Vrhunske spoznaje o hrvatskoj književnosti

Knjiga vrsne i ugledne njemačke slavistice i kroatistice Renate Lachmann, s naslovom Od ljubavi do nostalgije. Ogledi o hrvatskoj književnosti, objavljena je u Matičinoj seriji Biblioteka inozemnih kroatista, što je uređuje Josip Užarević, kao prva knjiga novoga niza. Knjiga je opsežna, obaseže 523 stranice, a sadržava trinaest studija, nastalih u rasponu od 1964. do 2014. Na prvom mjestu u knjizi nalaze se autoričine Uvodne riječi u kojima se sjeća svojih znanstvenih početaka, studijskih boravaka u Hrvatskoj, profesora koji su je poticali na istraživanje dubrovačke književnosti te govori o mijenama koje je kao znanstvenica prolazila – od proučavanja dubrovačke književnosti, ponajprije Ignjata Đurđevića, i to s retoričkog aspekta, pa do interesa za semiotiku kulture, potaknuta radovima tartusko-moskovske škole (Jurij Lotman, Vladimir Toporov, Boris Uspenski) i osobito živim raspravama vođenima u kontekstu projekta Pojmovnik ruske avangarde što ga je vodio Aleksandar Flaker. Naslovi studija i njihova tematika neprijeporno pokazuju da je ono što bitno obilježava knjigu Renate Lachmann pluralitet znanstvenih pristupa, od retorike, neoretorike, semiotike kulture, književne antropologije i drugih suvremenih disciplina.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Knjiga je podijeljena na tri segmenta. U prvom dijelu knjige, naslovljenu Dubrovačka književnost, na prvom mjestu nalazi se studija o Ivanu Buniću (Hvalospjev ljepoti u pjesništvu Ivana Bunića) u kojoj se lirika, njezina tematika i stil dubrovačkoga baroknog pjesnika analiziraju s obzirom na dubrovačku petrarkističku tradiciju kao i s aspekta inovativnih poticaja barokne poetike, koja je po mišljenju autorice u Bunića zastupljena vrlo suzdržano. Ostale četiri studije iz toga segmenta posvećene su raznim aspektima književnog opusa Ignjata Đurđevića: autorovim poetičkim pogledima koji se kreću između barokne i klasicističke, arkadijske poetike, zatim njegovoj ljubavnoj lirici u kontekstu dubrovačke ljubavne lirike (u studiji Nastanak Đurđevićevih književnih pogleda i njihov odraz u Pjesnima razlicim) u kojoj autorica analizira brojne podvrste Đurđevićeve lirike (ljubavna, pastoralna, refleksivna, religiozna lirika), njihov odnos prema tradiciji dubrovačke lirike od Ranjinina zbornika pa do Bunićeve sitne lirike te prati mijene koje te podvrste oblikuju u pravcu manirizma odnosno baroka. Studija Intenziviranje stila i izraza u Uzdasima Mandalijene pokornice precizno analizira tematsko-motivske i stilske sastavnice Đurđevićeve religiozne poeme, a isto tako uspoređuje njegov odnos prema prethodnicima (Gundulić, Bunić) kao što propituje poetički program koji Đurđević nastoji u svojoj poemi ostvariti u slijedu barokne poetike. U studiji Stilsko držanje u parafrazi psalama (Đurđević je preveo/preradio cjelokupan psaltir pod naslovom Saltijer slovinski) autorica analizira Đurđevićev odnos prema prethodnim dubrovačkim prevoditeljima psalama (Gundulić, Bunić i drugi) te analizira odnos prijevoda/prepjeva psalama dubrovačkog pjesnika prema kanonskim tekstovima psalama, ističući Đurđevićevo versifikatorsko umijeće i metričko-strofičke inovacije u odnosu na predloške. Sve studije o raznim aspektima Đurđevićeva opusa preuzeti su i prevedeni iz autoričine knjige Ignjat Đorđić. Eine stilistische Untersuchung zum slavischen Barock (Köln–Graz, 1964), koja je detaljna, studiozna i još jedina monografska analiza opusa dubrovačkog autora. Navedene studije iz prvoga dijela knjige obilježava detaljno poznavanje topike, stila i poetike dubrovačke renesansne i barokne lirike, a jednako i detaljno poznavanje talijanske barokne lirike kao i kanonskih tekstova psalama. Nastale u doba kada se u nas dubrovačka ranonovovjekovna lirika proučavala na mnogo tradicionalniji i konzervativniji način, bez komparativnih uvida u onodobnu talijansku liriku i bez svijesti o manirističkim, baroknim i klasicističkim inovacijama u suvremenoj europskoj lirici, studije u tom dijelu knjige, osim što pokazuju vrsno poznavanje i hrvatske i europske lirike 16. i 17. stoljeća, govore i o autoričinu poznavanju problema retoričkih, stilskih i poetičkih dosega analiziranih djela, riječju o posve inovativnom pristupu i nadasve primjerenu pristupu proučavanim djelima. Prisjetimo se da je to vrijeme u proučavanju povijesti ranonovovjekovne europske književnosti obilježeno Hockeovim radovima o manirizmu kao i novim spoznajama o baroku kao stilu koji je obilježen izrazito esteticističkim motivacijama, dok je u nas još vladalo mišljenje o baroku kao izrazito dekadentnom stilu, obilježenu regresivnom ideologijom.

