Vrstan prinos muzikologiji

Hrvatsko muzikološko društvo nedavno je u seriji Muzikološke studije objavilo knjigu akademkinje Koraljke Kos Hrvatska umjetnička popijevka: povijesna i analitička motrišta. Ova besprijekorno uređena publikacija (urednica Vjera Katalinić) dugo je iščekivana u stručnim krugovima jer riječ je o prvoj knjizi koja sustavno obrađuje ovu temu, jednu od bitnih za razumijevanje razvojnih sljedova hrvatske glazbe i odnosa koji su se tim razvojem tijekom povijesti uspostavljali.

Hrvatsko muzikološko društvo, 2014.

Knjiga je konstruirana u četiri poglavlja temeljnih tekstova te još pet s obvezatnim prilozima (bibliografijom, izvorima i dr.). Ta četiri osnovna poglavlja (1. Polazišta: pjevanje uz instrumentalnu pratnju, 2. Iskorak do samosvojne umjetničke vrste: XIX. stoljeće, 3. Pluralizam na prijelomu stoljeća: moderna (oko 1890 – oko 1920), 4. Nove mogućnosti vokalnog izraza) poštuju kronologiju i povijesni su prikaz razvoja umjetničke vrste unutar kojeg autorica analizira skladateljske ličnosti kojih su opusi važni za razvoj popijevke te kontekstualizira njihov prinos u odnosu ne samo na ukupnost razvoja hrvatske glazbe nego i na europski kontekst.

Nekim autoričinim već objavljenim, djelomično revidiranim tekstovima logično su pridruženi novi; stoga slijede istu razinu analitičnosti i potrebu za sustavnim isprepletanjem svih parametara koji u cjelini pružaju složen i iscrpan uvid u razvoj hrvatske umjetničke popijevke, s osvrtom i na dio opusa skladatelja kojih rad u manjoj mjeri slijedi ili čak s nepravom zanemaruje hrvatska izvedbena praksa.

Postupno razotkrivajući bogatstvo kojemu je stremio razvoj hrvatske vokalne lirike, autorica s njegovanim osjećajem za suptilne veze između riječi i tona, posvećuje nezaobilaznu pozornost tom iznimno važnom aspektu razumijevanja popijevke općenito.

Važno je također kazati da, iako je osnovna provodna misao razvoj popijevke, neizbježan je doticaj s općenitim stilskim značajkama pojedinih autora, pa autorica istodobno iscrtava i njihove portrete. Tekst je korisno upotpunjen notnim primjerima koji nisu samo ilustracija nego i vjerodostojan prilog analizama na koje se odnose.

Na određenoj se vremenskoj točki pripovijest o popijevci zaustavlja, tek dotičući promjene koje su uvelike izmijenile skladateljske koncepte druge polovice 20. stoljeća, pa spominje, s više ili manje upuštanja u glavne značajke njihovih vokalnih opusa, tek neke od najuglednijih skladateljskih protagonista tog vremena. Jamačno je za takvu odluku s razlozima bio presudan i – novim konceptima prilagođen – bitno drukčiji odnos prema pojmu popijevke, pa će taj dio zadaće pričekati nastavak znanstvenoga rada akademkinje Koraljke Kos.

Na kraju, veoma je važno istaknuti finoću stila kojim autorica razrađuje i argumentira svoja stajališta. Piše lijepim jezikom, služi se bogatim nijansama i mogućnostima hrvatskoga jezika, rečenica je sadržajna, podjednako znanstveno utemeljena kao što je i pitka, na stanovit način muzikalizirana, čime knjiga postaje dostupna, kako sama zapisuje u predgovoru, i „širim krugovima ljubitelja glazbe“.

Umjesto zaključka nije naodmet naglasiti kako je autorica svom dragocjenom znanstvenom opusu pridodala još jedan važni prinos, obogativši time ne samo hrvatsku muzikološku znanost nego i hrvatsku glazbu u cjelini.