Živa energija slikarove geste

Kao što je Pablo Picasso, najslavniji slikar 20. stoljeća, u svojemu stvaralaštvu rado posezao za najrazličitijim tehnikama kako bi izrazio svoje umjetničke ideje, pa je uz slike i skulpture stvorio najviše djela u keramici, slično se ponašao i slikar Edo Murtić (1921–2005) u svojemu stvaralaštvu. Neizmjerna stvaralačka znatiželja vodila je obojicu umjetnika da u svojoj okolini iskušaju sve materijale, pigmente i boje, da primijene brojne tehnološke postupke i efekte koji mogu stvoriti neku novu vizualnu senzaciju. Naravno da je u tom smislu izazovno za svakoga umjetnika otkrivanje, istraživanje novih vrijednosti kako bi bilo mjesta za ostvarenje i materijalizaciju svake ideje, pa i one najluđe. Svatko od njih dvojice bio je originalan na svoj način, a zajedničko im je bilo uživanje u stvaranju. Obojica su se mogla pohvaliti i visokom energijom, koja je donijela silnu produkciju umjetničkih djela.

Keramički mural / Arhiva MUO

Keramički tanjur kao mikrosvijet

Za razliku od Picassa, čije su sve (pod)vrste stvaralaštva bile poznate javnosti u vremenu nastanka, Murtićeve keramike i keramičke panoe nastale od sedamdesetih godina prošloga stoljeća do 2001. otkrivamo tek ovih dana u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu (izložba će biti otvorena do 3. siječnja 2016). Prvo je to javno predstavljanje keramike kao posebnoga segmenta umjetnikova djelovanja. Jedan od najranijih keramičkih Murtićevih panoa bio je predstavljen u Jugoslavenskom paviljonu na izložbi Expo 1958. u Bruxellesu. O Murtićevu itekako ozbiljnu bavljenju keramikom svjedoči i činjenica da je već potkraj 1981. pokazao svoje emajle u Parizu na izložbi koja je pretendirala biti retrospektiva stvaralaštva upravo u toj trajnoj tehnici. A upozorenje na znatan broj odličnih radova u keramici i emajlu dogodio se u Muzeju za umjetnost i obrt još 1990, kada je Murtić imao apsolutno najveću retrospektivnu izložbu u svim raspoloživim prostorima toga muzeja. Tu veliku izložbu priredio mu je ondašnji ravnatelj Vladimir Maleković. Bio je to prikaz radova nastalih u vremenskom slijedu od 1938. pa sve do 1990. „Kada radi emajle, Murtić u njih ugrađuje najbolje osobine svojega slikarstva, posebice onoga apstraktnog značaja u kojemu su izraz energije zamaha kistom i žestina kolorističkoga kontrapunkta dosegli najveću snagu. Pigment u emajlu spaja se s metalnom podlogom u plamenu, njegova kristalizacija nudi poseban doživljaj blistavih ploha“, tumači tom prigodom Maleković osnovne osobine emajla kao tehnike.

Usprkos iscrpnom izložbenom pregledu, u nastavku stvalačkih godina ostalo je još novih radova i iznenađenja koja krije veleban umjetnikov opus. Murtić je hvaljen kao darovit slikar, mnogi su ga svrstavali među „državne umjetnike“ jer se znao snaći s narudžbama za političke vlasti i uspješna poduzeća u bivšoj državi. Nikada nije krio simpatije prema komunistima, a jednom je rekao kako je on umjetnik, profesionalac koji je želio na najbolji način odgovoriti naručiteljima i, naposljetku, živjeti od svoje umjetnosti. Ovakav ili onakav, imao je petlju „prodati“ svoj autorski rukopis raširen između apstrakcije i figuracije s jedne strane bankama i političkim strukturama (zidne slike u zgradi nekadašnjega Centralnoga komiteta, popularnoj Vitićevoj „kockici“), uz bazene i škole, kazališta, a s treće strane mogao je ukrasiti crkvene apside u Mostaru i u Dobroti u Boki Kotorskoj. Ako je Murtić u nečemu bio dosljedan, onda je to bilo u tome što nije podilazio publici ni naručiteljima. Isti je njegov rukopis i autorski znak ostao u naručenim formatima, kao i u onima koji su stvoreni po osobnoj vokaciji i kriteriju visoke estetike. Zbog toga je s današnje točke gledišta nesporan njegov snažan utjecaj na hrvatsko likovno stvaralaštvo u drugoj polovci 20. i na početku 21. stoljeća.

