Sirija – svjetska prekretnica

Rušenje ruskoga vojnog zrakoplova izazvalo je veliku zabrinutost u svijetu te bojazan koja se u medijskim senzacijama počela prikazivati kao mogući početak Trećega svjetskog rata. Međutim, Treći svjetski rat traje već neko vrijeme, ali ne na način totalnoga rata kao što je bio slučaj u prvoj polovici 20. stoljeća, nego je to asimetričan rat na globalnoj razini, u kojem, u skladu sa sve manjom važnosti pojedinih država u međunarodnim ekonomskim odnosima, ni borbe više nisu privilegij samo nacionalnih država, već i nedržavnih aktera, poput zloglasne terorističke skupine ISIL.

U međunarodnim političkim odnosima vlada realpolitička teorija, koja nalaže da se takvi odnosi vode brojem oružja i financijskim sredstvima. Drugim riječima, tko ima veću vojsku i više novca, veća je sila u svijetu. Utjecaj pomalo utopijske ideje da bi se organiziranjem smanjile napetosti ima svoje opravdanje u međunarodnim organizacijama kao što je UN, ali je notorna činjenica da se UN prvo mora reorganizirati da bi uopće mogao ispunjavati takvu ulogu. Na kraju Hladnoga rata nema više ni ideološkog ni strateškog neprijatelja kojega se može jasno prepoznati i s kojim se može ići u sukob do konačnoga poraza jedne strane. Multipolarnost svijeta danas je činjenica, s obzirom da postoji više zemalja koje u velikoj mjeri mogu utjecati na događaje. Osim SAD-a, tu su Rusija, Kina, Europa, sutra Indija i Latinska Amerika. U nuklearno doba, SAD i SSSR bile su jedine moćne. Ali pitanja koja su se mogla rješavati zastrašivanjem nuklearnim oružjem su riješena. Danas su ta pitanja nevažna, ako uopće postoje. Nuklearnim borbenim sposobnostima ne mogu se rješavati mnogobrojni sigurnosni problemi današnjice, kao što je međunarodni savez terorista i asimetrične prijetnje.

Odnos SAD-a prema vanjskoj politici u Hladnom ratu bio je odnos utemeljen na neprijateljstvu, s ciljem da se umanji napredak komunizma u cijelom svijetu, pod svaku cijenu, ne zbog nacionalnog interesa ili ugroze, već iz načela. Poraz u Vijetnamu pokazao je da individualni slučajevi mogu dovesti u pitanje takvu univerzalnu politiku. I tada je bilo pitanje je li Vijetnam takva prijetnja da ugrožava američku sigurnost, i ako je tomu tako, treba li se onda ta ugroza rješavati u Vijetnamu ili na nekom drugom mjestu. Amerikanci su izgubili, ali su zauzeli stav da ako pojedina zemlja uzrokuje takve opasnosti po načela i vrijednosti koje SAD utjelovljuje, onda to nije zato jer je narod po prirodi zao, nego zato što su vođe naroda zli. Tu je započela nova politika koja danas djeluje, politika koja se upleće u unutarnje stvari drugih država. Na početku Prvoga svjetskog rata nikomu nije palo na pamet da pokuša zbaciti njemačkoga cara Wilhelma II, koji je prema kazivanju pobjednika započeo taj sukob. Danas je sasvim normalno da međunarodne koalicije ruše legitimne ili nelegitimne čelnike država u svijetu.

U takvim realpolitičkim okvirima odigrava se i sadašnji ulazak u resursima bogato područje Azije. Tijekom 20. stoljeća ulazak u legendarni Heartland pokušale su tzv. talasokracije (Velika Britanija i SAD) kroz Indiju, Europu, Koreju, Vijetnam, a najkasnije od Prvoga zaljevskog rata (1991) pokušava se ući i zagospodariti resursima preko Bliskog istoka. Na kraju 20. stoljeća ti su pokušaji bili vezani uz naglu suradnju s lokalnim diktatorima – sjetimo se samo nagle promjene odnosa prema Moameru Gadafiju, Hosniju Mubaraku ili Bašaru al-Assadu u to doba. Dvadeset godina poslije ruše se svi ti autokrati u tzv. Arapskom proljeću, jer nisu ispunili očekivanja, a upravo prema ideji da je legitimno ulaziti u unutarnje poslove drugih država. Sve je zapelo na Siriji.

