Od heroja ulice do krova svijeta

The Boss? Poput većine velikih i kompleksnih osobnosti, njegovo ime odzvanja različito u odnosu na zadani kontekst i profil publike. Za jedne on je praktično utjelovljenje značenja svojeg nadimka: šef svjetskoga srednjostrujaškog rocka, glazbenik s visokim nakladama i heroj rasprodanih stadiona diljem svijeta. Oni pak drugi, koji su evoluciju njegova talenta imali sreću pratiti detaljnije ili dulje, s pravom tvrde kako stvari postaju zanimljive mnogo prije prijelomnog albuma Born In The USA – ukratko, prije negoli je Bruce Springsteen postao zaseban emtivijevski brend i opće mjesto popularne kulture.

Potkraj ove 2015. objavljen je još jedan opsežan dokument koji govori tome u prilog: The Ties That Bind: The River Collection. U skladu s naslovom, taj ambiciozni projekt obuhvaća doslovno sve vrijedno iz razdoblja koje je 1979. i ‘80. obilježeno dvostrukim albumom The River, čijoj je izvornoj inačici pridodano obilje neobjavljenoga materijala: primjerice, jednostruki LP The River: Single Album koji je snimljen i prvobitno zamišljen kao nasljednik blistavog izdanja Darkness On The Edge Of Town, ali je dosad ostao arhiviran. Dojam pojačavaju dokumentarni film, snimka koncerta iz Arizone 1980. te knjiga s fotografijama i esejom kritičarskog veterana Mikala Gilmorea.

The River je označio vrhunac prvoga dijela Springsteenove karijere, koja je sve dotad tekla krivudavo i sa zastojima, premda u cjelini uzlazno. Ona je varirala i žanrovski – od poetične kombinacije bijeloga soula i folka, preko budnica s ishodištem u produkcijskim zahvatima Phila Spectora, do himničnih skladbi za koje nije postojao prikladniji termin od „springstinovski rock“. Bila je to glazba melodramatičnih uzleta i romantična u svojem zanosu – svojevrsni dokument buđenja velikoga talenta. Dakako, neki dijelovi ranih Springsteenovih albuma ukazuju na tipične autorove slabosti: prazne hodove, višak patetike i manjak suptilnosti.

Unatoč tomu, Springsteen se nametnuo kao uporan i autentičan autor nalik na prirodnu, teško zaustavljivu silu. U tom svjetlu valja promatrati fasciniranost utjecajnih kritičara kao što je Jon Landau, koji je u svibnju 1974, u osvrtu na Springsteenov nastup za bostonski underground tjednik The Real Paper, ispisao i često citirane riječi: „Vidio sam budućnost rock and rolla i njezino je ime Bruce Springsteen.“

Teško je danas odrediti pravu vrijednost tog iskaza, no Landau (njegov budući menadžer) shvatio je kako je na horizontu glazbenik koji u kolektivnu svijest unosi ne samo drukčiji način autorskoga razmišljanja nego i novi odnos s publikom; Bruceove nevjerojatne troipolsatne koncertne izvedbe svake su večeri testirale izdržljivost izvođača i publike. Iako je rock-glazba i prije njega imala „oslobodilačku“ energiju – onu koja potiče fantazije o romantičnom urbanom bijegu (Born To Run), o buntovništvu i, dakako, pokretu – nitko prije Springsteena nije uspio tu vrstu energije artikulirati na tako silovit, gotovo poetičan način. Stoga automobili, ceste i avenije opjevane u ranim Springsteenovim stihovima poprimaju važno simboličko značenje.

Springsteen je rođen u razmjerno siromašnoj obitelji 23. rujna 1949. u Long Branchu, u državi New Jersey – u obalnom gradiću koji je svijetu književnosti darovao Normana Mailera. U školi je, tvrdi, bio „sanjar“, i te će se dvije činjenice (sklonost sanjarenju, ali iz radničke perspektive) stopiti u jednome od impresivnijih opusa u povijesti rocka. 

Još od prvijenca Greetings From Asbury Park Springsteen se predstavio kao pjevač velikih gesti – a to se potvrđivalo već i u naslovima idućih albuma: The Wild, The Innocent & The E Street Shuffle i Born To Run, s kojim je sredinom 70-ih otključao vrata prema širokoj publici s obiju strana Atlantika te općem kritičarskom uvažavanju.

