Film u terapeutske svrhe

Odnos filma i psihoanalize, sedme umjetnosti i kliničke teorije ličnosti, intenzivan je i složen, podatan za brojne i raznovrsne raščlambe, za lucidna i provokativna tumačenja i u znanstvenom i u izvedbenom i u fenomenološkom smislu, za intrigantne interpretacije, konstrukcije i upisivanja značenja. Taj se međuodnos proteže praktički tijekom čitave povijesti filma, još od njemačkog ekspresionizma i eponimnih naslova kakvi su Kabinet dr. Caligarija Roberta Wienea, Nosferatu F. W. Murnaua ili primjerice Tajna jedne duše G. W. Pabsta.

Jackom Nicholson u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana iz 1975.

Sedma umjetnost tako od samih početaka pa sve do danas u psihoanalizi pronalazi nepresušan izvor izazovnih i potentnih tema i motiva. Od bavljenja ljudskom podsviješću u kojoj pojedinac u svrhu „normalnoga“ svakodnevnog funkcioniranja potiskuje želje, strahove, fantazije i sjećanja, preko tematiziranja različitih kompleksa kakvi su primjerice Edipov, kompleks manje vrijednosti i kompleks krivnje, u kojima se pak analiziraju konstruiranja ličnosti putem odnosa prema majci i ocu, kroz formiranja normativnih identiteta, potom filmskog bavljenja registrima ljudske stvarnosti tj. međuodnosa stvarne, simboličke i izmišljene realnosti, sve do tematiziranja odnosa ida, ega i superega, naglašenoga simbolizma i simboličkih značenja, kao i do Lacanovih i Žižekovih (šire lakanovskih i žižekovskih) teorija i analiza, konstrukcija i učitavanja semantičkih razina.

Pritom u filmskom tematiziranju podsvijesti valja imati na umu četiri razine nesvjesnoga vezane uz film: redateljevu podsvijest koja se prema ranijim stadijima psihoanalitičke filmske teorije intenzivno ogledala u tematskim, izvedbenim i značenjskim aspektima filmova (danas je to mišljenje znatno manje prisutno), potom podsvijest likova koja se manifestira u njihovim ponašanjima, djelovanjima, dijalozima i cjelokupnim odnosima prema vlastitom Ja (čemu se suprotstavljaju činjenice da je riječ o fikcijskim karakterima u koje se mogu upisivati kojekakve osobine), zatim podsvijest publike odnosno kolektivna podsvijest, osobito u više populistički usmjerenim filmovima čiji autori teže za najintenzivnijom mogućom identifikacijom što širih slojeva gledatelja s likovima, u koje gledatelji projiciraju vlastite želje, fobije i fiksacije te naposljetku podsvijest samog filma odnosno filmskog diskursa, koja se ogleda u načinima na koje filmska djela u psihoanalitičkom ključu reflektiraju stvarne modele odnosa svjesno-podsvjesno.

Kompleksne teme
i pristupi

Opusi nekih redatelja, primjerice Buñuela, Hitchcocka, Bergmana, Fassbindera, Polanskog, Almodóvara i Davida Lyncha, snažno su obilježeni pa i definirani ostvarenjima s temom psihijatrije i psihoanalize. Svi spomenuti kao i neki drugi autori, poput Jonathana Demmeja, Von Triera i Darrena Aronofskog, tim temama pristupaju na osobne i osebujne načine, a njihova su djela poligoni za različite analize i tumačenja. Film je, dakako, i najpopularnija umjetnost, ili uz glazbu svakako podjednako popularna, ona dopire do svakog čovjeka i svakog se dotiče na različite načine, svaki pojedinac na temelju senzibiliziranosti, obrazovanja, odgoja i mnoštva drugih čimbenika formira vlastite osobite stavove o nekom filmu, a sve to film uz glazbu čini i najkomunikativnijom umjetnošću, onom o čijim se predstavnicima može nadugo i naširoko raspravljati, s osloncem na filmologiju, ali i na sve ostale struke, jer su u filmu kao odrazu, interpretaciji i(li) presliku života obuhvaćene sve sastavnice i aspekti životne svakodnevice.