Tradicija fantastičnog

Drugi segment knjige Renate Lachmann, naslovljen Povijest i žanr, okuplja pet tematski, problemski i interpretacijski različitih studija, nastalih u prvom desetljeću 21. stoljeća te ih obilježavaju posve inovativni pristupi analiziranoj građi. Na prvom mjestu nalazi se studija koja uspoređuje oblikovanje teme ljubavi u dvama posve udaljenim razdobljima, u petrarkizmu i moderni, a na primjerima dubrovačke amorozne lirike i novele Gjalskoga San doktora Mišića (1890). Iako svjesna da je ljubavna lirika od 16. do 18. stoljeća formalizirana i uvelike konvencionalna, Lachmannova u njoj pronalazi i elemente žudnje prema ženskom biću, žudnje koja donosi bol, patnju, a kadikad i smrt, što autorici omogućuje usporedbu predodžbe žene u dubrovačkoj amoroznoj lirici i noveli u kojoj se erotsko demonizira u tradiciji romantičke proze strave i užasa te tijelo i psiha zadobivaju karakteristike čudnog i „arkanizirajuće fantastičnoga“, što autorica dovodi u vezu s psihoanalitičkom lektirom zbivanja u snu (Schopenhauer, Freud), kao i Turgenjevom (pripovijetka Klara Milič) i uopće Eros-Thanatos tematikom u europskoj književnosti moderne. Uspoređujući petrarkističke opise ljepote i ljubavne boli kao iskustva pogleda s opisima ljepote ženskog tijela Ksavera Šandora Gjalskog, petrarkističku metaforiku s fantastikom sna, autorica otkriva duboke veze koje tema ljubavi oblikuje od renesanse do moderne. 

Druga studija iz tog segmenata knjige, naslovljena Književni san kao tekst u tekstu, posvećena je oniričkom kao književnoj temi: snu kao fenomenu i njegovim preobrazbama i funkcijama u književnom tekstu, kao i odnosu priča o snovima s onime što se u tekstu zbiva na javi. Budući da svaki san, onaj zbiljski kao i onaj književni, zahtijeva tumačenje, autorica se poziva i na razne tumače i interprete snova, od G. H. Schuberta i Arthura Schopenhauera pa do Jamesa Sullyja (Snovi kao otkrivenje, 1893) i Freudovih analiza i tumačenja snova u kojima su pomicanja i zgušnjavanja ključni termini. Poslije tih teorijskih uvida autorica ustvrđuje da je svijet sna analogni svijet, svojevrsni mundus inversus, svijet koji „posreduje čuda, užas, jezivosti, nečuveno, nezamislivo“, a koji se u književnom tekstu uvijek pojavljuje stilistički markirano te da pripada posebnoj, osebujnoj poetici. Na taj način tema i stil sna dopuštaju autoru brojne slobode. Dalje autorica iznosi zanimljive teze o koaliciji sna i žanra, a na primjeru menipske satire i njezine fantastike, kojom se temom bavio Bahtin na građi od antike do dijaloškog romana 19. stoljeća, oprimjerujući svoje teze na pripovijetki San smiješnoga čovjeka Dostojevskog, zatim Gončarova (San Oblomova), Turgenjeva (Klara Milič), Gjalskog (San doktora Mišića), Borgesa (Kružne razvaline) i Danila Kiša (Bašta, pepeo i Peščanik) te analizira razne narativne postupke i semantičke aspekte koje tematiziranje sna u književnom tekstu ostvaruje, primjerice motiviranje ili zastiranje fantastičkoga, irealnog, čudesnog, zloglasnog i opakog, ali i uvođenje idiličnog i utopijskog kao i halucinatornog, bajkovitog i mitskog.

