Stepinac, zaštitnik Srba

„Vi, gospodo, izvolite izreći presudu kakvu vam je volja, a ja kažem javno (...) – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem, da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu. Više nemam ništa dodati.“ Završne su to riječi nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca izrečene na sudu u Zagrebu prije no što su ga 11. listopada 1946. samozvani antifašisti i narodni osloboditelji osudili na šesnaest godina zatvora, kao navodnoga narodnog neprijatelja i klerofašista. Istinskoga pravednika i nedužnika Stepinca, kojega su jugokomunisti lišili slobode na njima svojstvenu montiranom političkom procesu, papa Pio XII. imenovao je kardinalom. To je toliko razbjesnilo diktatora Tita, da je Jugoslavija 17. prosinca 1952. prekinula diplomatske odnose s Vatikanom. (Tito i njegovi našli su se to većma pogođenima zbog nadnevka Papine odluke o imenovanju: 29. studenoga 1952, jugoslavenski praznik Dan Republike.)

Blaženi Alojzije Stepinac

Po raspadu jugoslavenske države Hrvatski je sabor 14. veljače 1992. osudio politički, ideološki motiviran sudski proces i poništio presudu nadbiskupu Stepincu. Zbog njegove postojane hrabrosti i uzorne pravednosti, evanđeoske ljubavi u akciji te svjedočkoga trpljenja za čovjeka i Crkvu, papa Ivan Pavao II. proglasio je kardinala Stepinca blaženim dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

Nakon toga činilo se da proglašenju blaženoga Stepinca svetim više ništa ne stoji na putu. Proces kanonizacije u međuvremenu je završen te su katolički vjernici s pravom očekivali da će uskoro uslijediti svečanost toga velikog događaja. No iz krugova Srpske pravoslavne crkve i političkih vlasti u Srbiji došle su izjave da bi proglašenje Stepinca svetim narušilo sva ekumenska i politička zbližavanja Srbâ pravoslavaca i Hrvatâ katolika, Srbije i Hrvatske, a nisu izostale ni stare potvore i borbene parole da je Alojzije Stepinac bio „ustaški vikar“, „ratni zločinac koji je protjerivao i prekrštavao Srbe“ i sl.

O tome nametnutom prijeporu očitovala se Hrvatska biskupska konferencija izjavom od 12. studenog 2015, kada su biskupi istaknuli kako je proces kanonizacije priveden završetku i da „Sveti Otac nema nikakvih dvojba glede svetosti kardinala Stepinca“, ali su ujedno ukazali na potrebu znanstvenih rasprava i razgovora, na poželjnost plodonosnoga dijaloga te su pojasnili: „Biskupi znaju da blaženoga Alojzija ne treba posebno braniti, jer to čini njegova svetost života, ali je na nama učiniti sve da ta činjenica zasja jače te da se uklone sve poteškoće koje opterećuju odnose među crkvama i narodima.“

Valja u tome smislu svesrdno pohvaliti inicijativu koja je urodila međunarodnim znanstvenim skupom Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća. Skup su organizirali Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu i Zagrebačka nadbiskupija, a održan je 24. studenog u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu.

Skup je uime organizatora otvorio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, rekavši da je taj događaj „sympósion, gozba intelektualne ljubavi u žudnji za Istinom“, a toj se Istini imamo otvarati u nadi blaženije budućnosti, kršćanski vidajući i zacjeljujući međusobne rane i boli, a čineći to ponajvećma na dobro Hrvata i Srba i svih građana Hrvatske.

Zatim se pozdravnim govorom obratio nazočnima zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, koji je istaknuo dvije Stepinčeve tvrdnje: „Savjest mi je čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud“ te „Išlo se na ruku srpskomu narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo“. Kardinal Bozanić zahvalio je povjesničarima na njihovim nastojanjima te je na njih zazvao Božji blagoslov i „plodove koje donosi istina u ljubavi“.

Uslijedilo je prvo predavanje, naslovljeno Hrvatska u stoljeću promjena. Od stvaranja prve jugoslavenske države do kraja Drugoga svjetskog rata. Održao ga je Ivica Šute s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pri čemu je u kontekstu općih europskih i svjetskih onodobnih prilika tematizirao hrvatsko pitanje, njegove nositelje, političke stranke, ideološke nazore, sukobe unutar jugoslavenske zajednice, okolnosti u Drugome svjetskom ratu...

Predavanje Stvaranje mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945. održao je Tomislav Anić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Govoreći o komunističkim, agitpropovskim načinima sustavnoga manipuliranja pojedincem, Anić se osvrnuo na zagrebačke listove Vjesnik i Kerempuh te beogradske Politika i Jež, gdje se karikaturama provodila nesmiljena propaganda protiv nadbiskupa Stepinca; činilo se to prije, za vrijeme i nakon završetka montiranoga sudskog procesa.

Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest nastupio je predavanjem Odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima u NDH, rastačući stereotipe i raskrinkavajući povijesne krivotvorbe o Stepincu kao bliskomu suradniku ustaških vlasti. „Stepinčev odnos prema vlastima NDH bio je vrlo kompleksan i opterećen njegovim neodobravanjem mnogih ustaških mjera i postupaka, primjerice progona ljudi zbog vjerske, narodnosne ili političke pripadnosti“, istaknuo je Mario Jareb.

Umnogome različito stajalište o odnosu nadbiskupa Stepinca prema vlastima u NDH ponudio je Milan Koljanin s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, rekavši kako je Stepinac promovirao „vatikansku politiku socijalnog katolicizma“ te da je „bio uvjeren da je velika, nezavisna hrvatska država, stvorena u okviru ‘Novog poretka’, pogodan institucionalni okvir za ostvarenje tih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima. Povremene intervencije za progonjene Srbe i Židove, prije svega za one koji su prešli na rimokatoličku vjeru, i zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni Srba, Židova i Roma, nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njezina postojanja.“ U posvemašnjoj koherenciji s tim stajalištima bilo je izlaganje Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju Radmile Radić s Instituta na noviju istoriju Srbije. Na kraju je srbijanska povjesničarka postavila retorička pitanja: „Je li njegovim antikomunizmom i brigom za interese Crkve i nacije tijekom Drugoga svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost za šutnju o zločinima koji su se dogodili u NDH? Mogu li njegovi ideološki i politički stavovi biti osnova za svetost, ili to treba biti njegovo kršćansko djelovanje?“

Potom je predavanje Nadbiskup Stepinac i Srpska pravoslavna crkva održao Miroslav Akmadža s Hrvatskoga instituta za povijest. Akmadža je na kraju predavanja zaključio: „Je li bilo svećenika koji su se nekršćanski odnosili prema kršćanskoj pravoslavnoj braći? Bilo je. No spada li među takve nadbiskup Stepinac, po svemu dosad poznatom? Ne spada. Kao što ne spada ni velika većina katoličkih biskupa i svećenika.“

Jure Krišto s Hrvatskoga instituta za povijest nastupio je izlaganjem Državni program vjerskih prijelaza i reakcije nadbiskupa Stepinca i drugih katoličkih predstavnika. Glede stajališta nadbiskupa Stepinca o vjerskim prijelazima – koji su bili dio državne politike, a ne crkvenih odredbi – Jure Krišto istaknuo je i argumentirao tvrdnju da se nadbiskup Stepinac protivio masovnim vjerskim prijelazima.

O ulozi nadbiskupa Stepinca u zbrinjavanju i spašavanju srpske i židovske djece govorio je Mario Kevo s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, iz čega se moglo saznati da je Stepinac aktivno i značajno doprinosio akciji Diane Budisavljević, koja je usko surađivala s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatskim Crvenim križem i Međunarodnim odborom Crvenoga križa sa sjedištem u Ženevi.

Predavanje Nadbiskup Stepinac i Srbi: istina, laži i manipulacije održao je Robin Harris iz Centra za obnovu kulture. Rekao da se Stepinac nije slagao s politikom NDH prema pravoslavcima, nije odobravao njihova masovna i prisilna prekrštavanja, a osobnim je intervencijama spasio nekoliko tisuća srpske djece. Harris je sa žaljenjem konstatirao da se „klevete o Stepinčevoj ulozi prema Srbima još uvijek nastavljaju, sa štetnim posljedicama“.

Posljednje predavanje, Nadbiskup Stepinac: suradnja sa Srbima u spašavanju Srba, održao je mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje Stepinca svetim. Mons. Batelja istaknuo je povijesne činjenice koje govore da je nadbiskup Stepinac spasio više tisuća srpske djece, odraslih Srba zatočenih u logorima i zatvorima te povratnika s rada u Njemačkoj, a k tome se založio za oslobađanje zatočenih vladikâ te čuvanje sakralnih objekata i druge imovine SPC. Na predavanju su predočene preslike dokumenata koji nepobitno svjedoče o Stepinčevu djelotvornom spašavanju Srba. U tim nastojanjima surađivao je Stepinac sa Srbinom Markom Vidakovićem, hrvatskim arhitektom i publicistom, te Dianom Budisavljević, Austrijankom udanom za dr. Julija Budisavljevića, po narodnosti Srbina. Juraj Batelja iznio je dokumentirani podatak da je tako spašeno od smrti 27.215 srpske djece, ratne siročadi te velik broj odraslih srpske narodnosti.

Potom je uslijedila rasprava među predavačima. Diskutiralo se marno i nepokolebljivo, ali vrlo uljuđeno, a bilo je i slaganja hrvatskih i srpskih povjesničara glede stanovitih pitanja. Ipak premalo za nadu kako će u skorije vrijeme predrasude ustupiti mjesto rasuđivanjima, fikcija fakciji, mit istini.