Organizaciju izložbe keramike potpisuju Muzej za umjetnost i obrt i Fundacija Murtić, osnovana kako bi iz obiteljskoga kruga u budućnosti predstavljala tematske cjeline slikarova opusa. Prvi put su na izložbi promovirani poveći keramički oslikani tanjuri promjera 45 centimetara. Svi tanjuri u ediciji izrađeni su prema skicama koje je umjetnik kreirao još 1998, no sad su izvedeni kao konačan umjetnički rad. Ti su keramički tanjuri stanoviti mikrosvjetovi, manji okrugli formati koji nose sve najbolje značajke slikarskoga Murtićeva sažeta rukopisa, bez obzira je li riječ o figurativnim golubicama ili snažnom zapisu kista u apstraktnoj sažetoj gesti prepunoj boja. To nisu uporabni, već dekorativni tanjuri. Umjetnik je volio keramiku jer ima izravnost gvaša, ostavlja mogućnost neposredna slikanja, brza kontakta kista s bojom na glatkoj površini, a u konačnici povećava neizvjesnost kakvu će nijansu dobiti boja poslije završne termalne obrade. 

Murtićev ukrasni tanjur  / Snimili Srećko Budek i Vedran Benović

Predstavljajući taj oblik Murtićeva stvaralaštva Zvonko Maković u predgovoru kataloga izložbe navodi kako se Murtićevi radovi u keramici i emajlu izdvajaju među ostalim žanrovima i tehnikama. Ti radovi nose sve osobine koje srećemo na slikama. Murtićeva djela odskakala su od svega što se u nas radilo. Prepoznatljiv znak u svim područjima djelovanja bio je njegov karakterističan rukopis: brza, silovita i nadasve sigurna gesta koja je potvrđivala nesvakidašnju individualnost, podsjeća Maković.

Murali i spomenik Kaštelanu

Kod Murtićevih keramičkih murala iz ciklusa Nove apstrakcije zamjetna je promjenjivost dimenzija. Volio je te okomite kasetne kvadratne formate (dimenzija 240 x 120 centimetara). Nema u njima ponavljanja, svaki je za sebe autonomno umjetničko djelo, različit u bojama i kompozicijskoj logici širokih i uskih poteza koji su ponekad transparentni, ponekad zgusnuti s punim pigmentom boje u kontrastu s mrljastim nakupinama čistih boja, primjerice nebesko modre, žute ili crvene boje. Uz skice za keramičke murale, primjerice za friz interijera Croatia osiguranja u Puli (1991), na izložbi u MUO-u videoprojekcijom predočen je i stvarni izgled izvedenoga friza u prostoru poslovne zgrade koja je doista jedinstven interijer u nas.

Kao posebnu zanimljivost izložbe u MUO-u organizatori su istaknuli prijedlog projekta spomenika Juri Kaštelanu (2000), zamišljena za ambijent Parka Ribnjak u Zagrebu, gdje je već postavljen Bakićev spomenik pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću. Murtićev rad s oslikanim kvadrom trebao je biti postavljen u plitki bazen s vodom, tako da se koloristički koloplet s vanjskih oslikanih ploha zrcali i umnožava u vodenoj podlozi. Spomenik nije izveden, a svakako bi mogao biti primjereniji podsjetnik na književnika od neke obične brončane figure.

Iz postava izložbe u MUO-u  / Snimili Srećko Budek i Vedran Benović

Stariji ljubitelji umjetnosti prisjetit će se da su u javnim prostorima možda vidjeli Murtićeve panoe s mozaikom, među ostalima, pokraj osnovne škole u zagrebačkim Gajnicama, da je prekrasan geometrijski mozaik oživio zid iznad poštanskih šaltera na Korzu u Rijeci (Radmila Matejčić je 1969. željela da se taj interijer zaštiti kao ambijent spomeničkoga značaja), drugi je u ugostiteljskoj školi u Poreču, sljedeći krasi Dom kulture u Buzetu te da su mnogi mozaici i emajli po hotelima i vrtovima, ali i na privatnim grobovima. Kao što je volio slikati po keramičkim pločama velikih dimenzija i slagati te kockice u veće kompozicije po vertikali ili horizontali, tako je svoju otvorenu paletu boja iskušavao i u tehnici emajla. Stvaralačka logika je ista, razlikuje se tehnologija postupka u materijalu.

„Emajl je nevjerojatna tehnika, to je velika promjena materijala, senzacija boja, otvara mogućnost komponiranja velikih panoa“, rekao je sam Edo Murtić u televizijskom dokumentarcu. Pojasnio se istodobno razlog koji ga je vodio prema slobodnoj kombinaciji boja, najvećoj gradbenoj vrijednosti slike. Iako je ova izložba u MUO-u posvećena keramici i ta je tehnika moto cijele izložbe, neizostavno se uz keramiku povezuju brojni murali izvedeni u tehnici emajla.

Restauriran Murtić
u Tuheljskim toplicama

Murtićeva skica za spomenik Juri Kaštelanu iz 2001.

