Pustolovine ratnog reportera

U integralnom izdanju strip-serijala Frank Cappa španjolskoga crtača i scenarista Manfreda Sommera (1933–2007) obuhvaćene su ne samo sve epizode toga ostvarenja (1981–1989) nego i nekoliko nedovršenih radova te niz izvanrednih skica i ilustracija. Rođen u Barceloni nekoliko godina prije Španjolskoga građanskoga rata, zbog Francove diktature koja je uslijedila 1954. Sommer je emigrirao u Francusku i Belgiju. Životnim su mu pozivom postali strip i ilustracija, a nakon svršetka diktature 1975. vratio se u Španjolsku, gdje se ga stripovi poput Vuk samotnjak, Polux ili El Tigre učinili cijenjenim autorom.

Izd. Fibra, 2015.

U osamdesetima je uz autore poput Josea Ortiza (Hombre), Leopolda Sancheza (Bogey), Jordija Berneta (Torpedo) ili Alfonsa Fonta (Zarobljenik zvijezda) španjolski strip predstavio Europi u punom kvalitativnome sjaju. U njegovu stilu zapažamo utjecaje Španjolca Jesusa Blasca (koji je bio i njegov prvi mentor), klasika američkoga stripa Miltona Caniffa (Terry i pirati, Steve Canyon), Franka Robbinsa (Johnny Hazard) ili Willa Eisnera (Spirit) te Talijana Huga Pratta (najpoznatiji po Cortu Malteseu), no tijekom rada na Franku Cappi Sommer definira vlastiti izričaj te se jasno uvrštava u svojevrsnu latinsku školu stripa, odnosno povelik niz crtača u rasponu od Italije, preko Španjolske pa sve do Južne Amerike. Crtež latinskih autora često je lomljive linije, a u slučaju Manfreda Sommera i ugodan u čitateljevoj percepciji. No ne treba zaboraviti da je Frank Cappa nastao na valu tzv. autorskoga stripa te izmicanja iz uvriježenih žanrovskih okvira, ali ni da je sadržajno i kontekstualno odraz društvenih težnja 1970-ih, razdoblja koje je podjednako kao i desetljeće prije dokidalo tradicionalna shvaćanja, odnosno znatno liberalnije sagledavalo ideološku i društvenu stvarnost.

Žanrovski revizionizam

Frank Cappa, s podnaslovom sjećanja ratnog dopisnika, ponajprije je pustolovni strip, bez obzira je li riječ o čistim žanrovskim formama ili uplivima ratne tematike. Međutim, kako je razdoblje sedamdesetih što razdoblje česte modernističke dekonstrukcije žanrovskih obrazaca i snažnog utjecaja autorskoga komentara, i Sommer žanr sagledava s revizionističkoga stanovišta, dokidajući niz njegovih sastavnica iz klasičnoga razdoblja. U toj reviziji društvenih težnja i žanrovskih sustava, Manfred Sommer našao se na razmeđu autorskoga i populističkoga sagledavanja stripa kao pripovjednoga oblika. U autorskome stavu prema žanrovskoj građi svoga stripa jasno je da pustolovnome i ratnome prilazi s promišljenim odmakom ne zazirući od eksplicitne društvene kritike, koja je podloga i nepobitnoj angažiranosti Franka Cappe. Ali pritom je ta angažiranost razmatrana kroz prizmu humanoga, a ne ideološkoga, odnosno sa stanovišta pojedinca koji se nalazi u ratnome metežu i svoj individualizam, često i egzistenciju, mora podvrgnuti široj zajednici čijim je dijelom. U ovome je stripu sasvim jasno da se u ratovima diljem svijeta nemilice krše ljudska prava, vrše genocidi, a sve pod krinkom ideoloških sukoba zaraćenih strana.

Serijal Frank Cappa može se podijeliti u nekoliko ciklusa epizoda 1980-ih okupljenih u manji niz zasebnih strip-albuma, uvjetovanih i podnebljima koja su zemljopisna zaleđa epizoda. Franka Cappu tako zatječemo u afričkim bespućima nagriženim građanskim ratovima (Posljednji Afrikanac), Južnoj Americi (U Brazilu), sukobima u Nikaragvi (Somoza i gomora), jugoistočnoj Aziji (Viet-Song), provincijskome dijelu Kanade (epizode smještene u Cappino mjesto odrastanja), a u integralnome izdanju nazočna je i nedovršena afganistanska epizoda te kratki osvrt smješten u Barcelonu.

