Čvrst zagrljaj zbilje i fikcije

Iz ovogodišnje hrvatske prozne produkcije izdvojio sam pet knjiga: zbirku novela Dubravka Jelačića Bužimskog Nezaboravne priče iz kavane Corso i romane Protokol jednog rastanka Irene Vrkljan, Dora i Minotaur Slavenke Drakulić, Knjiga o krilatom fratru Dragana Pavelića i Rat za peti okus Veljka Barbierija. Usto što mislim da su ova prozna djela među najuspjelijima objavljenim u 2015. godini, pa su dakle i vrijednosni izbor, osobito mi se zanimljivim čine načini na koje njihovi autori prilaze praktičnom rješavanju odnosa zbilje i fikcije u knjigama.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

U naslov svoje zbirke novela Nezaboravne priče iz kavane Corso (Matica hrvatska) Dubravko Jelačić Bužimski stavio je naziv kavane koja je Zagrepčanima, a i mnogim njegovim gostima, gotovo cijelo prošlo stoljeće bila pojam ekskluzivnog, po najvišim europskim standardima uređena društvenog sastajališta. Signalizirajući već naslovom realije koje čitatelj može očekivati, pisac u proslovu nastoji objasniti čitatelju da je riječ o prozi koja polazi od sjećanja na konkretne ljude i ambijente, koje želi „oteti zaboravu“, ali ne želi biti zapisnik, nego beletristika. U pričama se obavezno pojavljuju kavana Corso i njezin redoviti gost u razdoblju 1970–90. Vladimir Vuković Vladek, utjecajan filmski kritičar i publicist. Oko njegova Stammtischa u kavani redovito se okupljala umjetnička i intelektualna elita i vodile su se žustre debate o važnim umjetničkim, ali i životnim pitanjima. Autor opisuje i kako je sam dospio u to birano društvo u kojem je bio najmlađi stalni član. Napominje i kako je mnogo godina poslije u razgovoru obećao Vladeku da će te brojne priče, zgode i neobične razgovore u Corsu nastojati pretvoriti u literaturu. No prilično je potrajalo dok pisac nije našao način da iz crtica i anegdota prijeđe u priče (u knjizi ih je dvanaest) u kojima se „referiraju vrijeme, događaji, društveni kontekst i ljudske sudbine. Neka vrsta fact & fiction stories.“ Priče su trebale biti svojevrsna posveta čovjeku pod čijim su okriljem nastajale, „premda se u integralnom obliku, kako su napisane, nikad nisu dogodile u stvarnosti kavane Corso. One su u potpunosti stvar mašte, samo ih potiče anegdota, šala ili vesela zgoda s Vladekova stola“.

O samoći i boli

Irena Vrkljan, spisateljica koju život ne mazi, ali je drži književni vitalizam („…jedino što mi je važno, to je ovo pisanje.“; „A pisanje je možda posljednja ruka koja nas pridržava.“), objavila je ove godine roman Protokol jednog rastanka (Naklada Ljevak). Posrijedi je žanrovski mješanac u kojem se prepleću dnevnički, autobiografski i memoarski diskurs, a karakterizira ga izrazita intertekstualnost s različitim citatnim relacijama. Tako se i u povodu Protokola može govoriti o „snažnoj životnoj citatnosti“, kako je pojavu „neposrednog citiranja života“ u Vrkljaničinim autobiografskim tekstovima nazvala Dubravka Oraić Tolić. Roman govori o teškom trenutku u životu pripovjedačice – smrti muža Benna Meyer-Wehlacka, njemačkoga pisca, i njezinu preseljenju iz Berlina u Zagreb, s jasnim signalima kaotičnih emocija koje je taj događaj izazvao – gubljenje oslonca, strah od samoće i starosti, navala sjećanja i nemogućnost zaborava, pojačan osjećaj „bačenosti“ u svijet.

