U apsurdima svakodnevice

Podnaslov ove vrlo izravne, transparentne i radikalne knjige glasi Harakiri na balkanski, što je nadasve znakovito, ali ostavlja i mjesta da se ta sintagma proširi i na EU-prostore i na tzv. američki san. Naime, izraz mobbing koji sažeto pokriva temu romana američkoga je podrijetla i označava nemilosrdno nasrtanje na pojedinca, na osobu, u radnoj sredini u kojoj se taj pojedinac koprca izložen stalnom zlostavljanju, što one koji se tomu suprotstavljaju ili opiru dovodi do psihosomatskih poremećaja koji metaforički rečeno stigmatiziranu žrtvu vode do suicidalnih stanja.

Izd. Funditus, Zagreb, 2013.

Veronika, glavni lik ovoga zloslutnoga romana doslovno izgara na poslu, mlada je, sposobna, ima ideje koje želi realizirati, ali je velika tvrtka (korporacijska „Obitelj“), postojano i okrutno melje u svome žrvnju, dok ne posustane i ne oboli te razmišlja o – otkazu. Jedna po jedna karika puca u apsurdnom svijetu ispaštanja u kojem se beznadno sukobljava nagodba razuma sa samovoljom nasilja. U toj bezumnosti razaranja života niječe se pravo postojanja pojedinca, njegova legitimnog identiteta, njegovih etičkih stajališta. I onda se ta uporna agresija gomila, steže se obruč, dok se napadnuti ne slomi.

Gruba riječ mob znači rulja, gomila, ološ pa od toga izvedenica mobbing zvuči još grublje, ali je u trendu. U toj depresivnoj, rigidnoj riječi izgara žrtva u svojoj borbi za opstanak. Dehumanizirani postupci dovode pojedinca na čistinu osamljenosti i ništavila.

Zahvaljujući autorici koja se nije prepustila negativnim vibracijama nasrtanja i nasilja, glavna junakinja Veronika (žrtva!) ne popušta razaranju. Ona odbacuje nametnute granice. Njezina oslobođena osobnost opire se poslušnosti, podčinjenosti, a otvoren, zdrav razum upravlja je prema pobuni. Autoričino osobno iskustvo postalo je objektivnim u obliku ponovno nađenih mjerila kojima nije stran samokritički cinizam. U zlonamjernoj stvarnosti autorica će otrpjeti svojevrsnu muku, osoviti svoju junakinju i vratiti je životu. Sve samo ne – bijeg.

Dramatski opis automobilske nesreće na kraju romana samo je autoričino stvaralačko umijeće da apsurdna zbivanja dovede do mogućega vrhunca: „Treba ustati, krenuti dalje, kao da ništa nije bilo.“

„A tko će očistiti život?“ Romanom Onda znaš kako stvari stoje autorica je realnim opisivanjem asocijalnih mahnitanja u koje je zagrezlo globalno društvo propitivala pokušaj „čišćenja“ života. Traženje moralnoga smisla postojanja njezinu je junakinju učinilo pobjednicom, jer je na kraju, ne mireći se sa zbiljom, izabrala borbu. Stilski je roman pročišćen, transparentan, dinamičan i bez imalo patetike. Možda mu samo nedostaje očekivani doživljaj obične, jednostavne ljubavi koja usprkos svemu pomaže živjeti. Ali, tko će misliti na ljubav, kad te mobbing tjera u mišju rupu?

Ipak, kako bi rekao Držićev Pomet: Treba se životu akomodavat. Tako je bilo u svim vremenima pa i u ovom našem: „Hoćeš prijateljski savjet? Život ti je jednostavan. Možeš biti najbolji stručnjak, možeš raditi dok ti oči ne ispadnu, ništa od toga. Zapamti to! Važno je koga znaš i kojoj se struji prikloniš. Ako želiš imati i biti, imaš dvije mogućnosti – ili si unutra ili si vani! Ako si vani, voda si. To je jedina odluka koju treba donijeti.“

x