Između čudnog i čudesnog

Elementima fantastike i fantastičnog posvećena je studija Neodlučnost u fantastičnom tekstu. Od Hoffmanna do Tribusona. Polazeći od Todorovljeva pojma neodlučnosti, bitna po tom autoru za teoriju fantastike od antičkih vremena do suvremene fantastike, a koji se u koncepcijama toga pojma oslanjao na ruskog filozofa religije Vladimira Solovjova, Lachmannova navodi neke analitičare Hoffmanove fantastike te opisuje načela njegove fantastičke poetike, koja se oblikuje na napetosti između čudnog i čudesnoga, strukturiranju raznih stravičnih psihofantazmi, u čijem stvaranju važnu ulogu imaju arkanske discipline i tradicije znanja koje se odupiru prosvjetiteljskim strujanjima. Analizom raznih postupaka u nekim književnim djelima (Hoffman, Puškin, Turgenjev, Guy de Maupassant), autorica predstavlja pojam neodlučnosti kao mogućnost dvostruke čitljivosti fantastičkih tekstova, kao oscilaciju između natprirodnog i nesvjesnog, ponajprije u području čitateljeve recepcije. Dalje autorica analiza neke novije tekstove u kojima se također oblikuju (neo)fantastički elementi (Henry James, Jorge Luis Borges i drugi) te konstatira da fantazma neofantastike funkcionira logički-paralogički, kao paradoksalno i eksperimentalno, u čemu se razabire menipska fantastika. Na kraju njemačka znanstvenica analizira borhesovsku pripovijest Osmi okular Gorana Tribusona koja je oblikovana na fiktivnoj biografiji, opskurnoj priči o rukopisu s heretičkom teorijom i liku osamljenoga tragaoca za apsolutom te pokazuje otklon prema iracionalnom, fantastičnom i neprovjerljivom.

Pamćenje prostora

Studija Mnemonički trenutak u romanu Na Drini ćuprija Ive Andrića analizira elemente pamćenja i moduse oblikovanja pamćenja u književne strukture u kanonskom djelu Ive Andrića. Autorica polazi od konstatacije da pripovijedanje iz unutarnje bosanske perspektive pripovjedaču omogućuje „operiranje narativnim uzorcima što ih sadrži dvostruko indicirana kultura o kojoj pripovijeda: to su uzorak narodne epike i usmeno-mitološko prenošenje povijesti“, a da pripovjedač istodobno preuzima postupak povijesnog izvješća i dokumentarnog predočavanja sudbine likova i sredine u kojoj djeluju. Takav višeslojni pripovjedni način oblikovanja romaneskne građe omogućuje autorski zajamčen pripovjedni kontinuitet, pri čemu se pamćenje pokazuje središnjom kategorijom. Takav pripovjedač koji se deklarira kao sudionik ili svjedok događaja o kojima izvješćuje mnemonička je instancija koja objedinjuje romanesknu građu tri stotine četrdeset i tri godine. Analizirajući multietnički i multikulturni romaneskni svijet, oblikovan raznovrsnim narativnim postupcima, autorica pokazuje da je sjećanje-pripovijedanje ne samo tema nego i dominantna semantička struktura romana, a višegradski most ne samo kolektivni simbol nego i norma koja regulira samorazumijevanje zajednice te omogućuje određenu verziju povijesti. Detaljnom analizom dominantnih fabularnih linija romana autorica posvjedočuje i argumentira svoja shvaćanja o mnemoničkom kao dominantnoj kategoriji strukturiranja romaneskne građe. 

