Raskrinkana stvarnost

U komediografskom planetu Nine Škrabe prepoznaje se i zrcali hrvatska stvarnost kao povijest, politika, vlast, mentalitet i jezik. Kao komediograf u svakom od tih područja, i njima srodnim temama, on raskrinkava anomalije hrvatskoga društva i hrvatskog mentaliteta. U komadima mu podjednako mjesto imaju dramsko i komedijsko, satirično i komično, crnohumorno i groteskno. Kada se razgrnu slojevi smiješnoga, vreba poruka često moćnija od svake drame.

Žarko Potočnjak, Mladen Vasary i Tomislav Duvnjak  / Snimila Vendi Vernić

To je konstanta njegove komediografske kritike društvene stvarnosti, bilo da je riječ o prošlosti ili sadašnjosti, nacifašizmu ili komunizmu, tranzicijskom lutanju ili neoliberalnom kapitalizmu i njegovu konzumerizmu.

Škrabeovi likovi oboružani su Božjim i ljud­skim zapitanostima, univerzalnim ambicijama i lokalnim dometima, zavičajem i identitetom kao i sviješću o nedostacima identitetskoga. Njegov satirični i ironijski, „tipični terapeutski kerempuhovski teatar“ nudi se kao vrsna anamneza i komentar, refleks i zrcalo, ne samo suvremenosti nego i kao slika hrvatskoga konformizma, koji se neprestance bori s povijesnim traumama, političkim zabludama i ljudskim frustracijama.

Svojedobno je Joža Skok zapisao da je Škrabeov dramski jezik „obilato zasićen kajkavštinom, i to urbane provenijencije“ i da je taj jezik „podjednako u funkciji karakterizacije pojedinih likova kao što je i u funkciji lokalnoga kolorita, ali i stvaranja humorističkog konteksta karakterističnog za prikazani milje…“

Osim međuveze povijest – politika – vlast – mentalitet – jezik, što publika prepoznaje kao kritiku stvarnosti, kao konstanta njegova komedijskoga teatra situacija i karaktera, nudi se i egzistira „teatar u teatru“. Sučeljavajući stvarni život i glumljenje stvarnog života, Škrabe ni u jednom trenutku stvaralaštva ne gubi iz vida da je „literarna istina“ moćnija je od konstruirane istine. Zato je njegov komedijski ubod otrovan i oštar i tamo gdje malotko očekuje njegov žalac.

Tako je primjerice u Ljubici, Zelenom kakaduu, Idu svati, mlade ni, U Plavom podrumu... Takav je i u najnovijoj komediji Malo morgen, nastaloj na predlošku Kartaša, ukrajinsko-ruskog komediografa N. V. Gogolja, koja je 3. prosinca pred oduševljenim i krcatim gledalištem praizvedena na zagrebačkoj periferiji, u Peščenici, na sceni KNAP-a u režiji Georgija Para.

Malo morgen je suvremen, vrlo aktualan i društveno angažiran hrvatski komad. Škrabe posuvremenjuje i nadograđuje Gogolja, upisuje u njegov tekst naš društveni realitet. Riječ je o realitetu koji živimo i osobama koje susrećemo, ili o njima često čitamo u crnim kronikama; o lopovima, varalicama, kockarima, o ljudskom talogu koji uživa društveni ugled.

Grupa tih „uglednika“, kartaša, iznajmila je pansion Malo morgen u Opatiji, s čije terase (scenograf Aljoša Paro) odjekuju davni, nostalgični napjevi Ive Robića i puca pogled na Kvarner, i gdje na ogled dolazi „krema“ društva; tajkun, propali student, udbaš, peder, kurva i nogometni menadžer. Svima je cilj prevariti.

Slijedeći Škrabeov tekst Paro rastvara i ljušti njegove satirično-groteskne sadržaje, pronalazi nijanse i komponira predstavu koja, kao oštrim skalpelom, zarezuje današnje hrvatsko društvo, koje se najčešće bavi svojim površnostima. Rastvarajući lažnu i samoobmanjujuću sliku društva znalački rastvara kaverne toga društva. Poslije brojnih zapleta, raspleta i međusobnih prijevara, predstava kulminira neočekivanim obratima – na kraju bude prevaren samo glumac, angažiran da glumi neke od varalica.

Osim društva, koje je izgubilo svaki moralni dignitet i odgovornost za takvo društvo, Škrabea i Para zabrinjava „moderni“ hrvatski teatar, ponajprije umjetnički kriteriji takozvanih inovativnih redatelja, koji su pisca istjerali iz kazališta, a glumca uglavnom rabe kao vješalicu za kostim ili ilustriranje smušenih koncepcija. Stav prema tom teatru kritički apostrofira završnim monologom predstave u izvrsnoj izvedbi Mladena Vasaryja, koji godinama tavori na marginama suvremenoga hrvatskog glumišta.

Glumačka kreativnost, koju je u predstavi demonstrirao Vasary, na današnjim hrvatskim pozornicama rijetko viđena, zasjenila je dojmljiv glumački rezultat predstave koji su pokazali Željko Duvnjak, Žarko Potočnjak, Tomislav Martić i Nancy Abdel Sakhi, koje je kostimirala Jadranka Tomić.

Glumačka snaga s kojom je Vasary dominirao od stupanja na pozornicu u ulozi ruralnoga tajkuna Ive Robića seniora, preko transformiranoga internetskog mediokriteta Robića juniora, mrzovoljno-ravnodušnog menadžera Hakije Čakije, do trenutka u kojem kao unajmljeni glumac dramatično proživljava sjaj i bijedu glumačkog posla, doista su fantastičan vatromet osmišljene i ostvarene umjetničke osebujnosti.

Dramskost s kojom Vasary izgovara monolog u kojem govori o režiserima koji su „poštrihali sve antologijske role u teatru i misle da su bogovi“, dosegnula je tragične dubine tih likova. A konstatacija kako je „strašno i odvratno“ što ti redatelji „postavljaju Tri sestre a ostave samo dvije, koje igraju dva muškarca“, ili režiraju „Romea i Giuliettu, ali bez Giuliette, jer je Romeo gej i zaljubljen u Merkucija“, o čemu „kritika piše panegirike“, govori ne samo o kreativnoj nemoći tih redatelja nego i o potonuću hrvatskog teatra.