Zemlja jača od ljudskog poretka

Dugotrajnim i snažnim pljeskom publika osječkoga HNK nagradila je autore kazališne predstave Moć zemlje Janka Matka, praizvedene 27. studenog u režiji Želimira Mesarića. Bio je to ne samo znak prepoznavanja iznimne predstave i užitak za konzervativnu publiku nego i upozorenje avangardistima da ni jedna kazališna moda, ma od koga sponzorirana i protežirana, ne može nadomjestiti iskonsko kazališno poslanje, kazališnu svevremenost koja se uvijek nalazi u tekstovima koji žive od dubine svoje poruke.

Ovaj put poruka se nalazi u snazi zemlje, u njezinoj demonskoj moći da dovede u pitanje svaki ljudski red i poredak. Tu poruku nam je, za našu često provincijalno nadmenu i sputanu dramsku književnost, ponudila predstava nastala na kvalitetnoj drami Moć zemlje zanemarena i obezvrijeđena književnika Janka Matka.

Redatelj Željko Mesarić u naizgled trivijalnoj drami otkrio je sadržaj dostojan grčke klasike  / Snimio Marko Mrkonjić

Premda će mnogi naši književni stručnjaci vjerojatno i dalje ustrajavati na davnim revolucionarnim dokazima o Janku Matku kao pučkom piscu velikog opusa najčešće trivijalna sadržaja, drama Moć zemlje bolja je od mnogih razvikanih drama svojega doba. Iako nastala na temelju istinite socijalno potresne priče, njezina snaga nadilazi rekonstrukciju priče i otvara prostore koji nude kompleksni, slojeviti uvid u arhetipske prostore ljudske egzistencije.

Svaki kvalitetan redatelj, dramaturg i općenito upućenik u hrvatsku književnost i kazališnu baštinu – neopterećen pomodnošću i opsesivnom inovativnošću moderno-staromodnog hrvatskog teatra, koja se najčešće iscrpljuje u nasilničkoj reinterpretaciji teksta – znat će, kao što je ovdje izvrsno znao Želimir Mesarić, u naizgled nezanimljivoj, trivijalnoj temi Moći zemlje otkriti sadržaj dostojan grčke klasike.

Kao tekst, a osobito kao predstava, Moć zemlje u sebi sadržava uzroke, razloge i sadržaje suvremenosti, koju naše moderno kazalište apriori nastoji raskrinkati, ali ne uspijeva jer ustrajava na afirmaciji virtualne realnosti, a ne na njezinoj kritici. Jer tu realnost ne vidi kao posljedicu i ne prepoznaje kao shizofrenu činjenicu, nego najčešće kao uzor globalizirajućem životu, koji destruira svaki identitet, pa i rodni. Ili zato što ljudski identitet utapa u hedonizmu, „neosjetljivoj agoniji i ugodnom odmoru“.

Moć zemlje nudi, današnjem hedonističkom dobu teško objašnjivu, romantičnu ljubavnu vezu između bahate plemenitaške djevojke Vere i kao zemlja snažna seoskog momka Đure. Bahata Vera, sokoljena isto takvim ocem, ponižava i uništava sve što je seljacima sveto. Tako je sve dok jednoga dana od Đure ne zatraži da joj se skloni s puta kako bi prošla jašući na konju. Kada Đura odbije, dođe do koškanja i svađe u kojoj Vera pred okupljenim seljanima Đuri strgne šešir s glave, baci ga na zemlju i izgazi. Zbog uvrede Đura je spreman i ubiti, ali ga u tome spriječi baka Tereza, savjetujući mu da se osveti kako se u njihovu kraju osvećuju takvim djevojkama – curinom isprikom ili nasilnim ljubljenjem.

Nakon poljupca plane ljubav jača od plemenitaškoga podrijetla i Vera se uda za Đuru. Živi seoskim životom, rodi sina i sretna je dok Đuru ne udari konj i on umire. Ali Vera se ni tada ne vraća roditeljima, nego nastavlja živjeti na selu i odgajati sina...

Ljubav u Moći zemlje dovodi do otrežnjenja običaja dva staleža, plemenitaškog i seljačkog. Piscu je to povod za dramu koja nije samo drama dvoje zaljubljenih, nego i drama nespojivih staleža, od kojih se plemenitaški odriče kćeri, a seljački ustrajava na seoskom životu kojemu je Bog sudac i biblijsko utočište.

Točno pročitavši piščevu ideju, i kao dramaturg i kao redatelj, Mesarić je izrežirao predstavu klasične forme i metaforična sadržaja. Sučelivši snagu Zemlje (Tla), ono demonsko u njoj, i Nebo – odnos Naroda, ethosa i Božjeg zakona, nomosa – Mesarić slijedi fatum dramske radnje i redateljski minuciozno gradi strukturu euripidovske grčke drame. Kao kontrapunkt fatumu i glazbi J. S. Bacha koristi pastoralni ugođaj slavonskoga podneblja, koji obogaćuje slavonskim govorom i slavonskim folklornim etničkim običajima.

Prilagođavanje govora (Ana Cvenić) slavonskom podneblju i povezivanje dramskih scena narodnim napjevima (izbor glazbe Igor Valeri i Ž. Mesarić) – zbor naizmjence pjeva pjesme Tri divojke žito žele, Nazima se momak i divojka, Žarko sunce odskočilo – osim što osnažuje i produbljuje uvjerljivost dramskih odnosa također anticipira tijek tragične radnje vođen agonima radnje; zborom i proročicom.

Fatum otjelotvoren zborom i proročicom – Đurinom bakom Terezom s jutenom vrećom ljekovitih trava na leđima i izrezbarenim proročkim štapom, omotanim ljekovitim biljem u rukama – tijekom predstave naglašavaju i rastvaraju međuodnos Zemlja – Bog, koji simbolizira kapelica Sv. Ivana, pred kojom je Đurom i Verom ovladao eros i pred kojom Tereza, moleći se Božjem naumu, neće uspjeti odvratiti thanatos da okonča dramsku radnju.

Riječ je o dramskoj ansambl-predstavi iznimna rezultata i snažne dramske poruke. Koliko god je redatelj uspijevao osmisliti i voditi ideju predstave, jednako su tako njezine nijanse precizno realizirali glumci. Talentom, snagom glumačkog izraza i zaokruženim ostvarenjima dominirali su mladi glumci; Matea Grabić (Vera) i Ivan Ćaćić (Đuro). Njih dvoje uvjerljivo i suvereno pronalazili su potrebne poticaje koji su najava uspješnih glumačkih karijera.

Njima svakako treba pridodati Radoslavu Mrkšić (Tereza), Davora Panića (Matija pl. Jurić), Anitu Schmidt (Janja Krnečić), Ivanu Gudelj (Jela), Ljiljanu Krička Mitrović, Vjekoslava Jankovića, Aljošu Čepla, Petru Blašković. Šteta što Aleksandar Bogdanović nije dovoljno uronio u lik Jose Krnečića, što bi Moć zemlje učinilo predstavom bez glumačkih zamjerki.

Uspjeh predstave nezamisliv je bez scenografa Davora Antolića, kostimografkinje Danice Dedijer, oblikovatelja svjetla Saše Mondecara te autora videoprojekcija Willema Miličevića i Vice Rossinija.