Unatoč naslovu, Darkness On The Edge Of Town (1978) zvučao je otvoreno i pokretački – barem u smislu zvuka i produkcije. Preuzimajući motive iz radničke svakodnevice, Springsteen je artikulirao probleme običnih pripadnika društva, obespravljenih i gurnutih u stranu. Ukazivao je na stranputice svih koji su pogrešno shvatili ideju o američkom snu. U osvit osamdesetih taj će koncept dovesti do krajnjih granica.

Nakon dojmljivoga The River stigla je Nebraska, album u svemu atipičan, snimljen u autorovoj sobi na četverokanalom snimaču, uz akustičnu gitaru i bez pomoći E Street Banda – zapravo bez bilo kakve dodatne pratnje. Springsteen je isprva namjeravao snimiti demo-okosnicu koju bi nadogradio u studiju s pratećim E Street Bandom i pretvorio u tipičan komad rock-grmljavine. Shvativši da bi tako narušio vrijednost početnih snimaka, njihovu krhku intimnost, ugođaj i priču, album je ipak ostavio u početnom obliku; otuda dojam o Nebraski kao utišanom intimističkom zapisu koji pokazuje introvertnu stranu glazbenika koji se proslavio uznositom ekstrovertnošću.

No Springsteena rijetko napušta osjećaj za sivu stvarnost. Sumorna atmosfera s Nebraske naznačena je i fotografijom s ovitka koju potpisuje David Michael Kennedy. Prizor zimske američke pustoši (iz pozicije suputnika u starom kamionetu) snimljen je spontano, na putu, 1975. Springsteena je slika odmah fascinirala, što nije čudno: njezin sirovi pesimizam (i osjećaj izgubljenosti) savršeno su pristajali stihovima o tvrdom emocionalnom realizmu glavnih junaka pjesama.

Početkom 1980-ih Sjedinjene Države proživljavale su jednu od svojih najvećih ekonomskih recesija – možda najveću nakon Velike depresije tridesetih. Iz zemlje obilja i optimizma Amerika se pretvorila u mjesto skučenih mogućnosti, srušenih snova, nejednakosti i očaja.

Album Nebraska Springsteenov je odgovor na spomenutu krizu – na ekonomski pa onda i moralni očaj koji je zaprijetio američkome društvu. Kao što naglašava američki kritičar Dave Marsh, autor je pritom zaronio u sebe dublje nego što je namjeravao. No, u skladu s ustaljenom dinamikom, nakon akustičnih meditacija uvijek slijedi eksplozija zanosa: ono što su u filmskome svijetu holivudski blockbusteri, to je u rocku osamdesetih Born In The USA – napadno dotjeran albumski proizvod skrojen po posljednjim produkcijskim pravilima i namijenjen najširoj uporabi. Njegova površnost odbila je starije obožavatelje, ali ona mu je, ironijom sudbine (a posebno zahvaljujući naslovnoj skladbi) osigurala masovnu prihvaćenost. Bio je to rijedak primjer Springsteenovih otvorenih komercijalnih ustupaka.

Sve što se poslije događalo, sa ili bez E Street Banda, manje je ili više poznato. Niz albuma kakvoće od slabog (Human Touch, 1992), preko solidnog (Magic, 2007) do izvrsnog (The Rising, 2002) pokazuje nemirnu autorsku osobnost koja se kadra regenerirati u dobi čije biološke zakonitosti nalažu češće mirovanje. U poznom dijelu karijere Springsteenova se glazba razotkrila u svojoj humanosti: za projekt We Shall Overcome probrao je trinaest tradicionalnih skladbi posuđenih od američkog folk-agitatora Petea Seegera, a potom ih reinterpretirano s kombinacijom respekta i nadahnutosti glazbenika kojemu nije svejedno „kakav će svijet ostaviti svojoj djeci“. Njegova je glazba, za razliku od one njegovih takmaca, lišena cinizma i gotovo naivno „pravovjerna“. Springsteenovo tumačenje rhythm and bluesa u mnogim slučajevima nema izvorni crnački groove, a i o njegovoj pompoznosti dosta je toga izrečeno i napisano. Pa ipak, kao što piše biograf Dave Marsh, „njegov je nastup uvijek bio mnogo više od proizvoda teškog rada i sirova talenta. Cijela je njegova karijera pobjeda uvjerenja nad trendom i, što je važnije, sadržaja nad formom. Ukratko, preokrenuo je tipične prioritete suvremenih glazbenika.“

Nije li to dovoljno fascinantno?