Neujednačen roman o slavnom fizičaru

Sedamdesetogodišnji irski pisac John Banville autor je vrlo bogata i raznolika opusa, a kritika ga smatra jednim od najvrsnijih stilista engleskoga jezika. Napisao je osamnaest romana potpisanih vlastitim imenom i još devet pod pseudonimom Benjamin Black te niz televizijskih i filmskih scenarija. Iako su to tematski i žanrovski vrlo različiti rukopisi – od intimističkih drama (More, Svjetlost iz davnina), preko metafizičkih trilera (Knjiga dokaza) i noir-krimića (serija romana potpisanih spomenutim pseudonimom) do troknjižja romansiranih biografija slavnih fizičara (Newton, Kopernik, Kepler) – ono što ih povezuje jesu stilistička virtuoznost i uvjerljiva evokacija povijesti. U svakome od tih djela Banville radnju smješta u bližu ili dalju prošlost te dojmljivo posreduje duh vremena, suptilno dočarava ozračje i kontekstualizira priču. I u romanu Kepler, čija se radnja odvija ranih 1600-ih, on na stilistički maestralan način evocira prošlost, ali je ovaj put nešto manje suptilan (osobito u usporedbi s romanom Svjetlost iz davnina). Iako je razlog tomu i karakter povijesne epohe u koju je radnja smještena (vrijeme tzv. tridesetogodišnjeg rata i vjerskih sukoba), ton kojim se autor koristi zapravo je preslika junakove svijesti i njegova odnosa spram stvarnosti, životnih okolnosti, a posebice ljudi kojima je okružen.

Banvilleova romansirana biografija Johannesa Keplera (1571–1630) nije strukturirana na način klasičnih biografija. Roman ne donosi kronološki prikaz njegova života te ne započinje djetinjstvom slavnog astronoma, već ga otvara scena dolaska Keplera u Prag 1600, gdje je na imanju fizičara Tycha Brachea našao utočište od vjerskih progona (jer je bio luteran) i posvetio se proučavanju kretanja planeta. Pritom Banville rabi osjetno sarkastičan ton i služi se karikiranjem pri oslikavanju Tycha Brachea, a osobito njegove svite kojom je okružen živeći u priličnom obilju nekarakterističnu u odnosu na tadašnje životne uvjete većine pučanstva, ali i Keplera. Sarkastičan ton u početku čitatelja može začuditi, možda čak i zasmetati, ali se s vremenom pokazuje svrsishodnim postupkom jer odražava ambivalentan odnos Keplera i Brachea. Kepler je naime cijenio Brachea i njegova postignuća, ali je osjećao da ga intelektualno nadvisuje i da je od njega sposobniji. Usto, odbijala ga je Bracheova bahatost i sklonost porocima, ali morao je živjeti u poziciji svojevrsne podložnosti jer je o Bracheovoj gostoljubivosti egzistencijalno ovisio. A zbog egzistencijalne ugroženosti i financijske nesigurnosti Keplerov je odnos i spram nekih drugih ljudi bio jednako ambivalentan (npr. odnos s carom Rudolfom II, ali i prvom suprugom, a osobito njezinim ocem). Banville stoga karakter izričaja i ton pripovijedanja lucidno prilagođava karakteru aktera priče. No također strukturu romana, većinu od pet poglavlja (naslovljenih prema Keplerovim najvažnijim znanstvenim djelima) autor gradi analogno Keplerovu najvećem znanstvenom otkriću. Uz mnoge ostale teorije i otkrića (npr. tumačenje plime i oseke, određivanje položaja planeta, optička rješenja za konstrukciju astronomskoga teleskopa) Keplerovo najvažnije otkriće jest otkriće eliptičnoga kretanja planeta (tri tzv. Keplerova zakona koji su poslije poslužili Newtonu za otkriće zakona gravitacije). Zato u svrhu svojevrsne metanarativne posvete junaku svoje knjige Banville poglavlja strukturira prateći kružni oblik elipse – od početne situacije skreće u prošlost da bi se vratio u inicijalnu poziciju, pritom ocrtavši elipsu, ali i donijevši najvažnije događaje koji su početnoj situaciji prethodili. U tematskom središtu uvijek je znanost (fizika, astronomija, matematika), ali u orbitu (Keplerove životne putanje) ulaze i ometajući elementi životnih satelita poput oskudice, bolesti, obiteljskih razmirica (u prvome braku) te smrti Keplerove djece i bježanja pred vjerskim progoni(telji)ma.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.

Motivom astrologije i Keplerove nimalo dobrovoljne, ali egzistencijalno nužne izrade horoskopa za potrebe vladara, Banville tematizira i problem opozicije između razuma i imaginacije, između mašte/apstrakcije i znanstveno dokazivih činjenica, a posredno i između stvarnosti i njezine umjetničke obrade. Neprestano prisiljen balansirati između htijenja i nužde, Kepler je zatomljivao vlastitu narav, a to mu nije uvijek uspijevalo pa je zbog istinoljubivosti vlastitu korist često žrtvovao na oltaru istine, a ljude sklone sebi pretvarao u protivnike. „Znanost nije kao diplomacija, ona ne napreduje kimanjem, namigivanjem i promišljenim laskanjem“, bio je njegov životni kredo, te je zbog beskompromisne dosljednosti i nespremnosti na nijekanje vlastitih uvjerenja Kepler bio žrtva vremena nespremna na pojedince ispunjene strašću za slobodom misli. Zato su možda i najdojmljivija mjesta u romanu dvije dirljive epizode u kojima on sama sebe, barem nakratko, zatječe zadovoljna, uz zaključak kako je to valjda ono što zovu srećom. A to je (kako nas povijest i književnost o njoj uče) bilo zajedničko većini velikana i ljudi koji su mijenjali tokove povijesti/znanosti/umjetnosti.

Kepler je ipak manje dojmljivo Banvilleovo djelo (u usporedbi s na početku nabrojenim, na hrvatski već prevedenim autorovim naslovima). To je naime prilično neujednačen roman; površan i pomalo zbrzan u prikazu astronomova rada i nedovoljno jasan u pojašnjenju njegovih otkrića, ali vrlo dojmljiv u psihologizaciji naslovnog protagonista i oslikavanju njegova unutarnjeg svijeta te uvjerljiv u evokaciji vremena i dočaravanju ozračja i duha toga doba te Keplerova odnosa sa suprugama i Bracheom, ali ponovno površan u karakterizaciji tih pobočnih likova (a osobito Keplerove majke). Iako Kepler kao romansirana biografija ispunjava funkciju i upoznaje nas sa životom i djelom znamenitoga fizičara, a autor uvjerljivo te stilistički odlično oslikava uvjete u kojima je junak živio i radio, konačno vrednovanje ipak nije moguće bez čitanja ostala dva naslova iz Banvilleova troknjižja o slavnim fizičarima (Newton, Kopernik). Nadajmo se da će i te knjige ubrzo doživjeti hrvatski prijevod.