Umjetnost kao život

Aleksandra Mišić plesačica je koju najčešće povezujemo sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, čija je dugogodišnja članica, odnedavno i umjetnička suvoditeljica. U tome ansamblu povremeno se okušava i autorski, a suautorski predstave stvara i u tandemu s Ognjenom Vučinićem, koji je također član istoga ansambla i zajedno s njom osnivač plesne skupine Masa. Njih dvoje plesna su iskustva najprije stjecali u Puli, a potom uglavnom na zagrebačkoj plesnoj sceni. Dugo godina suradnici i upućeni na zajedničko plesačko i autorsko stvaranje, Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić izgradili su prepoznatljiv, veoma tjelesan, tehnički zahtjevan i energičan način plesanja. U odnosu na to suradnja sa Žakom Valentom na solu Aleksandri Mišić donijela je drukčiju vrstu pokreta, koji nimalo ne zaostaje u plesačkoj raskoši na kakvu nas je izvođačica naviknula vidjeti, ali je donekle suspregnut, dotjeran, precizno usmjeren, kontrolirane snage i nikad ne prelazi u impulzivne izboje. Pozivajući se na rečenicu „It’s show time, folks!” iz brodvejskoga mjuzikla Boba Fossea, solo polazi od pitanja što znači biti izložen pogledu javnosti i koliko je život umjetnika posvećen drugima, je li moguće odijeliti umjetnički život od privatnoga života ili je i taj privatni život zapravo življena umjetnost, što je u tom konglomeratu i naslagama izvedbenosti pravi glas Aleksandre Mišić? Kao forma koja uvijek u nekom aspektu oblikuje autorefleksivni sloj, solo Ona/Her pokušava odgonetnuti što je dosad upisano u izvođačičino tijelo ne bi li se to otpustilo i pronašlo mjesta za nove inskripcije, nova punjenja i značenjska sprezanja, što je zasigurno najočitije u već spomenutu odmaku od djelovanja Aleksandre Mišić u paru s Ognjenom Vučinićem.

Aleksandra Mišić ponudila je svjež plesni izraz  / Snimila Ksenija Španec

Na razini izvedbe solo je donesen u nekoliko različitih scenskih slika, odijeljenih i svjetlom te zvukom (Tomislava Kraljića) i kostimom (Ljerke Zmaić). Prva slika počinje u stražnjem dijelu pozornice suptilnim, polaganim pokretima ruku, sitnim trzajima, malim skokovima ispruženih nogu, fokus izvođačice je na unutra. Ponavlja se motiv otvaranja tijela dijagonalnim podizanjem ruku, kao da se izvođačica pokazuje, kao da nas pozdravlja, a istodobno obujmljuje. Potom ponovno skriva lice, ovaj put naglašeno, prstima zakrivajući pogled, ponire u sebe. Taj slijed prekida se šumom, a zbivanje seli u središte scene. Sekvencija sastavljena od malih, finih pokreta, brzih izmjena, okreta, spuštanja na koljena i klizanja podom te završnim izbačajem noge u stranu varira se nekoliko puta, s promjenom visine s koje započinje ili završava neki pokret. Središnju sliku osvijetljenu spotom slijedi promjena kostima, izvođačica se pojavljuje u izdanju za nastup, sa šminkom, cvijetom u kosi, daje publici ono što se od nje očekuje, živo plešući na zvuke pop-pjesme. Scena u spotu omeđena je mrakom, smirajem tijela i snimljenim tekstom koji introspektivno vodi u privatnu zonu izvođačice, dopuštajući nam uvid u dvojbe s kojima se nosi, u iskušenja, obveze, strahove, osobne gubitke, padove, vlastitu fragilnost.

Predočivši nam lice i naličje svakodnevice jedne umjetničke persone, završnom scenom izvođačica se odmiče u fantazmagoriju, bestežinski i neopterećeno uranjajući u neki drugi svijet u kojem vrijede drukčija pravila igre, scenski poduprt svjetlosnom mrežom Bojana Gagića i asocijacijama na ronjenje (ronilačke naočale i usporeno gibanje). Slojevit i promišljen, staložen i bez pretjeranih gesta, svjež u plesnom izrazu, solo Ona/Her potvrđuje zrelu autorsku osobnost Aleksandre Mišić.