Kad je prije pet godina odlučio pokrenuti seriju filmskih tribina za specijalizante iz psihijatrije pod naslovom Film i psihijatrija, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče dr. Vlado Jukić imao je na pameti sve navedeno, ali i mnogo drugoga. Svjestan da se kroz čitavu povijest sedme umjetnosti provlače teme vezane uz psihijatriju, psihologiju i psihoterapiju, da su najgledaniji naslovi često oni koji obrađuju raznovrsne psihijatrijske teme i motive, kao i da uspješni i nagrađivani filmovi o navedenim temama redovito i populariziraju psihijatriju na način da gledatelji predodžbe i stavove o psihijatriji formiraju pod utjecajima filmova, dr. Jukić odlučio je poduzeti nešto da se barem pokušaju ispraviti pogreške u razmišljanjima i zaključivanjima do kojih se pritom dolazi. Jer, predodžbe i stavovi formirani o nekoj – bilo kojoj – struci samo na temelju umjetničkih djela koja se tom strukom manje ili više promišljeno, ambiciozno i zaokruženo bave, ili u kojima se struka redovito i neizbježno površno tretira, i sami nužno moraju biti površni i netočni.

I sam suočen s laičkim pitanjima o vlastitoj struci i njezinim nijansama u kontekstu dojmova i zaključaka stvorenih na temelju odgledanih filmova ili TV-serija kakva je primjerice Na terapiji, te također svjestan da pogrešni dojmovi i zaključci i o duševnim bolesnicima i njihovu liječenju štete psihijatriji kao struci, jer su stvorena mišljenja i predrasude često toliko čvrste, trajne i okamenjene da ih je nezahvalno pa i nemoguće mijenjati, dr. Jukić pokrenuo je niz mjesečnih tribina koje se u pravilu održavaju svakoga prvog utorka u mjesecu s iznimkom srpnja i kolovoza, u stalnom večernjem terminu u velikoj dvorani Edukacijskog centra Psihijatrijske bolnice Vrapče. Tribine su jednostavno koncipirane pa nakon kratke uvodne riječi dr. Jukića slijedi projekcija izabranoga filma, poslije čega u trajanju od približno sat i pol traje najčešće živ, bogat i poticajan razgovor o filmu, razgovor koji se zahvaljujući stručnim sudionicima i gledateljima pretvara u vrlo kvalitetnu raspravu. Dok stručne sudionike pored moderatora dr. Jukića čine jedan predstavnik psihijatrijske struke te jedan filmolog i(li) filmski kritičar, među aktivnom i zainteresiranom publikom u ispunjenoj dvorani su ne samo specijalizanti iz psihijatrije nego i iskusni psihijatri i psihoterapeuti, liječnici iz same bolnice, ali i pacijenti, koji su u kontekstu čitavog projekta najvažniji.

Komentari pacijenata

Naime, tribine su osmišljene među ostalim i zbog pozitivnog utjecaja na pacijente, zbog nastojanja da ih se uključi i motivira za sudjelovanje u razgovorima, zbog pružanja prilike da se čuju i njihovi stavovi i razmišljanja, da se potaknu njihova otvaranja i moguća progovaranja o vlastitim stanjima, odnosno da tribine u određenoj mjeri, onoliko koliko je to moguće, postignu i terapeutsku svrhu. Dosad je održano trideset i pet tribina, a potpisani je kritičar, sudjelujući na prvoj od zasad dvije tribine, doživio trenutak u kojem je manifestacija u potpunosti ispunila spomenutu terapeutsku namjenu. Gledala se i naknadno komentirala humorna romantična psihološka drama Don Juan DeMarco autora Jeremyja Levena, iz kritičarske vizure tek osrednje, ali u vrijeme premijere vrlo popularno ostvarenje, a u dinamičnom, polifonom i neočekivanim opservacijama bogatom razgovoru izdvojio se komentar pacijenta iz posljednjeg reda. On je ustao, predstavio se imenom i prezimenom, rekao da se u bolnici liječi još od 1989. te prije izricanja svog stava o filmu jasno i razgovijetno iznio svoju dijagnozu. U tom trenutku svi nazočni predvođeni dr. Jukićem počeli su ustajati i pljeskati, jer je tribina postigla punu i u određenom smislu krajnju svrhu, onu da se i pacijenti ne samo motiviraju na kritičko i analitičko rasuđivanje o filmu nego i da se potaknu na otvoreno progovaranje o sebi i svojoj dijagnozi, jer je svijest pacijenata o njihovim „izmijenjenim stanjima“ i duševnim tegobama, kao i sposobnost da ih sami postanu svjesni i da si priznaju te tegobe i „izmijenjena stanja“, ključna točka u procesu liječenja psihijatrijskih poremećaja.

