Djela trajne vrijednosti

Višegodišnji trend opadanja količine novoobjavljenih knjiga 2015. se nastavio. Također, zbog teške financijske situacije u kojoj se nalaze izdavači, nastavila se i njihova ovisnost o novčanim injekcijama od natječaja stranih zemalja (pretežito europskih) za financiranje prijevoda knjiga njihovih autora na druge jezike. Pritom je kao rezultat nemogućnosti zatvaranja financijske konstrukcije bez sredstava iz fondova tih natječaja stvoren trend veće okrenutosti izdavača objavljivanju hrvatskih prijevoda djela autora kanoniziranih u europskoj i svjetskoj književnosti, kao i djela suvremenih klasika inozemnih književnosti. Zbog toga na police hrvatskih knjižara u sve većem broju stižu naslovi izvorno u matičnim književnostima objavljeni prije desetak i više godina, ali koji su nerijetko mnogo kvalitetniji od najnovijih djela suvremenih autora. Jer kvaliteta tih nešto starijih naslova ovjerovljena je već brojnim prijevodima na druge jezike i stečenim ugledom njihovih autora, uz to što i na spomenutim natječajima projekti prijevoda djela afirmiranih autora lakše prolaze i dobivaju potpore. Tako smo svjedoci pomalo paradoksalne situacije – iako na police knjižara dolazi iz godine u godinu sve manji broj djela prijevodne beletristike, kvaliteta tih djela sve je veća, i sve je manje bestselerske konfekcije koju u knjižarama u sve većoj mjeri zamjenjuju djela neupitne i trajne vrijednosti. Zato i u našem pregledu najkvalitetnije prijevodne proze objavljene u Hrvatskoj u 2015. prevladavaju djela izvorno objavljena prije više od deset godina ili čak i prije više desetaka godina.

Prvi svjetski rat i Holokaust

Najvažnija prijevodna knjiga i zapravo izdavački i prevodilački pothvat 2015. jest djelo u izvorniku objavljeno još daleke 1922. Riječ je o monumentalnom dramskom kolažu Karla Krausa Posljednji dani čovječanstva (Disput, prev. Sead Muhamedagić), tragediji u pet činova (s predigrom i epilogom) u kojoj beskompromisni austrijski kritičar militarizma, kombinirajući dijaloške scene i autentične dokumente te napise iz tadašnjega bečkog tiska, ispisuje do današnjega dana nenadmašenu literarnu kritiku ratnog ludila i ratnohuškačke novinske propagande. Posljednji dani čovječanstva kronika su raspada jedne epohe; Karl Kraus, uz mnogo ironije, humora, sarkazma i groteske, i uz uporabu više desetaka različitih likova te posredovanjem novinskih članaka, kavanskih rasprava, proglasa, priopćenja, sudskih protokola, izvještaja s bojišta, ali i verbalnih okršaja svjetonazorski suprotstavljenih aktera, razotkriva licemjerje i dekadenciju bečke carevine, s osobitim naglaskom na kritici blaziranoga bečkog građanstva, austrougarske politike i manipulativnoga ratnohuškačkog novinarstva usmjerena romantiziranju rata u svrhu porasta prodane tiraže.

Izd. Disput, Zagreb, 2015.

I roman Trenutak slobode (DAF, prev. Anja Majnarić) norveškoga pisca Jensa Bjorneboea obilježen je antimilitarističkim porukama uz tematizaciju prve svjetske ratne klaonice, ali i Holokausta. Roman je izvorno objavljen 1966. kao prva knjiga autorove trilogije Povijest bestijalnosti u kojoj se autor bavi problemom zla i pokušava iznaći odgovor na pitanje zašto su ljudi sposobni biti tako okrutni jedni prema drugima. „Iz svojega života gotovo se ne sjećam ničega osim ubojstava, ratova, koncentracijskih logora, mučenja, ropstva, smaknuća, bombardiranih gradova i nagorenih tijela djece“, izjava je Jensa Bjorneboea koja posredno objašnjava i poriv njegova alter ega, koji u romanu Trenutak slobode pišući vlastitu autobiografiju iznosi promišljanja o ljudskoj prirodi i sklonosti čovjeka zlostavljanju drugoga i izopačenostima. Riječ je o kombinaciji putopisne proze, filozofske rasprave o zlu (uz navođenje brojnih autentičnih primjera iz povijesti ljudskoga roda koji svjedoče o čovjekovoj bestijalnosti i zloći) i intimističke ispovijedi, iz pera autora-intelektualca koji se smatrao anarhonihilistom i koji je za života proputovao velik dio zemaljske kugle tragajući za istinom te propitujući društvo i mjesto pojedinca u njemu, da bi na koncu, shrvan alkoholizmom i teškim naletima depresije, okončao život samoubojstvom u 56. godini.