Studija Jugonostalgija? O tekstovima Bogdana Bogdanovića i Dubravke Ugrešić Renate Lachmann analizira Bogdanovićeve tekstove o značenju grada, posebice Sarajeva, čiji je identitet obilježen multietičnošću i multikulturalnošću, a u kontekstu događaja iz vremena raspada Jugoslavije, kada je Sarajevo bilo silovito razarano. Drugi dio autoričine studije analizira tekstove Dubravke Ugrešić, koja je, kao i Bogdanović, za vrijeme rata otišla u egzil, te preispituje moduse sjećanja, pamćenja i zaborava u Ugrešićkinim romanima i esejima. Za razliku od Bogdanovića, koji se ne osvrće na Titovo jugoslavenstvo ni na socijalizam, pogledi Dubravke Ugrešić na kompleks Jugoslavije  vrlo su naglašeno oblikovani i artikulirani te obilježeni nostalgijom, tugom za napuštenim mjestima i prošlim vremenima. Pozivajući se na povijest pojma nostalgije (pojam potječe od Johannesa Hofera iz 1688), Lachmannova analizira sve elemente i moduse nostalgije u nekima od djela Dubravke Ugrešić.

Treći segment knjige pod naslovom Teorijski kontekst usredotočen je na nekoliko važnih i suvremenih problema književne teorije: na koncepte pjesničkog jezika, neoretoriku i njezine odmake od tradicionalne retorike kao i na dijalogičnost, odnosno dijalogicitet kao bitno obilježje ne samo diskursa nego i svjetonazorskih sastavnica književnoga teksta. Još jedno važno pitanje suvremene književne kulture, a to je pitanje kanona i protukanona, zaokuplja pozornost njemačke slavistice, problem koji autorica analizira na primjeru ruske književnosti 17. stoljeća. Na posljednjem mjestu u knjizi nalazi se tekst o ulozi oksimorona, u kojem autorica preispituje oksimoron kao rad jezika i analizira razlike te figure od antiteze.

Presijecanje književne
povijesti i teorije

Kako je razvidno iz ovoga pregleda, Renate Lachmann na korpusu hrvatske, a kadikad i ruske književnosti istražuje razne aspekte ne samo književne povijesti nego u još većoj mjeri književne teorije: od pitanja retorike, dijalogičnosti, mnemoničnosti, fantastike i fantastičnog, kanona i njegova oblikovanja, pamćenja i zaborava, sna i snovitog – sve su to područja interesa koja autorica istražuje i propituje na pomno izabranom književnom materijalu, oslanjajući se na spoznaje brojnih i različitih književnoteorijskih paradigmi, od one tartuske škole preko Jakobsonovih koncepcija o jeziku pa do psihoanalize i književne antropologije.

Knjiga Renate Lachmann Od ljubavi do nostalgije svjedoči o iznimno široku i duboku rasponu književnopovijesnog i književnoteorijskog znanja, o analitičnosti i lucidnosti u ispitivanju pojedinog književnog fenomena, o bogatoj asocijativnosti u prezentiranju kako književnopovijesnih tako i književnoteorijskih spoznaja, iznimno širokoj i svestranoj erudiciji. Već je njezina prva u nas objavljena knjiga Phantasia, Memoria, Rhetorica (Matica hrvatska, Zagreb, 2002), ponajprije teorijski koncipirana, bila odlično prihvaćena i često citirana. Ova druga autoričina knjiga, koja povezuje književnopovijesne analize protkane književnoteorijskim spoznajama, a posvećena u prvom segmentu dubrovačkoj ranonovovjekovnoj književnosti, u drugom koncepcijama ljubavi, oniričkog, fantastičkog i mnemoničkog, a u trećem neoretorici i dijalogičnosti, kanonu i protukanonu te o oksimoronu, a temeljeći se ponajvećma na korpusu hrvatske književnosti, ali i njezinu europskom kontekstu, predstavlja stoga vrhunske dosege spoznaja o književnoj teoriji, ali i o hrvatskoj književnosti.

Danas, kada u svijetu gotovo da i ne postoji slavist-kroatist kojemu bi dominantan interes bila hrvatska književnost, ova knjiga Renate Lachmann od posebne je važnosti i značenja. Teoretičarka književnosti svjetskoga glasa ne samo u europskim nego i u svjetskim razmjerima, odlučivši se predstaviti hrvatskoj intelektualnoj publici svoju vrsnu knjigu, odala nam je posebno priznanje i čast. Njezina knjiga poseban je intelektualni užitak.