Između islamizma i modernizma

Borba u Siriji vrlo je složena jer su se tu našli mnogobrojni čimbenici globalnoga sukoba. Na najnižoj razini to je pitanje lokalnog identiteta i borbe modernizma i islamizma u samim muslimanskim društvima. Sirija je među najheterogenijim državama Bliskog istoka. Osim etničke raznolikosti, obilježavaju je i goleme vjerske razlike. Osim sunitskih muslimana, ondje žive šijiti, aleviti, druzi, a tu je postojala i najveća kršćanska zajednica na Bliskom istoku. Svi su oni donekle dijelili ideju arapskoga zajedništva te pronašli svoj nacionalni identitet u Siriji. Razbijanjem tog jedinstva i državne sekularnosti, Sirija praktično više ne bi postojala kao država. Stroga sekularnost sirijske vlasti bila je uzrok sve većeg okretanja prema vjerskoj autoritarnosti, što je dovelo do sukoba modernizma i islamizma kao dva temeljna pravca razvoja na Bliskom istoku uopće. Oba su pravca legitimna i oba potječu iz islama. Naime, kao sustav, islam je bio u temelju i bliskoistočne modernizacije, to nisu bile zapadne modernističke ideje. Zato i u načelno sekularnim državama, kao što je Egipat, u samom ustavu piše da se zakonodavstvo države temelji na islamskom zakonu. Osnovna razlika između modernizma i islamizma jest pitanje vladavine i pitanje javnoga reda i poretka. Modernizam je obilježen prihvaćanjem zapadne tehnologije i znanja, uz moralnu pouku islama i povećanu slobodu pojedinca, dok je islamizam korjenito povezan s odbacivanjem zapadnih ideja i načela te poziva na posvemašnje prihvaćanje sustava upravljanja koji se nije mijenjao od vremena početka islama. Uz to, dio suvremenih islamista prihvatio je eshatološko objašnjenje uporabe nasilja za postizanje političkih ciljeva, što je postao uvod u islamističke terorističke organizacije kakve danas poznajemo.

One pak danas uporište nalaze u nevjerojatnoj brojci mladih ljudi na Bliskom istoku koji ondje čine veliku i snažnu društvenu skupinu. Petina stanovništva u regiji ima između 17 i 25 godina, većina od njih je nezaposlena, razočarana i napeta. Oni su ključni izvor nasilja, nestabilnosti i kaosa, te najčešći plijen terorističkih organizacija kad vrbuju pristaše. U kontekstu građanskih ratova, nemira, državnih udara i protuudara u poludemokratskim pokušajima teško se otvara prostor novoj generaciji da bolje iskoristi svoje obrazovanje, pismenost i urbanitet za strukturalno rješavanje problema. Mladi čine ekonomski produktivnu klasu koja sve više raste, posrijedi je stanovit boom arapskoga svijeta u kojemu se smanjuje broj vrlo mladih (mlađih od 14 godina, jer Arapi više nemaju velike obitelji) i broj vrlo starih (iznad 65), ali se naglo proširuje stanovništvo između 25 i 64 godine, što je dosad u svim zemljama bilo jedan od bitnih preduvjeta društvenog napretka. Ali, kao što događaji pokazuju, sama demografija u Siriji nije dostatna za takav razvoj. Pa i posljednji put kada su arapske zemlje bile demografski i ekonomski stabilne – a to je bilo nakon Drugoga svjetskog rata – postale su plijen hladnoratovske politike koja je zacementirala autoritarne režime i financirala gospodarstva u stagnaciji. Tako će i budućnost sirijskog društva najviše ovisiti o globalnim, ali i regionalnim preslagivanjima koja će se preko njega prelamati.