Izložba keramike iskorištena je i za informiranje javnosti o još jednom vrijednom Murtićevu radu, muralu izvedenu u tehnici emajla postavljenu još 1982. u Termama Tuhelj, ondašnjim Tuheljskim toplicama. Upravo je uoči otvaranja izložbe u MUO-u završen opsežan i zahtjevan posao jednoipolgodišnje restauracije velebne zidne dekoracije, duge čak 42 metra. Danas su Terme sasvim preuređene, u slovenskom su vlasništvu zajedno s Termama Olimje s druge strane granice. Prema riječima Ivane Kolar, ravnateljice Termi Tuhelj, ponosni su zbog činjenice što su naslijedili vrhunske Murtićeve umjetnine, među njima i najveći mural u emajlu u Hrvatskoj. A da bi ga mogli pokazati na najbolji način, bilo je potrebno obnoviti oslikane ploče i primjereno ih zaštititi, jer su od 2005. neko vrijeme bile u skladištu. Murtićev mural vrijedan je objektu jer daje dodatnu estetsku vrijednost povezujući umjetnički doživljaj s rekreativnim sadržajem važnim za kulturni turizam.

Mural Ede Murtića „vraćala je u život“ Mirjana Drempetić Hanžić Smolić iz Zaboka. Kao cijenjena kiparica i slikarica koja je odrasla uz te umjetnine, a u svojemu se profesionalnom akademskom usavršavanju sretala s Murtićevim djelom, znala je na pravi način „pročitati“ tu silnu Murtićevu energiju, taj silovit, točan potez kista i pigmente boje zapečene na visokom paljenju s minimalno 900 stupnjeva Celzijusovih. Svaki oslikani poklopac trebalo je očistiti od prljavštine i korozije, poštovati sve tehnološke postupke, ukloniti naslage koje su se godinama skupljale na poleđini poklopaca, odstraniti silikonsko ljepilo i sve to, zaštićeno, sklopiti u nove metalne okvire.

Mural u Termama Tuhelj  / Snimila Dorotea Jendrić

Uređen i obnovljen, mural je ponovno na ogledu kupačima koji iz bazena, preko valova, ponovno gledaju vrhunsku zidnu umjetninu s apstraktnim vibrantnim plohama s naglašenim autorskim Murtićevim obojenim crtežom. Dinamičan gestualni razigrani potez u osnovnim bojama i njihovim nijansama izmjenjuje se na cik-cak bijelim, crnim i okerastim podlogama cijelom dužinom murala, a taj neprekinuti niz podsjeća na neke ranije epizode Murtićeva slikarstva. Doista jedinstvena slika.

Premda bi čovjek očekivao uz bazen keramičke ploče, Murtić je ovdje primijenio drukčije pravilo. Nemalo sam se iznenadila kad mi je Mirjana D. H. Smolić ispričala da je u velebni friz Murtić smjestio čak 324 metalna emajlirana bijela poklopca, ready made, industrijski proizvod (4 ploče u visinu, 81 po dužini). Ti su mu poklopci poslužili kao slikarska podloga. Takvi poklopci i danas pokrivaju Končareve električne i plinske štednjake. Utilitarno i umjetničko spojeno je u novu priču majstorove dosjetljivosti. Istih godina početkom osamdesetih uz mural u Termama Tuhelj izvedena je još jedna slična zidna instalacija u ruskom gradu Sočiju. Tuheljski mural ujedno je pozitivna priča o potrebi zaštite i restauracije pojedinačnih umjetnina koje su, zapravo, važan dio hrvatske kulturne baštine, iako uopće nema čak ni preventivnu zaštitu kao kulturno dobro.

Propadanje
umjetničkog nasljedstva

Izdvojena iz cjelokupnoga Murtićeva likovnoga opusa, najnovija priča o keramici i muralima od emajla na neki je način veliko otkriće za današnju publiku, koja u poplavi vizualnih medija i tehnologije sve manje ima potrebu za stvarnom umjetnošću. Umjesto da se Hrvatska diči temeljnim umjetničkim osobnostima pokazujući zemlji i svijetu visoki kulturni proizvod, pa i nešto podatniji „paket“ turističke ponude, mi u 21. stoljeću još ne znamo što bismo sa svojim velikanima. Kao i u ovom primjeru dajemo pred javnost fragmente završenih kapitalnih opusa, skupljamo kockice mozaika. Murtić je, kao i Dušan Džamonja, ostao među umjetnicima koji su Gradu Zagrebu najavili svoje donacije posebnim izložbama još za života, no godinama nakon njihove smrti nema adrese koja bi se odvažila primiti i predstaviti njihova djela. Umjetničko nasljedstvo prepušteno je na brigu obiteljima i njihovoj snalažljivosti, ako žele biti vidljivi na suvremenoj umjetničkoj sceni. Ako ima sreće, pojavi se ponekad i brižan baštinik nekoga rada, kakve su Terme Tuhelj, koje su svjesne vrijednosti umjetnine što je od vremena svojega nastanka 1982. bila zamišljena da oplemenjuje našu i njihovu svakodnevicu.