Na isti način, samoubojstvom, u smrt je u 29. godini (1951) samovoljno otišao i Tadeusz Borowski, poljski pisac koji je iskusio i preživio pakao koncentracijskih logora Auschwitz i Dachau, o čemu je napisao tri zbirke kratkih priča. Izbor priča iz tih knjiga ukoričen je u izdanju VBZ-a u prijevodu Ivane Vidović Bolt pod naslovom Kod nas u Auschwitzu. Riječ je o jezovitom kratkopričaškom ciklusu u kojemu autor iz prve ruke opisuje ljudskomu umu nepojmljivo iskustvo, i čini to hladno i beskompromisno, bez imalo patetike, moraliziranja, okolišanja i zadrške posredujući vlastitu razočaranost ljudskim rodom dok opisuje ljudsku okrutnost koja šokantnost duguje povijesno ovjerovljenoj činjenici vlastite autentičnosti. Još izravnije od Bjorneboea Borowski ljudskome rodu pljuje istinu u oči, pokazujući na što je sve čovjek spreman kad se nađe u bezizlazju, koliko daleko može ići maštovitost pri osmišljavanju načina podčinjavanja i poniženja svoga bližnjega, ali i pokušaja spasa sama sebe, te prokazujući posljedice totalitarističkoga opresivnog uma. Dok ogoljava ljudsku bešćutnost i ukazuje na neljudskost kao jedini uvjet opstanka, Borowski istodobno detabuizira logorašku tematiku, pa osim što piše o, primjerice, logoraškome seksu on ukazuje i na nehumanost života u logoru i nakon dolaska američke vojske i oslobođenja.

Izd. DAF, Zagreb, 2015.

A dok je Borowski odabrao sam si dokrajčiti život pod teretom proživljenih iskustava Holokausta, Bruno Schulz izravna je žrtva nacizma, ubijen na kaldrmi židovskoga geta u rodnom Drohobyczu 1942. Republika mašte (Literris, prev. Dalibor Blažina) treća je knjiga Litterisova niza koja zaokružuje bibliografiju iznimnoga poljskoga pisca i jednog od najutjecajnijih pisaca uopće, na čiju su se ostavštinu naslanjali mnogi (Kiš, Jergović, Jarak, Hemon, Basara, David…). Knjiga sadržava četiri Schulzove pripovijetke napisane između 1936. i 1938. te prethodno objavljene u periodici, koje se tematsko-značenjskim i motivskim elementima te stilistikom naslanjaju na tekstove iz knjige Dućani cimetne boje. Tim prozama priređivač i prevoditelj Dalibor Blažina pridružio je niz Schulzovih književnokritičkih tekstova (među ostalima i tekst o novelama Ive Andrića) često autopoetički obilježenima te uz znatnu obilježenost Schul­zovim pismom i stilom. Treći je sastojak knjige autorova epistolografija, niz pisama koje je Schulz pisao zaručnici, prijateljima, književnicima, izdavačima, i koja mnogo otkrivaju o njegovu intimnome svijetu, doživljavanju stvarnosti, sumnjama, strahovima, a osim što nadograđuju književni svijet tog majstora pisane riječi i kontekstualiziraju uvjete nastanka njegova sjajnog stvaralaštva, karakterizira ih osobita Schulzova literarnost i stilistička virtuoznost.