„Neopisivo je teško što je naš rastanak bio tako stran, bez prepoznavanja ili barem poljupca koji bi ga malo ugrijao. (…) za njega su sve naše zajedničke godine, naša ljubav, nestali u tami ugasle svijesti.“ Iako je tekst usmjeren prema intimi glavnog lika, kao što je to uvijek slučaj kod ove spisateljice, u naraciju se često ubacuju kratke, otresite opaske o socijalnom okviru i o ljudima gurnutim na društvenu marginu: „Svijet se oko nas raspada. Glad, bjegunci, nepravda. A ja – u tom svijetu i danju i noću, biti sâm nije lako.“ Osjećaj osamljenosti koji je nakon muževe smrti doživjela kao šok ponukao ju je da svim osamljenicima „koji žive sami i zaboravljeni“ u ova „vremena bez suosjećanja“ pruži „solidarnu ruku“. Sve vrijeme ona se obraća upravo njima oslovljavajući ih „dragi moji neznanci“, „neznani prijatelji“, pa su i ovi zapisi pisani „za nekog tko se možda slično osjeća“.

Roman Slavenke Drakulić Dora i Minotaur (Fraktura) nastavak je autoričine trajne zaokupljenosti problemima žene u modernom svijetu, u prvom redu tematikom ženskog tijela, bolesti i traume. Iako podnaslov djela, Moj život s Picassom, sugerira da je posrijedi biografija, spisateljica odrješito odbacuje takvo žanrovsko određenje i svoj tekst naziva intimističkim romanom. Dodajmo da u njemu ima i mnogo elemenata psihološkog romana i romana o umjetniku. Budući da je njezina protagonistica zbiljska, historijska ličnost, spisateljica se morala osloniti i na dokumente i neke osnovne biografske podatke te unutar tog okvira, na osnovi stvarnog, oblikovati književni lik. U središte je postavila odnos dviju kreativnih ličnosti – i to odnos sagledan iz Dorine perspektive. Spisateljicu zanimaju Dorini postupci, iz kojih pokušava odgonetnuti i opisati psihičko stanje i osjećaje svoje junakinje, njezin unutrašnji život.

Dora će tek dugo nakon razlaza, „naknadnom pameti“, shvatiti demonizam Picassove prirode. Nije opravdavala njegove postupke i bezosjećajnost prema drugima, ali joj se činilo da je našla neko objašnjenje. Bio je ona vrsta umjetnika kojem je stalo samo do sebe i svoga kreativnog izražavanja – svi ostali bili su samo materijal podređen toj svrsi. Na jednome mjestu u romanu Dora opisuje kratku ljubavnu scenu na ljetovanju, a potom priča o Picassovu crtežu Dora i Minotaur koji je naslikao nedugo poslije toga. Crtež je očigledno nadahnut prethodnim događajem: na njemu je golo žensko tijelo široko razmaknutih nogu, a nad njim prijeteći nagnuto snažno muško tijelo s golemom glavom bika. Na crtežu ona vidi žensku (vlastitu) podređenost i mušku (Picassovu) dominaciju, i u tome – naknadno – prepoznaje simboliku cijeloga njihova sedmogodišnjeg odnosa. Svoje tjeskobno iskustvo s Picassom, koji ju je natjerao da se skrije u ludilu, da „pobjegne iz sebe da sebe spasi“, Dora na koncu poopćava kao zapažanje o kanibalskoj naravi umjetničkih genija: „Kreativna je osoba opasna za druge jer je bezobzirna, ona uzima, prisvaja, krade, jede, razara sve oko sebe. Od ljudi koji je okružuju uzima energiju, pa i život. Jede ih poput ljudoždera a da pritom često nije svjesna kako im nanosi bol. Ne traži nego bezobzirno uzima. U tome nema morala.“

Roman o romanu

Stvarnošću fikcije najdosljednije se pozabavio Dragan Pavelić u Knjizi o krilatom fratru (VBZ), svome dosad najopsežnijem i najsloženijem romanu. U toj metafikcionalnoj prozi naglašeno se prepleće književna teorija s književnom praksom, zbilja s fikcijom (upisuju se komentari o građi, izvorima, „terenskom radu“, o odnosu pisac – čitatelj, o pretvaranju stvarnih likova u književne, o finesama odnosa pripovjedača prema svojim likovima i o brojnim drugim detaljima vezanim uz nastajanje romana). S postmodernističkom poetikom u skladu je i Pavelićev postupak preuzimanja lika dječaka iz Andrićeve nedovršene pripovijetke O starim i mladim Pamukovićima, kojeg će literarno razraditi i oblikovati kao glavnog junaka svog romana. Događajni slijed u romanu o fra Ivanu, „krilatom fratru“, vremenski je isprekidan i ispremetan u rasponu 1910–93, između godinā njegova rođenja i smrti, a sličan diskontinuitet vlada i kad je riječ o mjestu zbivanja radnje. U romanu se neko vrijeme odvijaju dvije fabularne linije: jedna, kraća, prati sudbine sedam pripovjedačevih tetaka, a druga fra Ivanov životni put, koji je obilježila kratka, ali fatalna rimska ljubavna veza sa zaručnicom talijanskoga časnika.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2015.