Između Turske, Irana i Arabije

Druga razina borbe u Siriji dio je regionalnoga sukoba za prevlast na Bliskom istoku. Protagonisti su tog sukoba Turska, Iran i Saudijska Arabija. Riječ je o tri islamistička bloka koja nastoje politički, gospodarski i kulturno zavladati Bliskim istokom. Iran pokušava putem šijitske poveznice s Irakom, Sirijom, Libanonom, Bahreinom i Jemenom stvoriti tzv. šijitski luk, odnosno most utjecaja u arapskom svijetu koji će uzdići Iran do pozicije velike sile, za što ta zemlja ima potencijal. Saudijska Arabija, kao totalitarna monarhija, ima svoje korijene u savezu obitelji al-Saud s vehabitskim klerom, a izražava potporu najkonzervativnijim islamskim načelima, koja dijele i terorističke skupine poput al-Kaide i ISIL-a, te nastoji i dalje biti moralni i politički predvodnik islamskih zemalja, što joj sve manje polazi za rukom. Turska je pod Erdoganom postala zemlja neoosmanske vanjske politike i sa snažnim opredjeljenjem za politiku Muslimanskoga bratstva, kao predvodnika islamističke ideje u kojoj bi društvo trebalo prihvaćati tehnološke prednosti zapadne znanosti, ali sačuvati temeljne islamske vrijednosti kao osnovicu društvenog razvoja.

U toj razini borbe Iran nedvojbeno pobjeđuje, što dovodi do povećanja napetosti u Rijadu i Ankari. Pitanje ostaje kako će Turska nastaviti svoju politiku, obilježenu brojnim lošim postupcima; od gotovo otvorene potpore terorističkim organizacijama, preko nasilja protiv Kurda, pa sve do nedavnoga rušenja ruskog zrakoplova. Postoji mogućnost da Turska iznimno malo profitira od ovog incidenta, pa bi se lako moglo dogoditi da poveća odlučnost Moskve da pokori antiasadovske skupine koje podupire Ankara. Turska je odlučila predstaviti taj slučaj i NATO-u i UN-ovu Vijeću sigurnosti, gdje Rusija ima mogućnost veta. Zapadni diplomati našli su se u vrlo neugodnoj situaciji. Kao članice NATO-a žele pokazati solidarnost s Turskom, ali na način koji bi vodio smirivanju sukoba i rješenju krize. U svojim tumačenjima Turci namjerno naglašavaju da u slučaju zrakoplova nije riječ samo o povredi turskoga zračnog prostora, nego i NATO-ove istočne granice, ali time dobiva premalo simpatija od saveznika. Francuska je uostalom sklona s Rusima bombardirati ciljeve ISIL-a u Raki, a možda će upravo zbog toga i Francuzi dignuti ruku za Ruse ili biti barem suzdržani u Vijeću sigurnosti. Čak je i američki ministar vanjskih poslova John Kerry rekao da borba protiv Assada nije dio njihove vojne misije u Siriji, već je cilj te akcije slamanje ISIL-a i drugih skupina koje su s njima u savezu. Turska dodatno gubi nasilnim postupcima, što znači da je napetost u Ankari dosegnula vrhunac. S te strane gledišta, Sirija bi mogla biti kraj neoosmanskih težnji Turaka i uvod u mnogo realniju regionalnu politiku Turske, posebno nakon što Rusija krene u gospodarsku odmazdu blokadom infrastrukturnih projekata: isporuke plina i blokadom turskoga tranzita prema Srednjoj Aziji.

Multipolarnost kao stvarnost

Treća razina sukoba zapravo je uvođenje multipolarnoga međunarodnog poretka, a Sirija je teren za ispitivanje mogućnosti takva globalnog uređenja. Uspjeh Rusije u Siriji u tom smislu može imati nesagledive posljedice, među kojima je najvažnija upravo konačno uvođenje multipolarnosti u svijetu. Taj je ishod neizbježna posljedica američke politike i dekadencije američkoga društva, ali je pitanje kada će se ona dogoditi i u kojem razdoblju. Prijelaz prema multipolarnosti događa se već neko vrijeme, ali bez jasnih dosega i pobjeda. Ruski uspjeh u Siriji mogao bi biti kamen međaš koji će promijeniti izgled svjetske politike i ojačati zemlje poput Rusije, Kine i cijelog bloka BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika) nasuprot transatlantskoj suradnji. Svijet se više neće kretati prema bipolarnom poretku, prema nekom novom Hladnom ratu. U novom multipolarnom međunarodnom sustavu države će održavati svoje pozicije svjetskih moćnika regionalnom suradnjom i uravnoteženim odnosom. Stoga će diplomacija biti vrlo važan dio takvog novoga poretka. Izbjegavanje sukoba i istovremeno snažna diplomatska aktivnost bit će obilježja nove svjetske politike u neprestanoj borbi sila koje svoju hegemoniju žele nametnuti svima drugima.