Dosad najposjećenija tribina bila je ona prva, na kojoj se prikazivalo kultno Formanovo remek-djelo Let iznad kukavičjeg gnijezda, o kojem su sa stručne strane razgovarali glasoviti psihijatar Norman Sartorius i filmski kritičar Dražen Ilinčić. Samo ime doktora Sartoriusa, hrvatskoga psihijatra i sveučilišnog profesora svjetskoga glasa, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predavača na sveučilištima u Zagrebu, Londonu, New Yorku, Pragu, Pekingu i St. Louisu te počasnoga člana akademija medicinskih znanosti u Zagrebu, Meksiku i Peruu, bilo je dovoljno da privuče toliko sudionika da se morao ukloniti montažni zid koji dvoranu Edukacijskog centra dijeli od još jedne dvorane iste veličine. Tribina je jednom, iznimno sredinom siječnja 2013, održana i u zagrebačkom kinu CineStar. Povod je bila premijerna projekcija izvrsne psihološke egzistencijalne drame Projekcije Zrinka Ogreste, a pored dr. Jukića i redatelja sudionici su bili dr. Eduard Klain, scenaristica Lada Kaštelan, psihoterapeutkinja dr. Aleksandra Mindoljević-Drakulić, ortoped Nenad Korkut i filmski kritičar Damir Radić.

Takav sastav sudionika utjecao je na to da tribina bude iznimno posjećena dominantno psihijatrima i psihoterapeutima, a poprilici dvosatni razgovor koji se poveo nakon projekcije obilovao je zanimljivim, oštroumnim, intrigantnim pa i provokativnim zapažanjima i komentarima te se vrlo brzo pretvorio u žustru raspravu temeljenu na struci, argumentima i sučeljavanju gledišta.

Klasici sedme umjetnosti

Osim što se u organiziranju serije tribina vodio željom za ispravljanjem pogrešnih laičkih stajališta i zaključaka o svojoj struci, dr. Jukić bio je motiviran i time što brojni filmovi psihijatrijske teme i motive obrađuju na vrlo uspjele, stručne, iznijansirane i zanimljive moduse, u tolikoj mjeri da ih se može rabiti u terapijske svrhe, pa čak iz njih i učiti. Dakako, bitan je i užitak sama gledanja filma kao nečeg što svatko od nas možda i svakodnevno radi, činjenica da kao i u slučaju nogometa svi smatraju da se u film razumiju i da su o njemu kvalificirani iznositi sudove (u manjoj mjeri to vrijedi za praktički sve struke), a sve to očekivano stvara vrlo plodno tlo za analiziranje i stručno-kritičku valorizaciju filmova. Tijekom minulih pet godina u sklopu tribine tako su prikazana i bogato iskomentirana i interpretirana brojna sjajna i antologijska djela, od Hawksova vesterna Rio Bravo, Hitchcockova Psycha i Stanara Romana Polanskog, preko Buñuelovih naslova On i Taj mračni predmet želja, Fassbinderova Zašto je poludio gospodin R? i Allenova Annie Hall, do Schmidtovih Metastaza, Pisma ćaći Damira Čučića, Marasovićeva Vis-à-vis i Ostojićeva Halimina puta. Budući da entuzijazam i energija dr. Jukića i njegove suradnice dr. Antonije Puljić nimalo ne jenjavaju, štoviše sa svakom novom tribinom bivaju sve izraženiji, ne treba nimalo sumnjati u svijetlu budućnost manifestacije.