Godine 1993. fra Ivana je u jednom srednjobosanskom samostanu mecima pokosio islamistički fanatik. U fratrovoj putnoj torbi našla se bilježnica u kojoj je davno zapisao svoje težnje, „dječački raspojasano oduševljenje životom“ i zanos, sve ono što je pripovjedača toliko ushitilo da je fra Ivana godinama zamišljao kao krilata fratra, „čovjeka vasionskijeh aspiracija“: „Jer znam“, zapisao je Ivan, „uzletjet će samo oni koji se ne boje ni pada ni visine. Propast će oni koji požele pròpāst – umjesto da se vinu i polete u daljine!“ Pripovjedač na više mjesta u romanu govori o Ivanovu umijeću letenja, ali to umijeće ne svrstava u čuda, niti mu pridaje nadnaravnu moć. Sam je fra Ivan u tjeskobnoj dvojbi je li ta njegova sposobnost đavoljeg ili anđeoskog podrijetla. Čitatelju je pak prepušteno, prema načelima „otvorena djela“, da sam artikulira svoj doživljaj fratrove tajne letenja.

Nazvavši svoj novi roman Rat za peti okus (Profil knjiga) nastavkom Epitafa carskog gurmana (1983) Veljko Barbieri podcrtao je ne samo njihovo tematsko zajedništvo – hranu, kojom se pobunjeni pojedinac suprotstavlja autoritarnom režimu – nego i istovjetnost žanrovskog okvira u kojem se tema realizira, a to je negativna utopija. Radnja se zbiva u neodređenu budućem vremenu u neimenovanu gradu i neimenovanoj državi. Autor je roman, služeći se obilato groteskom, zasnovao na nepomirljivu sukobu dviju suprotstavljenih gastronomskih škola, zapravo sukobu s mnogo širim implikacijama, koji će prerasti doslovce u globalni, planetarni rat.

Načela dviju različitih gastronomskih koncepcija mogu se jasno rekonstruirati iz izjava, donekle i iz postupaka njihovih glavnih zagovornika pa je Rat za peti okus u stanovitu smislu roman ideja, u kojem su likovi oblikovani kao njihovi nosioci, a ne kao razrađeni karakteri, a kompozicija je realizirana kao njihovo stalno sučeljavanje. Tako šef „Novog svijeta“ iskazuje sustavno razrađen plan da nasilno mijenja postojeći svijet nekim novim, svojim. Njegov revolucionarni pokret kani eliminirati na cijelom planetu „preživjeli poredak stvari“ ne samo u biološkom nego i u ideološkom, znanstvenom, tehnološkom, „pa i u gastronomskom smislu“. Nasuprot tomu agresivnom pokretu, koji zakulisno i beskrupulozno vodi krupni, globalni kapital, stoji gastronomska škola „spore kuhinje“ zasnovana na izvornosti i tradicionalnim načinima pripravljanja hrane iz sirovina organsko-biološke poljoprivrede. Osnovno je u njihovu shvaćanju gastronomije da se očuvaju različitosti u pripremanju hrane, posebnosti kulinarskih škola svih zemalja. Odlučno su protiv nasilnoga križanja živih bića i namirnica, protiv njihova kloniranja ili mijenjanja.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.

Žanru antiutopije Barbieri se sada vratio da bi iskazao neke nedoumice i strahove vezane uz pokušaje korjenitih promjena društvene strukture („Novi svijet“ nasilno bi uništio „stari svijet“) i uz budućnost civilizacije pred izazovima znanstveno-tehnološkog upletanja u prirodni poredak stvari (pokušaj uspostave „gastronomske diktature“). Barbierijeva sumorna vizija neke možda i nedaleke budućnosti ima sasvim jasne i vidljive korijene u sadašnjosti: u razornoj moći kapitala, u tendencijama globalizacije koja potire individualnost i posebnost, nacionalne i pojedinačne identitete, unoseći sve više u našu prehranu klonirane ili genetički modificirane namirnice. Fikcija zbilje? Zbilja fikcije? Ušetali su nam se čvrsto zagrljeni!