Đakoni i đakonije

Mislila sam: ne bi bilo primjereno novu 2016. godinu, još tako punu lijepih i nadobudnih riječi, početi lanjskim crkotinama (za koje nam Marko Samardžija u svojem Srpsko-hrvatskom objasnidbenom rječniku, MH, 2015., priopćuje da se hrvatski kažu: 1. crkletina, strvina, 2. pren. lijenčina), njima ću se vratiti jednom kasnije, kad se i sama približim statusu posvemašnje krepaline. Stoga na početku nove godine i nove nade odabrah nešto „duhovnije“ – imenicu đakon. Po spomenutom rječniku ispada da je đakon samo srpska riječ, jer piše tek ovo: „prvi najvažniji položaj u mirskom sveštenstvu“ (u svjetovnom / oženjenom svećenstvu). Druga značenja, a ni jedno hrvatsko, autor ne spominje. Zato ću se prikloniti onoj Aristotelovoj: drag mi je Platon, ali mi je istina draža. U ovom slučaju, najdraža. Nadam se da ovim pisanjem neću biti strpana ni u kolo crvenokosih feministica (boju kose nisam nikad mijenjala, a kolu feminističkih sestara nisam nikad pripadala) ni među kazališne kritičarske propalitete, a ponajmanje među jugokomunjare, jer ni njima nisam nikad pripadala ni ja ni itko moj. No zato sam 1972. godine, kada je svaka ideja o javnom isticanju hrvatstva bila već ugušena, osnovala Društvo hrvatskih lektora (a ne Društvo lektora Hrvatske), dok se jedno mnogo brojnije i uglednije društvo još dugo zvalo Društvo književnika Hrvatske. Razlika nije (bila) samo u nijansama. Dakle, valjda je jasno da želim napisati samo jednu dobronamjernu dopunu, bez ikakve politikantske boje.

Prije nego što dođemo do đakona, valja nam se pozabaviti đakom. Današnje značenje nema više mnoga od prijašnjih i zadržalo se samo na: 1. onomu koji pohađa osnovnu i srednju školu, učeniku, školarcu, 2. pripadniku nekoga obrazovnog kruga (pariški, praški, zagrebački, bečki đak i sl.). Dakako, đak je u daljoj prošlosti imao mnogo šire značenje. Najprije i nije bio đak nego dijak / djak, od grč. diákos, što se pak razvilo iz grč. diā΄konos, sluga, služitelj, poslužitelj, tako i pri misi, ministrant, jer su ti mladići mahom i bili polaznici crkvenih (tada jedinih) škola, pa im je dužnost bila i pomagati pri misi. Još starije, đak je prvotno bio onaj tko se posvetio služenju Bogu, a nije bio svećenik (ili nije bio još svećenik). Negdje se đak izjednačivao s đakonom, potom s pisarom, koje se značenje razvilo odatle što su se u srednjem vijeku uglavnom samo crkveni ljudi i mogli baviti knjigom. Od najstarijih vremena do 15. stoljeća đak se zove i pisar na velikaškim dvorovima, a da bi to mogao biti, morao je pohađati školu, onomad – kako rekoh – mahom crkvenu. Tu se dotičemo i današnjega značenja: učenik. Đak je imao još jednoga starijeg rođaka, žakna (žakan), koji je najdulje živio u Istri i na Krku, no danas je nestao iz upotrebe.

Od đaka do đakona ni tvorbeno nije dug put. U nekim jezicima javlja se i kao diakon (tako u slovenskom diakon, u njemačkom Diakon u istom značenju). Pripravnik je to za duhovno zvanje, što je posuđenica iz lat. diā΄conus, a ovo je pak iz grč. diākonos, i znači sluga, služitelj, poslužitelj. U hrvatskoj kršćanskoj tradiciji đakon je crkvena osoba koja još nije rukopoložena za svećenika. Njegova je služba vrlo stara i opisana je u Djelima apostolskim (6, 1–6). Đakon se isprva brinuo o svakodnevnim „prizemnim“ poslovima, npr. da dvori za stolom, kako bi se Isusovi učenici mogli posvetiti molitvi i službi propovijedanja. Kasnije je ta služba proširena na brigu o siromašnima, čitanje na misi, dijeljenje pričesti, što su ipak bile pomoćne radnje u Crkvi. Za prve đakone apostoli izabraše Stjepana, Filipa, Prokora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu iz Antiohije. No i oni su kasnije dobili svoje nadređene, arhiđakone (grč. arhi-, lat. archi-, biti prvi, sprijeda). Bili su to viši crkveni dostojanstvenici, najčešće prvi biskupovi savjetnici (za nas je važan npr. Toma, arhiđakon splitski, kroničar iz 13. stoljeća). No zanimljiv je osnutak prvoga đakonata u povijesti. Nisu ga sami od sebe pokrenuli Isusovi učenici nego tek pošto su se neki ljudi pobunili da zanemaruju dotadašnje obnašateljice te dužnosti, a to su bile starije žene, pobožne udovice. One su predano služile u crkvi, primivši prethodno za to poseban blagoslov, što još nije značilo i redovništvo. I one su se zvale: djakonica, djakonisa, đakonica i đakonica, prema grč. diakónissa, stsl. diakonisa, dakle bile su služiteljice. Bile su poznate i u vrijeme apostola Pavla, jer on u svojoj poslanici upućuje vrlo rječitu i nedvosmislenu preporuku Rimljanima da Febu, službenicu Crkve u Kenhreji, lijepo prime u Gospodinu, kako i dolikuje svetima te da joj pomognu u svemu što od njih ustreba, jer je i sama pomogla mnogima, pa tako i apostolu Pavlu (Rim 16, 1–2). Institut đakonice poznat je danas i u protestantskim Crkvama, a značenje mu je uglavnom isto: predana pomoć u crkvi za sve što treba napraviti.

Današnji hrvatski standardni jezik sve više teži tvorbi mocijskih imenica – kad isti posao ili službu obavlja muškarac i žena (učitelj / učiteljica, prodavač / prodavačica, krojač / krojačica itd.). No đakonija nije u hrvatskom jeziku mocijska imenica navedenoga tipa. I inače je nastavak –ija u tvorbi imenica ženskog roda od muških parnjaka vrlo neplodan. Našla sam u Tvorbi riječi Stjepana Babića samo dva takva primjera: sultan / sultanija; iguman / igumanija. Dodajem mu i treći: pop / popadija. Đakonija, dakle, ne znači ženu koja obavlja đakonsku službu, ne znači ni đakonstvo, đakonat, što znači u pravoslavlju, nego znači birano jelo, poslasticu, što znači i u srpskom. To su one pomno odabrane poslastice koje se iznose na stol u posebnim svečanim prilikama. U nekoj dalekoj točki dodiruju se i đakoni, i đakonice, i njihova prvotna služba: posluživanje kod stola. Ta su odabrana jela nazvana tako po svojim prvotnim poslužiteljima, đakonima, tim ljudima posvećenima Bogu, ali – poput biblijske Marte – više služenjem Višnjemu na onaj zemaljskiji način, koji ne stremi samo uzvišenu duhu i duši nego ide i kroz želudac naš svagdanji.