U odnosu prema ratnome žanru i profesiji središnjega lika u ciklusima Posljednji Afrikanac, Somoza i Gomora te Viet- Song neizbježiva je usporedba sa serijalom Ernie Pike (1957–1962) crtača Huga Pratta i scenarista Hectora Oesterhelda nastalim u Argentini. Ujedno, zbog česta uvlačenja u ratni kovitlac, Frank Cappa može podsjetiti na ratne priče što ih je Ernest Hemingway pisao upravo u vrijeme Španjolskoga građanskog rata. Ako se pak osvrnemo prema čistim pustolovnim formama, što je najnaglašenije u ciklusu U Brazilu, Sommer se iznova osvrće spram utjecaja Huga Pratta, ovoga puta prema ranom razdoblju važnoga serijala Corta Maltesea (početak 1970-ih), a ne treba zanemariti ni svojevrsnu tematsku korelaciju profesije i egzotičnih podneblja sa serijalom Johnny Focus (1974–1985) talijanskog autora Atillija Micheluzzija. Sagledavajući žanrovske podloge kojima pristupa Manfred Sommer, ne treba zaboraviti da se mjestimice okreće i melodrami (epizoda Karneval iz ciklusa U Brazilu) ili pak trileru (epizoda Goodbye iz kanadskog ciklusa). Ti su iskoraci ipak više poput propitivanja žanrovskih formi i nisu osobina cijelog serijala. No izrazito je zanimljiv procjep pustolovnoga i ratnoga u ovome stripu, upravo zbog toga što su daleka područja nekada pogodna za pustolovna istraživanja zbog nesmiljene kolonizacije i imperijalnih ili političkih težnji postala područja zahvaćena pogibeljnim ratnim sukobima, odnosno materijalnim i ljudskim razaranjima, čemu je svjedok i sudionik upravo protagonist serijala.

Središnji lik strip-serijala Frank Cappa Kanađanin je nacionalnim predznakom iako njemačkoga podrijetla, no rijetko se poziva na zastavu zemlje u kojoj je odrastao. Novinar je, dopisnik s raznih strana svijeta, često uvučen u dramatična zbivanja, dakako ne samo kao promatrač. Izravnost iskaza podcrtana je činjenicom da Sommer primjenjuje subjektivnu protagonistovu fokalizaciju, odnosno pripovijedanje u prvom licu, vrlo široka raspona od eksplicitnoga realizma preko poetizacije pa sve do filozofskih promišljanja. Sa stoicizmom percipirajući krvave ratove i dehumanizaciju, promišljajući temeljna egzistencijalna pitanja, Frank Cappa se usprkos žanrovskome okviru ne može označiti čistim junakom stripa, upravo stoga jer ga modernistička dekonstrukcija i izravna kritičnost definiraju kao antijunaka. Njegov se lik nalazi u neprestanom zrcaljenju s nizom likova u raznim epizodama, kao i sa društvenim i geografskim uvjetima u kojima djeluje.

Kako je takav središnji lik u neprestanom putovanju, a često ga dakle obilježava i ratna zbilja, razvidno je da su mu i čvršće ili pak dugotrajnije veze sa sporednim likovima, pa tako i ženskima nemoguće. Kako djeluje u modelu žanrovskoga stripa, a nastoji ga restrukturirati autorskim pristupom razmeđa su protagonista i antagonista znatno manje uočljiva, i percipiramo ih tek u nekoliko primjera. Razvidnija je ambivalentnost likova koji nastoje opstati u zadanim situacijama, a pritom nimalo ne griješimo ustvrdimo li da je za Sommera središnji antagonist ratni žrvanj kao i ideologije koje ga proizvode. Definirajući karakterizaciju likova kratkim i preciznim potezima, španjolski strip-autor naznačuje i njihovu čestu tragičnost. Osvrnemo li se spram ženskih likova, nema sumnje da one slijede onodobne društvene pomake. Integritet im je, kao i dignitet, neupitan, dok nema ni sumnje u njihovu neovisnost.

Forma i stil

Zanimljivo je da se Manfred Sommer u većini epizoda odlučio za kratku pripovjednu formu, od desetak do dvadesetak strip-tabloa. Rijetko posežući za uobičajenim albumskim oblikom od četrdesetak tabloa, autor uglavnom zagovara strukturu od tri ili četiri vodoravne pasice po stranici, čime postaje nasljednik svojih klasičnih ili suvremenih uzora. Za Sommera je temeljni postulat oblikovanja djela preglednost, zatim jasnoća priče i tematskoga sklopa te izražavanje precizno definirane ideje. Sadržaj je pritom skladno prožet s kontekstom, a struktura i stil slikovni su segment dojmljiv u čitateljevoj percepciji. Izravnost je Franka Cappe podcrtana i Sommerovim crtačkim rukopisom. Povremeno naginjući stilizacijama (U Brazilu) ili namjernoj rudimentarnosti ne bi li dosegnuo dokumentarne vrijednosti (prva epizoda Somoza i gomora), autor stripa smjestio se u obrasce narativnoga realizma. Tek mjestimice sklon reduciranju iskaza (pr. Posljednji Afrikanac), uspješno je lavirao između crno-bijelih i koloriranih epizoda. Dok su crno-bijele epizode uspješno rekonstruirale čestu surovost iscrtanih sadržaja, epizode u boji kreću se u širokome rasponu. Prozračnost boja, izrazito evokativan plein air može se pak naći i oprečnim sadržaju ratnoga određenja, čime se podcrtava apsurd ljudske destruktivnosti u sukobu s prirodom. Vrsno djelo zreloga autora, Frank Cappa Manfreda Sommera strip je koji je s godinama od nastanka dobio i na kvaliteti i na značenju te samim time obogaćuje i žanr i strip u cjelini.