate, kao što je to bio slučaj s tzv. njemačkim gospodarski čudom poslije Drugoga svjetskog rata. Tada su glavni ekonomski mislioci Walter Eucken i Wilhelm Röpke osmislili model za gospodarski razvoj poslijeratne Njemačke (Wilhelm Röpke bio je savjetnik kancelara Konrada Adenauera) i promicali su model socijalne tržišne ekonomije, kombinirajući elemente liberalizma i socijalne ekonomije, dok je država trebala postavljati prikladni pravni okvir za skladno i slobodno poslovanje te biti regulatorski čimbenik u društvu.

S obzirom da je Hrvatska specifična po svojom postkomunističkom mentalnom, političkom i gospodarskom nasljeđu, svakako će se nova vlada trebati pozabaviti s krucijalnim pitanjem nasljeđa jugoslavenskog modela otimačine i „legalizirane pljačke“ (od 1945. pa sve do devedesetih) u obliku prikladnog zakona o lustraciji koji bi omogućio uvid i revidiranje svih sumnjivo stečenih menadžerskih kredita i vlasništva glavnih državnih jugo-poduzeća krajem osamdesetih od strane tzv. crvenih direktora. Tako bi se utvrdilo u kojim su okolnostima pripadnici komunističke nomenklature stekli „prvobitnu akumulaciju kapitalu“, ili, bolje rečeno, dočepali se prvog milijuna. Podsjećam da je takav zakon o lustraciji u svim postkomunističkim zemljama (Poljska, Češka, Mađarska) omogućio gospodarski rast, vraćanje svjetskih korporacija na nacionalna tržišta i stvorio glavne pretpostavke za povjerenje ulagača i stranih investicija.