Beretka

Ako danas opazite kako vam po pločniku ususret dolazi beretka, možete biti sigurni da ćete uskoro ugledati i naočale, štap ili slušni aparatić. Jer beretke nose još samo stari ljudi, i samo ih oni još i posjeduju, a inače su posve nestale. A ne nose ih starci zato što ne bi imali što drugo staviti na glavu, nego tom kapom nešto poručuju. Točnije, prizivaju ono vrijeme kad je beretka nešto značila, kad su, dapače, nešto značile i sve druge kape, pa su ljudi na glavama nosili poruke, a ne samo zaštitu od kiše i hladnoće.

Jer danas kape više nemaju nikakvu drukčiju funkciju osim praktične, pa su zato i prilično nalik jedne na druge. Zimi ljudi nose ona vunena pokrivala što dobro štite sinuse, a mogu se navući i preko ušiju, ponetko stavi šešir, ponetko malo deblju bejzbolsku kapicu. I to je uglavnom sve: što će tko nataknuti na glavu i kada će to učiniti, stvar je osobnoga izbora. A slično je i ljeti: tada neki nose one šupljikave slamnate šešire, drugi i tada stavljaju bejzbolske kapice, tek načinjene od laganoga materijala, ponetko natakne i bijelu mornarsku kapu. Po pokrivalu za glavu ne možete razabrati je li čovjek bogat ili siromašan, mlad ili star, građanin ili seljak. Kape više nemaju nikakvu društvenu ulogu.

A nekada je bilo posve drukčije. I svatko tko želi razabrati zašto danas beretke nose samo stari ljudi, mora najprije znati kako je to bilo prije četrdeset-pedeset godina. Tek će mu tada biti i današnja uloga beretke nešto jasnija. Jer, govoreći ugrubo, moglo bi se ustvrditi da su tada postojale samo dvije vrste pokrivala za glavu. Jedno su bili kačketi, a drugo šeširi.

Kačkete su nosili ljudi nižega društvenog položaja: radnici, obrtnici, prodavači, pripadnici servisnih službi, sitniji činovnici. Kačket nije bio u opasnosti da ga odnese vjetar, s njim na glavi mogli ste se i sagnuti, ili dići ruke iznad glave, uprtiti nešto na rame. Mogli ste, ukratko, raditi. Zato su ljudi koji popravljaju cestu ili kopaju kanale za vodovod uvijek imali na glavi kačket. To je i razlog što se kačket smatrao proleterskim obilježjem i znakom klasne samosvijesti: Lenjin je, recimo, uvijek slikan s kačketom, a kačkete su ponekad nosili i naši visoki rukovodioci.

Drukčije je bilo sa šeširom i njegovim značenjem. Ponajprije, šešir je načinjen od zečje dlake, pa je zato skup, te ga ne može svatko sebi priuštiti. Osim toga, on traži brigu, i dok je na glavi i kad se s glave skine: dok je na glavi, treba ga čuvati od vjetra i kiše, a kad se skine, treba ga četkati i paziti da se čime ne pritisne. A takvu brigu mogli su šeširu posvetiti samo bolje stojeći ljudi, koji i nemaju nikakva drugog posla. Zato je i šešir onda bio znak klasne pripadnosti: nosili su ga oni koji su doista bili više pozicionirani, a i oni koji su tek pretendirali da to budu. Njega su nosili i rukovodioci, onda kad je trebalo da budu osobito reprezentativni.

E, tu negdje, u takvu odnosu snaga, pojavile su se beretke i tu su one zauzele svoje mjesto. Mnogi su ih zdušno prigrlili, a kad su ih se jednom domogli, nisu htjeli više čuti ni za kakvo drugo pokrivalo. Naravno, nije se tu radilo ni o ljepoti ni o praktičnosti tih kapa, nego prije svega o njihovoj društvenoj ulozi, o položaju što su ga zauzimale u odnosu na šešire i kačkete. Moglo bi se reći da im je funkcija bila dvojaka. U jednu ruku, beretka je bila neka vrsta kompromisa između šešira i kačketa. Jer bila je izrađena od sličnoga materijala kao i šeširi, a ne od prostoga sukna, pa je tako sadržavala neku crtu luksuza. U drugu ruku, međutim, nije imala obod i nije smetala pri eventualnom radu, pa je po tome bila slična kačketu. Ona svoga nosioca nije unaprijed određivala ni kao proletera ni kao gospodina, nego kao nekoga tko se nalazi između te dvije kategorije, pomalo na distanci i od jedne i od druge.

I upravo je to bila druga poruka što ju je beretka odašiljala: ona je bila znak nekakve građanske samosvijesti: poručivala je da njezin nosilac ne prihvaća crno-bijele društvene podjele, a da nije voljan ni igrati klasnu ulogu koju mu netko drugi određuje. Čovjek u beretki pokazivao je težnju da bude svoj gospodar, da se ne svrstava u grupe i da misli vlastitom glavom: kao da je takvo mišljenje moguće jedino ispod beretke. Beretka je ubrzo i sama stekla nekakav društveni identitet: ni nosioci kačketa, ni nosioci šešira nisu beretku prihvaćali, pa su tako oni koji su je stavljali na glavu bili i zasebna društvena grupa.

Pri tome možda nije bilo nevažno ni to što je ta grupa po svome ukusu bila okrenuta prije svega zapadnome svijetu. Jer beretke smo tada viđali u dvjema vrstama filmova. Prvo u francuskima, gdje ih nisu nosili samo takvi frajeri kao što je Jean Gabin, nego i fatalne žene i neovisne intelektualke, poput Michele Morgan i Simone Signoret. Zato smo beretku tada i nazivali francuska kapa, premda je bilo nekih cjepidlaka koje su nas poučavale kako ne treba reći francuska, nego baskijska, jer da je to njezino pravo podrijetlo. Drugo, viđali smo beretke u engleskim i američkim filmovima, gdje su ih nosili pripadnici raznih elitnih postrojbi, osobito onih koje se bore u dalekim zemljama i dobivaju specijalne zadaće. Tako je onda i naše nošenje beretke poručivalo među ostalim i to da volimo takve filmove i prihvaćamo njihove sustav vrijednosti, ne samo modnih nego i ostalih.

Ali sve je to, kažem, s vremenom prošlo, sve se unificiralo, pokrivala za glavu više ništa ne poručuju. Ne znam kad se to točno dogodilo, a ne znam ni razlog. Znam samo da ni to nije bilo jednako za svaku vrstu kape. Jer kačketi i šeširi doduše jesu nestali, ali se ponekad vraćaju u okviru modnih trendova koji se, znamo, smjenjuju kao ludi. A beretka ne: ona se ne vraća. Ona je tek dio staračke garderobe i dio uniforme onih jedinica koje se i sad zovu Crvene beretke, Zelene beretke i slično.

Pa zato pomišljam: možda je to dvoje isto? Možda su oni starci zapravo pripadnici neke specijalne postrojbe koja ima zadaću da se bori protiv zaborava i da nas podsjeti kako je nekada bilo?