Autizam i Downov sindrom

Roman Dora Bruder (Fraktura, prev. Ana Kolesarić), 2014. francuskog nobelovca Patricka Modianoa također je obavijen „otrovnim vonjem okupacije“ i bavi se Holokaustom, a autorova opsesivna potraga za samim sobom i literarna revitalizacija prošlosti umnogome je bliska poetici Brune Schulza. To je tragična priča o mladoj djevojci, petnaestogodišnjoj Židovki koja je pobjegavši iz katoličkog internata u koji ju je otac smjestio kako bi je pokušao spasiti od nacističkoga progona, pala u ruke policiji te bila deportirana u Auschwitz. Roman, pisan iz retrospektivne pozicije naratora koji, potaknut oglasom objavljenom u novinama 1941. kojim roditelji mole čitatelje za informacije o svojoj kćeri, Modiano pretvara u detektivsku potragu za izgubljenim identitetom, u romanesknu revitalizaciju osobe i života nasilno prekinuta u trenutku svoje najveće živosti. No ujedno je to i literarno suptilno oživljavanje Pariza iz vremena okupacije, ali i posveta stradanju židovskog naroda u Francuskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. Modianov alter ego otkrivene krhotine života djevojčice nadograđuje pretpostavkama, asocijacijama i zamišljajima kako bi rekonstruirajući identitet vratio dignitet ne samo nasilno prekinutome životu nego cijelome jednom narodu te kako bi nasilno raspadnutoj slici svijeta pokušao povratiti cjelovitost.

Tarjei Vesaas jedan je od najvažnijih norveških književnika 20. stoljeća. U svom najcjenjenijem romanu Ptice (Fidipid, prev. Munib Delalić), izvorno objavljenom 1957, sugestivno je dočarao očište čovjeka ograničenih intelektualnih i mentalnih sposobnosti. Vesaasov Mattis je čovjek koji svijet, okolinu, ljude i svakodnevicu doživljava drukčije od uobičajenog, a čitatelj biva svjedokom njegove pomaknute, neuobičajene percepcije. Zbilja je omotana aurom začudnosti, a rukopis oplahnut osobitom dozom enigmatičnosti i slojevitosti, dok nas idilična, ruralna ambijentacija romana vraća iskonu, prirodi, što je dodatno naglašeno posredovanjem protagonista čije je biće temeljeno na onom elementarnom, a koji je egzistencijalno trajno ovisan o pomoći sestre. S dolaskom stranca životi Mattisa i njegove sestre stubokom se mijenjaju, a autor rastuću junakovu rastrojenost iz straha da će ga sestra napustiti fascinantno gradira, sve do konačna junakova tragična posezanja za postupkom onkraj svake racionalnosti, smrtonosnim i pogubnim. Ptice su roman fascinantne dubine uvida u zakutke čovjekova uma, napeta, dramatična, ali i alegorična, mistična, višeslojna i višeznačna, vrlo elegantna i lirična proza vrijedna svake preporuke.

Izd. Litteris, Zagreb, 2015.

U romanu Vječni sin (Naklada Ljevak, prev. Tanja Tarbuk) brazilski pisac Cristovao Tezza također tematizira život hendikepirane osobe. No osim što detaljno opisuje teškoće odgoja djeteta s Downovim sindromom i brojne simptome koji prate taj hendikep, te deskripciju programa terapije i opis ponašanja takva djeteta, Tezzov je roman ozbiljna studija o samoosvješćivanju, o intimnim, psihološkim i emocionalnim mijenama kroz koje prolazi otac nespreman na mnoštvo teških iskustava s kojima se suočava. Riječ je o beskompromisnoj autorovoj vivisekciji vlastite osobnosti, dubokom uronu u prostore vlastitosti dotad mu nepoznate i nedostupne, autorovu bespoštednu suočavanju sa samim sobom, sa svojim ograničenjima, sa slabostima svoga karaktera, s egoizmom, taštinom. A svrha tog drastičnog samoogoljavanja zapravo je samoiskupljenje, što roman pretvara u kroniku transformacije nezrela, karakterno slaba pojedinca u osjećajna, pažljiva i predana oca. Ukratko, u dobra čovjeka, koji je napisao izniman i važan roman.

Na koncu nam ostaje nabrojati nekoliko zanimljivih naslova prijevodne beletristike koji su na police knjižara stigli potkraj 2015. a svoju će recepciju doživjeti tijekom nadolazeće godine: Praznik beznačajnosti Milana Kundere, Čistoća Jonathana Franzena, Nulti broj Umberta Eca, Zvuk stvari što se ruše Juana Gabriela Vasqueza, Iskreno vaš, Šurik Ljudmile Ulicke, Mraz Thomasa Bernharda, Žetva Jima Cracea, Kasiopeja Bettine Balake, Majstor i ja Elif Shafak, Anna Edes Deszoa Kosztolanija.